Piše Marko Ljubić na fb…
“Zbilja nisam očekivao da će kak’i Radić, Zekanović, Ćipe, Katičić i meni dragi, ali brate mili okarikatureni Deur, ukupno ovi “naši” redikuli, biti tako potučeni u redikuliranju, sravnjani sa zemljom što bi se reklo, s formalnog vrha “njihove” ljevice.
Hajdaš Dončić ih je potukao definitivno, teško je i zamisliti takvu političku redikulčinu, a njima preostaje navaliti svim snagama ne bi li nekako bar izravnali ukupni rezultat.
Teško će biti nadvladati redikula Hajdaŝa Dončića, koliko god se ljudi smijali ingenioznim video sekvencama o istočnim zagrebačkim kvartovima neponovljivog dvojca Katičić – Deur, koliko god se sprdali s nadasve suptilnom kak’i Radićevom političkom vjerodostojnošću, konstruktivnošću čuvenog Gavrila ili neponovljivom neverbalnom i verbalnom komunikativnošću poznatog Zeke.
Jednim udarcem ih je Hajdaš Dončić nadvladao, kako i priliĉi vođi intelektualno superiorne ljevice, ito odoktorirane.
Pa naš Hajdaš Dončić zbori ovako:
“Riječ je o čistom politikanstvu, pokušaju izjednačavanja ljudi koji su bili na pravoj i onih na krivoj strani povijesti. Sto puta sam i javno govorio o tome da su se nakon Drugog svjetskog rata događali zločini koje treba osuditi.”
Dašta bolan!
Dašta već osuditi.
Zločine.
A ne zločince.
Otelo im se, nisu ljudi loši ako su se malčice ozločinili par mjeseci ili godina.
Pa naš lijevi Hajdo nastavlja:
“Ali, osnivanje te javne ustanove predstavlja produbljivanje raskola u društvu. Isto kao i prekrivanje posmrtnih ostataka ustaša, prilikom državnog pokopa, zastavom Republike Hrvatske. Ustaše se sigurno nisu borili za Republiku Hrvatsku. Protiv sam stvaranja u Macelju nekakvog pandana Jasenovcu, to je dubinski pogrešno”.
Jašta brate!
Čista podjela u društvu.
Zašto ne bi bili svi za smicanje zarobljenih Hrvata?
Tito se borio za čistu Hrvatsku.
Do Drine, pa do Zemuna, pa do Crnog mora.
Pa Hajdo iskazuje lijevu svijest:
“Primjerice puno je mladića 1945. bilo nasilno mobilizirano u Hrvatske oružane snage i doživjeli su tragediju. I može se kroz neki zakon o demokratskom sjećanju, do kojeg bi se došlo ozbiljnim dijalogom u društvu, riješiti iskazivanje spomena na žrtve iz svih tih jama. Mi smo spremni za takav zakon, ali ta javna ustanova koju planiraju HDZ i DP nam je nije prihvatljiva”.
Ne znam je li Ikić Baniček pokrenula prikupljanje potpisa za kandidaturu Nobelovom komitetu, a trebala bi. I da joj pomogne Urša Raukar.
I Ivana Kekin.
I Picula, koji je sredio Srbiju.
Zamislite vi – demokratsko sjećanje!
Ovi naši redikuli se nikada ne bi sjetili nečega tako dubokog.
Nikada.
Čovječe!
Demokratsko sjećanje.
Hej!
I još ozakonjeno!?
Sad zamislite demokratsku ljubav, demokratsku sreću, demokratsko domoljublje, demokratsku borbu protiv agresora, demokratski seks, demokratski ručak, demokratsko učenje, demokratsko oranje polja, demokratski nogomet!
Jašta.
Sve jasno.
Jer, kad imaš demokratsko sjećanje, još ozakonjeno, tu možeš biti miran k’o Sultan zbog svojih žena u haremu, jer su svi muški eunusi.
Uškopljeno.
I mirno.
Ne kidiše na ženskadiju.
Tako i zakon o demokratskom sjećanju.
Recimo, Jozo odbije poštovati taj zakon.
Kome ga prijaviti?
Ne možeš Turudiću.
Nema tu što ni policija raditi.
Nema demokratskog degeneka.
Ni demokratske robije.
Preostaje samo da Hajdo naš genijalni viče;
– Jozo, poštuj demokratsko sjećanje.
– E neću – odvikuje Jozo.
– Jozo, da si se odmah počeo demokratski sjećati – povisuje ton Hajdo.
– E neću, pa neću – uzvraća Jozo.
– Onda si nedemokrat – grozi se Hajdo.
– Pa što onda, dašta sam nego nedemokrat- viče mu Jozo.
– A jel mamicu ti fašističku, razotkrio sam te – povika Hajdo.
– Policija, želim prijaviti fašistički napad na demokratske vrijednosti – izdiktira Hajdo u telefon.
– Stižemo – čuje se s druge strane.
Eto, pravo recite, nije li to prava demokracija!?
Čista.
Problem je “našima” što je naš Penava izgleda ozbiljno shvatio Hajdaševu ponudu zakona o demokratskom sjećanju.
Pa mu gromovito poručuje:
– Osudi Tita!
– Neću – uzvraća Hajdo.
– Osuđuj kad ti kažem – viče Penava.
– Neću, pa neću! Što ćeš sad- hrabro odgovara Hajdo., dodatno ohrabren potporom koja je pristizala. S njim uglas viču Ikić Baniček, Ivana Kekin, Urša Raukar, iz daljega se dere Dalija, za njom se gega Puljkovica, a Ranko Ostojić nešto demokratsko traži pod kaputom.
– ‘Oćeš da ti Ćipu i Spajića pošaljem – zaprijeti mu Penava. – Zato, pamet u glavu i budi demokrat, osuđuj!
– E neću!
I tako Hajdo i Penava viču cijeli dan.
Pa sutra jopet.
Pa cijeli mandat.
I onda zovu narod – izaberite me da me ovi dušmani ne nadviču.
Tko ne bi podupro svog vikača, jel tako!?
Što vi sad mislite, tko će na kraju ispasti veći redikul?
Hajdaš Dončić ili Penava?
Jer, Hajdo bi donio zakon o demokratskom sjećanju za pobijeni narod i njegove ubojice, dok bi za ustaše i najnovije fašiste radije koristio pendrek i lisice.
I robijašnice.
Demokracija je za antifašiste.
Evo, spremni su malo udjeliti i drugima.
A batina za fašiste.
Penava bi osuđivao Tita, bez pendreka i lisica.
A Hajdo bi ‘apsio Penavine.
Tko kome onda prepušta državu?
Onako – demokratski.
Zato, konkurencija i smjene na vrhu u prvenstvu redikula postaju sve napetije.
Na našu narodnu demokratsku sreću.”, napisao je