Na današnji dan prije 26 godina započela je NATO-ova vojna intervencija u Jugoslaviji pod nazivom “Saveznička sila”, koju su Amerikanci zvali “Plemeniti nakovanj”, a u Jugoslaviji “Milosrdni anđeo”. Operaciju nije odobrilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i kao takva je bila prva vojna intervencija bez međunarodnog odobrenja. NATO se za to odlučio jer je znao da će se Kina i Rusija pozvati na veto u Vijeću sigurnosti UN-a, svoju su operaciju opravdali humanitarnim razlozima.
U kampanji je NATO koristio isključivo zračne snage i krstareće projektile jer za kopnenu invaziju na Jugoslaviju SAD nije imao potporu Njemačke i Francuske, a morali bi namaknuti 500.000 vojnika za takav pothvat. Tisuću zrakoplova NATO-a, koji su uzlijetali iz Italije, Njemačke, kao i s nosača zrakoplova Theodore Roosevelt, odradilo je 38.000 borbenih misija. S razarača i iz podmornica u Jadranskom moru ispaljivane su Tomahawk krstareće rakete.
U 19 sati 24. ožujka 1999. počeo je prvi udar španjolskog ratnog zrakoplovstva. Pola sata kasnije, u Dnevniku RTS-a, građanima Jugoslavije obratio se predsjednik Slobodan Milošević i objavio im: “Naša zemlja nalazi se u ratu”.
U napadima NATO avijacije i projektila gađana je protuzračna obrana, jedinice na zemlji, ali su gađali i mete koje imaju dvostruku namjenu, civilnu i vojnu. Mostovi, tvornice, elektrane, telekomunikacijski odašiljači, televizijski odašiljači, pa čak i sjedište JUL-a, stranke supruge Slobodana Miloševića, Mire Marković.
NATO-ov zračni udar 12. travnja 1999. pogodio je željeznički most u Grdelici preko kojeg je prelazio civilni vlak i poginulo je 20 civila. Jedanaest dana kasnije pogođeno je sjedište RTS-a kada je poginulo 16 djelatnika. Amnesty International to je nazvao ratnim zločinom, no iz NATO-a su se branili da je RTS sredstvo Miloševićeve propagande i kao takvo legitimna meta.
U napadu je, 7. svibnja 1999., pogođena kineska ambasada u Beogradu, što je izazvalo bijes Pekinga. Bill Clinton osobno se ispričao i ustvrdio da je riječ o pogrešci. Odnosi između Washingtona i Pekinga jako su se zategnuli zbog tog incidenta.
Iako tehnološki i brojno inferiorna NATO snagama, Jugoslavija je dobila nekoliko zanimljivih bitaka. Najimpresivnija je rušenje nevidljivog lovca F-117.
Slaba je to bila utjeha jer do kraja intervencije Jugoslavija je izgubila 1008 vojnika i policajaca, kao i 489 civila. Zemlja je zasuta s od 9 do 11 tona osiromašenog urana u bačenim bombama. Materijalna šteta bila je 100 milijardi dolara, što je bio katastrofalan uteg za već dugogodišnjim sankcijama ekonomski uništenu zemlju.
NATO operacija okončana je 10. lipnja 1999. mirom u Kumanovu. Vlast na Kosovu preuzela je UN-ova misija UNMIK. Jugoslavenska vojska i policija povukle su se s Kosova, gdje su ubrzo ušle NATO-ove snage, a na prištinski aerodrom sletjeli su ruski padobranci. Za jugoslavensku stranu Rusi su bili dokaz, da, eto, nisu samo NATO snage ušle na Kosovo, nego s Rusima to su zapravo međunarodne snage. Onaj za njih sporni dio sporazuma iz Rambouilleta, o kretanju NATO snaga u čitavoj Jugoslaviji, sada je bio promijenjen “samo” na čitavo Kosovo.
Nakon 78 dana i noći NATO bombardiranja građanima Jugoslavije opet se ukazao njihov predsjednik Slobodan Milošević i rekao im: “Dragi građani, sretan vam mir!”
Mir, naravno, nije stigao za Slobodana Miloševića koji je iduće godine svrgnut s vlasti nakon još jednog pokušaja krađe izbora, a doskora je onda isporučen i u Haaški sud gdje mu se sudilo zbog ratnih zločina, a ondje je i umro.
Kosovo je jednostrano proglasilo neovisnost 2008. godine, što nekadašnja SR Jugoslavija, današnja Srbija, nije nikad prihvatila. Tenzije Albanaca s malo preostalih Srba na Kosovu nisu prestale do dana današnjeg. Toliko o “sretnom miru”., piše večernji
