To je rečenica koju bi svatko u ovoj zemlji trebao zapamtiti. Ne kao slogan, već kao lekciju. Jer ako nas je povijest išta naučila, onda je to da Hrvatska nikada nije imala luksuz tuđeg odobravanja.
U ključnim trenucima, morala je birati – između prihvaćanja tuđih standarda i opstanka po vlastitoj savjesti.
I svaki put kad je izabrala sebe, platila je visoku cijenu. Ali je ostala živa.
Uvijek kada Hrvatska progovori jezikom ponosa, časti i otpora javljaju se isti refreni. Ista dramaturgija, iste optužbe.
Svaki iskaz domoljublja odmah postaje sumnjiv. Svaki osjećaj pripadnosti opasan. Svaka pjesma o zemlji i narodu odmah se etiketira kao fašizam.
Ali ne možete dekretom zabraniti osjećaj. Ne možete uredničkom politikom otkazati uspomenu. I ne možete hrvatskom narodu oduzeti pravo da se sjeća – s ponosom.
Vojni mimohod, Oluja, koncert i Velika Gospa nisu odvojeni događaji. Oni su jedno. Jedan udah. Jedna poruka. Zajedništvo naroda koji zna tko je, i koji ne zaboravlja što je morao proći da bi to ostao.
Hrvatska nije stvorena da se svidi kritičarima. Stvorena je da preživi, unatoč njima.
A u vremenu kad mnogi narodi gube tlo pod nogama, kad se identitet briše u ime “inkluzije”, kad se vjera skriva u kut, a povijest prepisuje, Hrvatska, iako umorna, još uvijek ima snage reći:
“Mi znamo tko smo.”
Zato kolovoz 2025. nije samo retrospektiva. On je poruka.
Da se nećemo povući u tišinu.
Da se nećemo ispričavati što smo preživjeli.
I da znamo točno tko je platio cijenu – za slobodu, vjeru i dom.
Kad hrvatski narod stoji pred zastavom, pred križem, na koncertu ili u mimohodu –
ne traži dopuštenje. On potvrđuje svoje postojanje.
Piše: Snježana Nemec
