Piše: Marko Ljubić na FB
“Nekoliko zabrinutih prijatelja šalje mi jutros poveznice na medijsku najavu ulaska neke srpske televizije u Hrvatsku, uz kratke komentare i razmišljanja, a od jučer mi javljaju da neki prosvijetljeni mudžahedin dolazi s tisuću mudžahedinčića na Široki Brijeg moliti se uoči Velike Gospe.
Ovaj mudžahedin i njegovi mudžahedinčići me ne zabrinjavaju previše, jer su tradicionalno Široki Brijeg i Zapadna Hercegovina skloni provokatorima i neprijateljima prirediti dobrodošlicu, koju će pamtiti cijeli život.
S uštipcima.
Iza ušiju.
K’o 1991. u svibnju tenkovima.
Vole Hrvati zapadne Hercegovine dušmane, a naročito su od 1993. zaljubljeni u mudžahedine, pa je ta ljubav postala prava relikvija do danas.
Zato ne vidim razloga nekakvoj nervozi.
A i Bujanec je objavio, kažu mi, na svojoj stranici – Nećete u Široki nikada!
Čemu briga?
Javljaju mi da su Bujo i Haso s tisuću nemudžahedina postavili zasjede kod Salakovca i na Kupresu, da pouče mudžahedine molitvi i izraze im dobrodošlicu.
Eto vidite.
A ovo oko još jednog srpskog prijateljskog prodora u hrvatski kulturni prostor je malo zahtjevnije. Čini mi se da je prije svega pametnim ljudima, koji ne postavljaju zasjede s Hasom ili s Emirom Hadžihafizbegovićem za mudžahedine, malo prekipjelo. Nadam se da ćete pročitati jednu kratku, izvanredno lijepu i lucidnu reakciju Snježane Nemec, s tezom da “kultura nije zabava, kultura je granica”.
Ja bih samo dodao da na pitanja zašto hrvatskih televizija i telekom operatera nema u Srbiji, umjesto odgovora koji ovisi o Srbiji, ne samo o Hrvatskoj, valja postaviti pitanje koje izrazito ovisi o hrvatskoj državi – zašto hrvatskih programa nema u Hrvatskoj?
Bilo bi u duhu odjeka Dana pobjede da ratne vojskovođe, generali i hrvatski ratnici uz supotpis akademskih autoriteta upravo to pitaju Plenkovića, da mu preko Tome Medveda pošalju takvu poruku s izrazima zabrinutosti, a ne da zabrinutost troše na istraživanje ustašluka i fašizma, koga više ni Zoran Pusić i Milorad Pupovac ne mogu proizvesti toliko da zamagle ovu perverziju državnih politika, posebno u kulturi.” napisao je Ljubić
