Bitno je da sve radimo usklađeno, timski, da bismo sve uspješno odradili. Svatko mora znati koji je njegov dio posla i odraditi ga pravodobno, rezultati onda ne mogu izostati, kaže Ivana
Odmalena sam okružena obitelji koja navigaje: otac je upravitelj stroja, stric navigaje, oba dida su bili pomorci, momak isto, tako da sam okružena tim pozivom. Pa je onda nekako normalno došlo da se upišem na Pomorski fakultet u Splitu, kaže Ivana Jeličić iz Staroga Grada na Hvaru, jedna od dvije časnice koje “tuku” more u cijeloj Jadroliniji.
Završila je faks, magistrirala i otišla na kadeturu – prvo na međunarodnu plovidbu s “Marcom Polom” sedam mjeseci, a onda pet mjeseci ovdje na “Petru Hektoroviću”.
– Bitno je steći iskustvo, uz starije pomorce, učiti iz prakse. Volim pustiti mlade odmah, želim vidjeti kako se snalaze… A što se tiče Ivane, mogu reći sve pozitivno: pametna je, ne treba joj ništa dva puta govoriti, odgovorna je, što se tiče karijere, samo je nebo granica – kaže zapovjednik Ivo Šeparović. Ivana je treća časnica 13 mjeseci. Piše Mario Matana 24sata
– Kadetura je sama po sebi fizički napornija od posla časnika, ali nema tu razlike muško-žensko, svatko odrađuje svoj dio posla, nema diskriminacije. Najvažnije je da je rukovodstvo u redu. Kad je zapovjednik dobar, onda sve ostalo funkcionira, onda se svi problemi, koje sam i ja imala, rješavaju bez puno komplikacija, ako treba, dat će ruke i prvi oficir – zadovoljna je Ivana što je u svojoj navigaciji radila s dva iskusna kapetana koji se nisu libili podijeliti znanje, uz kapetana Šeparovića, na “Marcu Polu” joj je prvi zapovjednik bio Boren Lupi.
Karijeru u Jadroliniji gradi i Antonela Kardum, njena najbolja prijateljica s fakulteta, koja je treća časnica na trajektu iz Splita za Šoltu… Nacionalni brodar bio je inače jedan od rijetkih u Europi na čiji brod se ukrcala časnica – danas aktivna umirovljenica Marica Njegovan još je 1976. plovila na Liburniji.
– S Antonelom sam baš super, kad god možemo, vidimo se. Njena iskustva su isto super, ne možemo se stvarno požaliti. Ostale cure s faksa nisu se odlučile ići na brod, ostale su na kraju, dok su se naši kolege redom ukrcali i navigaju. Ranije sam se više vidjela na kruzerima, ali trenutno sam zaista zadovoljna položajem i situacijom u Jadroliniji, odnosom među ljudima, poslom i svime što to nosi. Jer brod vam je druga obitelj, pola vremena ste na brodu, a pola doma! No definitivno se vidim kao zapovjednica broda – odlučna je Ivana, koja u slobodno vrijeme uživa u putovanjima, eto u siječnju je (prije eskalacije pandemije korone) uspjela posjetiti – Kambodžu!
– Sve je na njoj. Smatram da je svim mladim časnicima potrebno i poželjno odraditi malo međunarodne plovidbe, koja je nešto sasvim drugo. Mora biti spremna upravljati brodom unatoč svim svojim strahovima. Ali ima ona to u sebi – dodaje barba s kapetanskog mjesta. Uz ugodni razgovor i mirnu plovidbu, eto nas na dvije-tri milje od Splitskih vrata, uskog morskog prolaza između Brača i Šolte.
– Bitno je da sve radimo usklađeno, timski, da bismo sve uspješno odradili. Svatko mora znati koji je njegov dio posla i odraditi ga pravodobno, rezultati onda ne mogu izostati – kaže Ivana.
Što se tiče opasnih situacija, najgorim smatra stanja smanjene vidljivosti, ali na “Hektoroviću” nije imala loših iskustava:
– Neka situacija je opasna samo kad ne bih vjerovala u kapetana s kojim se nalazim. Ali ovdje je kapetan koji ima iskustva više nego ja godina, kad vidiš da zna što radi, da je uvijek par koraka ispred tebe, ne možeš se nikako osjećati ugroženo. Iako barba nije u gvardiji, on je uvijek tu, pogotovo kod lošeg vremena ili zahtjevne manevre. Onda nas koordinira, a mi slušamo i učimo. Jer nije bez veze ona izreka – po bonaci i popi znaju navigavat… – zaključuje Ivana. Piše Mario Matana 24sata