Piše: redakcija
Tri desetljeća nakon stvaranja hrvatske države pitanje odnosa prema totalitarnim režimima i dalje duboko dijeli hrvatsko društvo. Dok je Republika Hrvatska jasno i nedvosmisleno osudila ustaški režim i zločine počinjene u ime NDH, odnos prema komunističkim i partizanskim zločinima još uvijek izaziva političke prijepore, podjele i nelagodu u javnom prostoru.
O ustaškim zločinima u Hrvatskoj postoji gotovo potpuni društveni i institucionalni konsenzus. Oni su osuđeni kroz Ustav, zakonske okvire, obrazovni sustav i službene politike države. Međutim, kada je riječ o komunističkim zločinima nakon Drugog svjetskog rata, velik dio javnosti smatra kako država prema njima nikada nije zauzela jednako jasan i odlučan stav.
Posebno se to odnosi na masovne likvidacije bez suđenja, Bleiburg i Križni put, brojne neobilježene grobnice, političke progone i represiju jugoslavenskog komunističkog sustava. Iako se posljednjih godina sve više otkrivaju masovne grobnice i istražuju poratni zločini, mnogi smatraju da se o tim temama i dalje govori stidljivo, oprezno i bez stvarne političke volje za potpunim suočavanjem s prošlošću.
Dio razloga leži i u činjenici da se partizanski pokret u Hrvatskoj još uvijek promatra kroz dvije potpuno različite perspektive. Jedni ga vide prvenstveno kao antifašistički otpor okupaciji i važan dio europske pobjede nad fašizmom, dok drugi upozoravaju kako se pod istim simbolima godinama prešućuju komunistički zločini i represija koja je uslijedila nakon rata.
Upravo zato u Hrvatskoj i dalje postoji paradoks da se, dok se diljem zemlje otkrivaju masovne grobnice i pokapaju žrtve komunističkog režima, istodobno u Kumrovcu organiziraju okupljanja povodom Dana mladosti na kojima se nostalgično zaziva bivša Jugoslavija i veliča Josip Broz Tito. Za mnoge građane upravo je to dokaz da hrvatsko društvo još uvijek nije do kraja raskrstilo s komunističkim nasljeđem.
Rješenje ne može biti prešućivanje niti relativizacija bilo kojeg zločina. Hrvatska može postići stvarnu društvenu pomirbu jedino kroz jasnu i nedvosmislenu osudu svih totalitarnih režima – i ustaškog i komunističkog. Svaka žrtva zaslužuje jednako poštovanje, a svaki zločin jednaku osudu, bez obzira pod kojim je simbolima počinjen.
Bez takvog pristupa Hrvatska će i dalje ostati zarobljena u ideološkim podjelama prošlosti, umjesto da na temelju istine, pijeteta prema žrtvama i povijesne odgovornosti gradi zajedničku budućnost.
