Piše: Snježana Nemec
Što više individulanosti – to manje autentičnosti. Ovako možemo započeti priču o vremenu u kojem živimo i koje sve i svakoga stavlja u istu ravan. On, ona, kao da su klonirani. Nema različitosti, nema originalnosti – ista odjeća, iste frizura, iste govorne fraze, isto razmišljanje, praćenje istih trendova..Čak i snovi postaju isti. Snovi o sve većoj vidljivosti, o uspjehu koji se mjeri vanjskim dojmovima, o savršenom tijelu i izgledu, o sreći i optimizmu koji su uvijek tu…
Ovo je poražavajuća spoznaja i, ako se ovaj bijeg od slobode, bijeg od sebe, bijeg u masu, kako je govorio E. Fromm ne promijeni, posljedice će biti duboko egzistencijalne.
Činjenica je da biti autentičan nikada nije bilo lako, no danas to postaje imperativ. Zašto? Zato jer sve drugo jednostavno nije prirodno. Kad čovjek ne djeluje u skladu sa svojom prirodom nestaje motivacije, i polako se nastanjuje trajno nezadovoljstvo. Kada nestaje motivacije, nestaju i naši snovi, naša vječna vjera i težnja da smo predodređeni za nešto više, da možemo više, a i sama spoznaja da si anoniman u ovom svijetu, da nikakva odjeka od tebe nema, da si jednak nekom kamenu ili bačenoj grani pored puta je poražavajuća. Dolazi i do zbrke uma, rascjepkanosti identiteta i gubitka unutarnje jasnoće. U konačnici dolazi do dehumanizacije, odnosno svakog izostanka odgovornosti za sebe i druge. Drugim riječima, prestaješ biti čovjek.
Taj neophodan otpor prema nametnutom i neprirodnom, koje je donijela globalizacija i koje tisućljećima otvara i pitanje slobodne volje, nužna je afirmacija vlastite slobode i odgovornosti prema sebi i društvu.
Ovaj prikaz, možda nije nužan u razumijevanju globalizacije, no može biti koristan za sve one koji ne razumiju kako ovaj proces ozbiljno oblikuje naš identitet, briše razlike, pa tako i lokalnu kulturu nerijetko prikazuje kao nešto zaostalo, staromodno ili “egzotično”, i na taj način marginalizira sve ono što nije u skladu s njenim dominantnim narativima.
Primjera radi, društva koja se drže tradicionalnih vrijednosti u pogledu vjere i obitelji, često se percipiraju kao zaostala i zarobljena u prošlosti. Takva percepcija dolazi iz zapadnih kulturnih okvira, u kojima se na pijedestal stavlja individualizam, sloboda i brz razvoj, kao jedini ispravan pravac društvenog i civilizacijskog napretka. Tradicionalne zajednice koje se temelje na kolektivizmu, dužnosti i dugoročnom očuvanju običaja, često se prikazuju kao društva koja su ostala zarobljena u prošlosti.
Ovakvo negiranje tradicije, naravno da je privlačno za mlade ljude. Prirodno znatiželjni, odbacuju sve ono što za njih stvara okove, pa tako i tradiciju, koja im se čini zaostala i koja ih sputava.
Svi smo mi, kao mladi ljudi, bili na neki način buntovni protiv tradicije i autoriteta, jer nismo razumijevali vrijednosti i potrebu očuvanja. Roditelji, bake, djedovi, okolina, njihov način života i razmišljanja bili su nam nazadni, ali, ipak u nekom trenutku razumijevanje se pojavilo, jer smo tu tradiciju ipak živjeli.
Ovo je priča starijih generacija, pa se postavlja pitanje – što je s djecom i mladima čiji su roditelji odrastali u vrijeme naglog tehnološkog razvoja, prodora masovne kulture, liberalizacije društva i redefiniranja obiteljskih uloga. Tradicija im nije bliska jer, prije svega jer nije življenja. I tu zapravo dolazimo do svojevrsnog paradoksa – mladi sve više tragaju za autentičnošću i svojim korijenima, a istovremeno su emocionalno i simbolički odvojeni od njih.
U tom raskoraku, između tradicije i suvremenosti, čovjek pritisnut tjeskobom i dezorijentiranošću dolazi do točke kad si postavlja pitanje – tko sam, od kuda dolazim, kuda idem.
Ako se referiramo na molitelje krunice na Trgu bana Jelačića i njihove protivnike, vidjet ćemo da ove dvije suprotstavljene strane govore puno više od onoga što oko vidi i uho sluša, te da je na ozbiljnom tragu sve većeg nezadovoljstva današnjeg čovjeka. Iako je nejasno zašto su molitelji svake subote na Trgu, zašto su se muškarci proglasili autoritetom i duhovnim vođama, ne možemo si ne postaviti pitanje – zašto to rade? Pokušavaju li artikulirati vjeru, vratiti se duhovnim vrijednostima, molitvom pružati otpor postmodernom društvu, koje je i samu tradiciju nemušto i nemudro iscipelarilo i širom otvorilo vrata nekim novim oblicima života i vrijednostima.
To što su molitelji izabrali Trg kao mjesto molitve može biti i vapaj i bespomoćnost i ludost koja je mnogima nerazumljiva, no činjenica je da živimo u pluralističkom svijetu, koji doživljava ozbiljnu krizu vrednota, u kojoj niti jedna strana ne pronalazi čvrsto uporište. Dok jedni tragaju za obnovom starih vrijednosti, drugi se zadovoljavaju ponuđenim vrijednostima koje smatraju pravednijima i manje isključivima.
Niz je takvih primjera – od nerazumijevanja uloge žena u ruralnim područjima, čiju se vrijednost nastoji „modernizirati“, do osjećaja gubitka identiteta koji nastaje kad više ne prepoznajemo vlastiti grad i vlastiti dom.
Zato danas, možda više nego ikada, autentičnost postaje borba. Ne protiv svijeta, nego za sebe.
Kultura je nesumnjivo, prostor identitetske potvrde, ali i prostor otpora prema globalizaciji. Jedan od poznatih globalnih primjera otpora kroz kulturu je Frida Kahlo, meksička umjetnica koja je svojim radom, odijevanjem i životnim stilom svjesno prkosila dominantnim zapadnim estetikama i vrijednostima te na taj način sačuvala svoje korijene.
Tu su i primjeri naših umjetnika koji čuvaju i obogaćuju hrvatski identitet, dok nastoje povezati prošlost i sadašnjost, često proklamirajući snagu tradicije u suvremenom kontekstu. Međutim, i taj kulturni otpor koji je nekad bio temeljni oblik samozaštite i očuvanja identiteta sve više postaje prostor koji se oblikuje prema interesima kapitala i ideologijama, a ne prema duhovnim i moralnim načelima koje su je izgradile.
Unatoč nedvojbenim prednostima koje je globalizacija donijela, njezina tamna strana sve je očitija. Neoliberalna logika profita infiltrirala se u sve sfere života, uključujući i kulturu, reducirajući je na robu, a identitet na dekor. Dominantni globalni narativi i stilovi života često pripadaju onima koji kontroliraju medije, tehnologiju i tržišta, dok lokalne zajednice gube svoju autonomiju u oblikovanju vlastitih kulturnih izraza. Ono što se često događa jest da veliki, ekonomski i kulturno utjecajni akteri postavljaju dominantne modele ponašanja, proizvodnje, potrošnje, obrazovanja, estetike i vrijednosti.
Posljedice toga su, od gubitka jezika, uniformiranosti, čiji dio smo gore prikazali, erozije tradicije gdje tradicionalni običaji, zanati, vjerovanja i način života gube važnost ili se svode na folklornu atrakciju za turiste, do samog otuđenja ljudi, posebno mladih, koji se mogu osjećati izgubljeno između globalne kulture i vlastite tradicije, što može stvoriti osjećaj identitetske krize.
Nema ničeg lošeg u otvaranju prema svijetu, međutim problem nastaje kad lokalno biva pregaženo, kad više ne postoji prostor za očuvanje i stvaranje “našeg”.
Posebno osjetljivo pitanje je pitanje jezika, koje je nositelj identiteta, kolektivne memorije i kulturne svijesti jednog naroda. U eri dominacije engleskog jezika, osobito u digitalnoj sferi, hrvatski jezik i njegovi dijalekti sve više postaju gurnuti na margine.
U vrijeme tehnologije, društvenih mreža, s naglaskom na Instagram koji koristi isključivo slike kao sredstvo komunikacije, vizualan doživljaj zamjenjuje lingvistiku. Slike, video zapisi i simboli postali su univerzalni načini komunikacije, no ovaj vizualni jezik, iako „govori tisuću riječi”, nije dostatan i često zanemaruje dublje kulturne i jezične kontekste koji oblikuju kulturni identitet naroda.
Ako, primjera radi na društvenim mrežama izražajnim i nijansiranim riječima, bez slike opišemo izgled žene, kao što je naš velikan književnosti August Šenoa u romanu „Zlatarovo zlato“ opisao: „U dugoj, teškoj suknji, u bijeloj košulji koja se širi u struku, oko vrata njezinu je kovrčavu kosu obavijala šarena marama, a noge su joj bile obuvene u opanke. Tako je hodala, tiho, ali dostojanstveno, noseći na sebi povijest svog naroda.“, vrlo malo njih će pročitati. Međutim, ako samo postavite sliku, skrenut će se pažnja, probuditi interes i znatiželja, ali bez potrebe i mogućnosti razumijevanja verbalizacije viđenog i doživljenog. S druge strane, kombinacijom jednog i drugog moguće je sagledati širu sliku i ispravno tumačiti.
Tu su i različiti glazbeni trendovi koji dolaze sa Zapada i donose sa sobom, ne samo zvuk nego i cijeli spektar ponašanja, modnih trendova, načina govora, ali i vrlo specifične predstave o seksualnosti i rodnim ulogama, posebno kad govorimo o pop glazbi. Trap glazba često uključuje potencijalno štetne poruke, poput promicanja materijalizma, nepoštovanja društvenih normi i etičkih vrijednosti, glorificira nasilje, droge i kriminal. Eurosong je izgubio svaku različitost i mogućnost stvarnog pokazivanja kulturološkog identiteta- zemlje se prilagođavaju globalnim ukusima i gube svaku autentičnost.
Hrvatska ima još jednu specifičnost, a to je regionalni utjecaj folk glazbe ili cajki, koji duboko oblikuje glazbeni ukus i kulturne obrasce mladih.
Mediji igraju ključnu ulogu u popularizaciji ove „glazbe” u Hrvatskoj, koja se često prikazuje kao žanr koji “zabavlja” i čini ljude “sretnima”, dok istovremeno kulturološki briše granicu između narodnih, urbanih i pop glazbenih žanrova
Međutim, u potpunosti je nejasno i neshvatljivo da u Hrvatskoj nitko ne reagira, da kritičara nema ni za lijek.
Tu famoznu mantru – o ukusima se ne raspravlja – može se okačiti mačku o rep, kad ti isti ukusi počnu ugrožavati nečiju kulturu, sukobljavaju se s potrebom za očuvanjem i afirmacijom kulturnih vrijednosti koje definiraju nacionalni identitet, ozbiljno smanjuju kulturne standarde, brutaliziraju osjećaje i kreteniziraju ukus.
Svi koji podržavaju ovu vrstu “glazbe” ne mogu ni pojmiti, što zapravo podržavaju. Ako ne vjeruju dijelu vlastite nacije, neka pogledaju dokumentarac Radovana Kupresa, koji turbofolk prikazuje kao svojevrsnu estetičku i maskulturnu nadgradnju Srbije pod Slobodanom Miloševićem: “kulturni fenomen izrastao na sprezi kriminala, estrade i države, koji podrazumijeva kako muzički, tako i estetski i modni izričaj, kao i pripadajući svjetonazor.”
Drugi autori iz Srbije tvrde da je turbofolk nadživio kontekst Srbije devedesetih te predlažu i njegovu fleksibilniju definiciju: “turbofolk” je kič koji ponižava ženu i veliča kriminalce te posljedično truje mlade ljude.”
A u dokumentarcu „Junaci doba zlog: Svetlana Ražnatović – srpska majka” jasno se kaže kako su turbofolk scena i ratnička ideologija devedesetih bili međusobno isprepleteni, te kako su pjevači turbofolka redovito odlazili na ratišta i tamo pjevali.
U sve do sada navedenom ulazimo i u još dublji problem ukidanja prava da slobodno izneseš svoje mišljenje, da stvari nazoveš pravim imenom, a da se pri tome ne moraš stalno nekome pravdati i gušiti vlastitu misao. Tko je taj netko?
Sličan obrazac ponašanja nalazimo i u gastronomiji, iako nema tu težinu kao usvajanje turbofolka. Tradicija i autohtoni proizvodi postaju roba za turiste, umjesto da se svakodnevno žive. Street food festivali po gradovima Hrvatske postaju simbol globaliziranog identiteta.
Naravno, ovdje se ne radi samo o hrani koju konzumiramo, već o tržištu, načinu života i identitetu. Dok s jedne strane festivali slave svjetske kulinarske trendove, autentični hrvatski proizvodi postaju skuplji i sve manje dostupni onima koji su ih nekoć stvarali.
S druge strane, kada čujete da su ćevapi nacionalno jelo, pamet vam stane. To što su ukusni i popularni ne znači da su autentični. Hrvatska ima bogatu kulinarsku tradiciju i jela koja odražavaju specifičnosti hrvatskih regija i zato je smiješno i žalosno kad turisti iz Hrvatske odu s dojmom da su ćevapi naše “nacionalno jelo”.
Umjesto da im ponudimo autentična jela koja odražavaju naš identitet i povijest, često im nudimo ono što misle da žele – i time propuštamo priliku da im pokažemo tko smo zapravo.
Filmovi, kao jedan od najmoćnijih kulturnih proizvoda, igraju ključnu ulogu u oblikovanju identiteta i vrednovanju tradicija, međutim globalizacija kroz filmske medije može dovesti do značajnih promjena.
U svijetu u kojem se filmovi brzo distribuiraju i globalno konzumiraju, lokalne kulture i tradicije često su pod prijetnjom homogenizacije i “uništavanja” u smislu da se gube specifičnosti i autentičnost.
Književnost, kao vitalna komponenta kulturne baštine, posebno je zanimljiva u kontekstu prevođenja hrvatskih djela na strane jezike, odnosno promocije naših hrvatskih velikana književnosti, ali i suvremenih autora.
Ako pogledamo listu 100 najpoznatijih svjetskih književnika – na istoj nema niti jedno hrvatsko ime. Nema ni Marulića, Gundulića, Krleže, Ujevića, Ivane Brlić Mažuranić, Vesne Parun… Ovo ipak ponešto govori o brizi, odnosno nebrizi o kulturnom kapitalu.
Jezik, hrana, glazba, filmovi, književnost – sve su to snažni simboli i alati povezivanja, kroz koje zajednice čuvaju svoje nasljeđe, ali i postavljaju granice prema onome što dolazi izvana, tražeći ravnotežu između globalnog i lokalnog.
Mogući odgovori i rješenja
Obrazovanje je prvi korak i temelj kako bi se očuvala kulturna baština. Uvođenje kurikuluma koji slavi lokalnu kulturu i jezik, ali i podučava kritičkom promišljanju o globalizaciji, trebao bi biti imperativ. U svijetu u kojem globalni tokovi traže brzinu, profit i prilagodbu, očuvanje vlastitog jezika nije samo kulturni projekt, već čin suverenosti, dostojanstva i otpora zaboravu. Međutim, i tu dolazimo do problema, ili paradoksa, jer učitelji, profesori, obrazovni sustav nerijetko su i sami odraz tog globalnog trenda, bez stvarnog uvida u složenost kulturnog konteksta.
S obzirom da mainstream mediji danas djeluju kao agenti globalne homogenizacije, zanemaruju važnost kulturne baštine, jer se fokusiraju na kratkoročne dobitke i brzinu konzumacije, nužno je pružiti snažnu financijsku i pravnu podršku neovisnim medijima i umjetnicima koji promiču lokalnu kulturu i autentične priče. Samo tako možemo osigurati da istinska kulturna baština ne nestane pod težinom globalnog tržišta, nego da nastavi živjeti, razvijati se i inspirirati buduće generacije.
Kritična je i potreba za aktivnim poticanjem produkcije domaćih filmova, glazbe, serija i dokumentaraca koji prikazuju stvarnost i raznolikost Hrvatske, kao i za razvijanjem lokalnih tržišta te poticanjem potrošnje domaćih proizvoda, kao dio jačanja lokalnog identiteta. Na kraju, ali ništa manje važno, je potreba uključivanja građana u donošenje odluka o kulturnim politikama. U kontekstu kulturnih raznolikosti i što bolje integracije, važno je poticati inicijative koje povezuju domaće stanovništvo, manjine i migrante.
Činjenica je, da Hrvatska ulaže sredstva za očuvanje kulturne baštine, no to je nedovoljno, kao što je nedovoljna promotivna strategija tih ulaganja i koja su u osnovi nevidljiva. Na tragu navedenog postavlja se i logično pitanje – ako na margini ostavljaš vlastite projekte, bez šireg društvenog odjeka, ono što je autentično, vrijedno i tvoje, kako ćeš razvijati kulturni identitet, ako ne prepoznaješ vlastita postignuća.
Samo jaka i sustavna podrška kroz obrazovanje, medije, javne prostore, ekonomsku politiku i građansku participaciju nužna je da Hrvatska ne izgubi vlastiti glas u globalnom orkestru. Samo tako može graditi mostove prema svijetu, bez da izgubi sebe.
Zaključno, globalizacija nas može obogatiti, ali samo ako ostanemo svoji. Prava snaga identiteta nije u zatvaranju, nego u sposobnosti da prepoznamo što je naše i damo mu novi, suvremeni izraz. To znači, prije svega kritički pristup globalnim trendovima, potom prihvaćanje onoga što obogaćuje, a u konačnicu zaštitu onoga što nas definira kao zajednicu. Ključ je u pronalaženju ravnoteže između globalnog i lokalnog, što nije zadatak za jednog čovjeka, već kolektivna odgovornost. No, da bismo to uspjeli, moramo znati tko smo, jer u svijetu u kojem sve teži da postane isto, jedino što vrijedi sačuvati je ono što nas čini različitima.
Mlade generacije moraju imati prostor slobode. Ne možemo niti trebamo zabraniti strane utjecaje, ali možemo stvoriti okruženje u kojem mladi uče kako kreativno koristiti jezik i baštinu, spajajući ih s globalnim utjecajima u novim formama izraza, ali s punom sviješću o svom identitetu.
Prava snaga jednog društva leži u njegovoj sposobnosti da se razvija, ali da ne zaboravi tko je, odakle dolazi i kuda ide.
PROJEKT FINANCIRAN SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA EL. MEDIJE
