Dugogodišnji diplomat i politički savjetnik Domagoj Juričić i urednica vanjske politike Dnevnika Nove TV Ivana Petrović napisali su tekst o Budimpeštanskom memorandumu.
Često od zapadnih i domaćih političara slušamo o Budimpeštanskom memorandumu i njegovoj obvezujućoj prirodi. Memorandum se nerijetko spominje kao simbol međunarodnih obećanja Ukrajini i kao temelj njezinog prava na zaštitu teritorijalnog integriteta. No, u međunarodnoj diplomatskoj praksi, memorandum je politički dokument koji izražava namjere među državama i za razliku od međunarodnog ugovora nema pravno obvezujući karakter. Budimpeštanski memorandum, koji je od početka više politička deklaracija nego pravni ugovor, postao je bolna točka međunarodnih odnosa. To je činjenica koju je očito teško priznati u trenutku kada se Ukrajina bori za vlastitu opstojnost i kada su globalna pravila igre ponovno podložna zakonu moći., piše dnevnik.hr
Kako je nastao Budimpeštanski memorandum?
Godina je 1994. Hladni rat već je nekoliko godina iza nas, svijet ulazi u novo doba, ispunjen optimizmom zbog kraja nuklearne utrke. Ukrajina, tada mlada država koja se tek formira na ruševinama Sovjetskog Saveza, suočava se s pitanjem koje će odrediti njezinu budućnost: što učiniti s golemim nuklearnim arsenalom koji je naslijedila? Na stolu je prijedlog koji djeluje kao savršen kompromis – odricanje od nuklearnog oružja u zamjenu za jamstva suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Tih hladnih prosinačkih dana u Budimpešti, tri sile – Rusija, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo – stavile su svoje potpise na dokument koji će kasnije biti poznat kao Budimpeštanski memorandum. Na prvi pogled, memorandum je izgledao kao trijumf diplomacije. Ukrajina je pristala predati nuklearno oružje Rusiji, pridružiti se Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i tako postati simbol odgovornog međunarodnog ponašanja. Zauzvrat, potpisnice su obećale kako će poštovati njezin teritorijalni integritet, suzdržati se od prijetnji i uporabe sile te zaštititi Ukrajinu od ekonomske ili političke prisile. Povijest, međutim, pokazuje kako su te lijepe riječi imale krajnje ograničen rok trajanja.
Politički dokument ili pravno obvezujući ugovor?
Pravna narav Budimpeštanskog memoranduma bila je od početka dvojbena. Za razliku od međunarodnih ugovora, memorandum se ne podvrgava ratifikaciji u parlamentima potpisnica, a ovaj k tome nije ni sadržavao obvezujuće mehanizme provedbe. Bio je to politički dokument, osmišljen u duhu trenutka, s ciljem zadovoljavanja sviju strana. Rusiji je omogućio da povrati kontrolu nad nuklearnim arsenalom u onom što su proglasili “vlastitim dvorištem”, Zapadu je dao razloga za slavlje zbog još jedne pobjede u razoružanju, dok je Ukrajini ostala iluzija sigurnosti. Problem je bio u tome što ta sigurnost nije bila osigurana pravnim, nego moralnim i političkim sredstvima. Proučavajući povijest, Budimpeštanski memorandum može se usporediti s drugim ključnim sporazumima. Na primjer, Sporazum iz Minhena 1938. godine, gdje su sile nastojale “umiriti” Njemačku, također je bio temeljen na političkim obećanjima. Oba slučaja pokazuju kako diplomatska naivnost i vjerovanje u dobru volju mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Nasuprot tome, Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (NPT), iako nije savršen, sadrži mehanizme nadzora i sankcija koji povećavaju vjerodostojnost. Ove usporedbe jasno pokazuju razliku između deklarativnih i operativnih međunarodnih instrumenata.
Rusko kršenje i zapadna suzdržanost
Dvadeset godina kasnije, Rusija je anektirala Krim, otvorila vrata sukobima u istočnoj Ukrajini i pokazala kako su “jamstva” iz Budimpeštanskog memoranduma prazna forma, bez ikakve pravne težine. Rusija je pritom koristila argumente koji su se temeljili na tumačenju unutarnjih političkih promjena u Ukrajini, tvrdeći da je memorandum vezan uz specifične političke okolnosti koje su se, prema njihovu mišljenju, promijenile nakon Euromaidana 2014. godine. Zapad, unatoč tome što je također potpisao memorandum, nije naravno vojno intervenirao kako bi zaštitio Ukrajinu, već se ograničio na sankcije i izraze zabrinutosti. Iako su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo osuđivali ruske poteze, izostanak aktivnijeg djelovanja dodatno je osnažio osjećaj izdaje u Ukrajini. Ali Budimpeštanski memorandum nije simbol izdaje Ukrajine; on je pokazatelj fundamentalne slabosti međunarodnog poretka. Taj deklarativni dokument otkriva kako moćne sile često instrumentaliziraju međunarodne sporazume kako bi ostvarile svoje ciljeve, dok slabije države ostaju ranjive. Ruska aneksija Krima i sukobi u Donbasu pokazali su ne samo ograničenja memoranduma, već i rastuću asimetriju moći u post hladnoratovskom svijetu. Kada se prisjetimo da memorandum nije bio praćen međunarodnim ugovorom sa mehanizmima osiguranja ili sankcijama za kršenje, možemo vidjeti kako je međunarodni sustav iznevjerio temeljne principe kolektivne sigurnosti.
Iluzija sigurnosti: Cijena odricanja od nuklearnog oružja
Što bi se dogodilo da je Ukrajina zadržala nuklearni arsenal? Teško je dati jednoznačan odgovor, ali povijest nuklearnog odvraćanja sugerira da bi ruska agresija bila znatno teže izvediva. Nuklearno oružje nosi sa sobom visoku cijenu odgovornosti, ali i neporecivu moć odvraćanja, osobito u regijama gdje velike sile nastoje proširiti svoj utjecaj. Bez tog arsenala, Ukrajina je postala ranjiva, oslanjajući se na obećanja koja su se pokazala iluzornima. Odricanje od nuklearnog oružja postalo je lekcija o tome kako se geopolitički pritisci mogu transformirati u trajnu stratešku slabost. Jedno od ključnih pitanja koje se nameće jest što bi se dogodilo da je Ukrajina zadržala svoj nuklearni arsenal. Povijest pokazuje kako države s nuklearnim oružjem rijetko postaju mete izravne agresije. Nuklearno odvraćanje, iako etički i politički kontroverzno, ostaje ključni element globalne sigurnosti. Odricanje Ukrajine od nuklearne moći predstavlja simbol odgovornog ponašanja, ali i strateški promašaj koji ju je ostavio ranjivom. S druge strane, ostaje otvoreno pitanje mogućnosti da je u kaotičnim okolnostima ukrajinske nezavisnosti došlo do nenadziranog prijenosa nuklearne tehnologije ili čak bojevih glava u ruke onih koji su, po svaku cijenu, željeli doći do takvog oružja.
Je li Ukrajina prevarena? Perspektive i kontrasti
Da bi se odgovorilo na pitanje je li Ukrajina prevarena, potrebno je sagledati nekoliko perspektiva. S jedne strane, jasno je kako je memorandum sadržavao slabosti koje su ga činile podložnim kršenju. Obećanja velikih sila, osobito Rusije, nisu imala čvrstu pravnu podlogu niti mehanizam provedbe. S druge strane, tadašnji Ukrajinski lideri svjesno su prihvatili te uvjete, vjerujući kako politička jamstva mogu osigurati sigurnost. Za Ukrajinu, razočaranje nije samo rezultat ruskog kršenja već i nedostatka odlučne reakcije Zapada. Činjenica da se memorandum oslanjao isključivo na dobru volju potpisnica pokazuje ograničenja međunarodnih odnosa u kojima pravda često ustupa mjesto moći. Budimpeštanski memorandum također otvara pitanje moralne odgovornosti velikih sila. Dok se Rusija otvoreno distancirala od svojih obveza, Zapad je ostao pasivan, ograničavajući se na retoričku podršku i ekonomske sankcije. Ovaj dvostruki standard podriva povjerenje u međunarodne institucije i postavlja pitanje: je li moralna obveza dovoljno snažna kako bi spriječila zloupotrebu moći?
Što Budimpeštanski memorandum znači za buduće odnose među državama?
Budimpeštanski memorandum ostaje primjer kako politička obećanja, bez pravnog temelja, mogu postati oruđe manipulacije. Za države koje se odriču strateških poluga poput nuklearnog oružja, ovaj slučaj postavlja važno pitanje: kako osigurati da međunarodni sporazumi donose stvarnu sigurnost, a ne samo iluziju stabilnosti? Memorandum je također lekcija za svijet, podsjetnik na važnost pravnih instrumenata koji mogu poduprijeti političke dogovore. Lekcije Budimpeštanskog memoranduma odjekuju širom svijeta, posebno među malim i srednjim državama koje ovise o međunarodnim sporazumima za svoju sigurnost. Ovaj slučaj podsjeća kako političke deklaracije, ma koliko uvjerljive, ne mogu zamijeniti čvrste ugovore i snažne alate provedbe. Male države moraju pažljivo razmotriti svoje opcije i osigurati konkretne mehanizme zaštite prije nego što povjere svoju sigurnost velikim silama.
Pouke iz Budimpešte: Povjerenje ili moć?
Ukrajinski slučaj pokazuje kako se u međunarodnim odnosima povjerenje bez čvrste pravne potpore može obiti o glavu. Memorandum je bio odraz optimizma post hladnoratovskog razdoblja, ali je njegov krah simbolizirao povratak politike sile i realističkog pristupa u međunarodnim odnosima. Male i srednje države ne mogu si priuštiti naivnost kada je u pitanju vlastita sigurnost. Kako bi se izbjegle situacije poput one u kojoj se našla Ukrajina nakon Budimpeštanskog memoranduma, nužno je redefinirati pristupe međunarodnim sporazumima i sigurnosnim politikama. Prvo, međunarodna zajednica mora raditi na jačanju mehanizama provedbe političkih sporazuma. Budući dogovori moraju biti obvezujući i popraćeni konkretnim instrumentima koji osiguravaju njihovu primjenu. U tom kontekstu, jačanje uloge Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali i regionalnih sigurnosnih saveza, predstavlja ključni korak prema osiguravanju vjerodostojnosti međunarodnog poretka.
Male i srednje države trebale bi razmotriti diversifikaciju svojih sigurnosnih politika kako bi smanjile ovisnost o političkim jamstvima velikih sila. Ovo uključuje ulaganje u vlastite obrambene kapacitete, kao i aktivno sudjelovanje u regionalnim savezima, koji mogu osigurati dodatni sloj zaštite. Važno je također povećati odgovornost velikih sila u međunarodnim sporazumima. Snažnije sankcije za kršenje sporazuma mogu djelovati kao odvraćanje, dok bi jačanje međunarodnog prava moglo smanjiti mogućnost arbitrarnih i unilateralnih poteza moćnijih država. Ovakav pristup povećava povjerenje u međunarodni sustav i motivira države na odgovornije ponašanje. Na kraju, ključno je uključiti lekcije poput Budimpeštanskog memoranduma u obrazovne programe. Edukacija i podizanje svijesti o kompleksnosti međunarodnih odnosa trebaju postati sastavni dio školskih i sveučilišnih kurikuluma. Razumijevanje povijesnih grešaka i uvida u dinamiku moći pomoći će budućim generacijama u oblikovanju sigurnijeg i pravednijeg svijeta.
Memorandum kao simbol međunarodne slabosti
Budimpeštanski memorandum danas stoji kao podsjetnik na cijenu naivnosti u međunarodnoj politici. Za Ukrajinu, on je simbol izdaje, ne samo od strane Rusije, već i od međunarodnog sustava koji nije uspio zaštititi načela koja je obećao podržavati. Lekcije memoranduma ostaju aktualne: u svijetu u kojem moć često nadjačava pravo, politička obećanja moraju biti poduprta konkretnim, obvezujućim sporazumima, ili se riskira ponavljanje povijesti. Budimpeštanski memorandum ostaje simbol kako međunarodni sustav može izdati svoje najslabije članove. On podsjeća da prava i obveze moraju biti uravnoteženi, a međunarodni sporazumi ne smiju ostati prazna obećanja. Ovo je lekcija koju svijet ne smije zaboraviti, jer stabilnost i sigurnost ne proizlaze samo iz riječi, već iz akcija koje te riječi podupiru.