Godinama svjedočimo društvenim i socijalnim fenomenima, kao posljedici promjena koje se događaju na globalnoj razini pa tako i socijalnom udaljavanju koje, ako se nastavi može za čovječanstvo imati dalekosežne posljedice. Iako se radi o ekološkom trileru, uništavanju prirodnih resursa, možda je navedeno najbolje potkrijepiti filmom “The Day After Tomorrow” (Prekosutra) i dijalogom između klimatologa Jack Halla i Jason Evansa:
“Što će se dogoditi s nama?”
“Kako to misliš?”
“Mislim na nas. Civilizaciju. Sve.”
“….Mi smo sigurno sposobni preživjeti ovo. Jedino pitanje je hoćemo li učiti iz svojih grešaka ili ne?”
U svijetu s 8 milijardi ljudi, naprednom tehnologijom i nikad dostupnijom komunikacijom mi postajemo sve udaljeniji jedni od drugih, a interakcija s drugim osobama postaje potrebnija nego što smo toga najčešće svjesni. Čovjeku je potrebno druženje, razumijevanje drugih, empatija i osjećaj da nekome ili nečemu pripada. U protivnom, bilo da sami okrenemo leđa društvu ili se društvo okrene od nas, mi ne ostajemo sami već usamljeni u gomili ljudi koja nas okružuje. Današnji suvremeni čovjek, uglavnom ne razumijevajući promjene i njihov utjecaj na ponašanje, osjeća samo prastari zov zajedništva, instinktivni poriv za traženjem i njegovanjem odnosa koji nas drže na okupu, daje podršku i omogućava nam i preživljavanje. Tako je i s mladima koji osjećaju snagu i važnost obitelji i prijatelja, no društveni su uvjeti su takvi da stalno pred njih stavljaju nove zahtjeve koji ih posljedično odvajaju od istih.
Kada govorimo o obitelji govorimo, zapravo o temelju društva i temeljnoj sastavnici ljudskoga života. Bez obzira na promjene koje se događaju, obitelj je upisana u ljudsku narav, u njoj započinju moralne vrijednosti, gradi se put kojim idemo ili ćemo izabrati. Sije se solidarnost, ljubav, odgovornost prema sebi i drugima. Obitelj stvara sigurnost, potiče osjećaj smisla i svrhe, poboljšava raspoloženje i suočavanje s teškim životnim situacijama, smanjuje stres, jača imunološki sustav, stvara pozitivnije zdravstvene navike i upravljanje zdravstvenim stanjima. Za navedeno nisu potrebne studije kako bi shvatili da obiteljske interakcije izravno utječu i poboljšavaju fizičko i mentalno zdravlje jer se, naprosto radi o temeljnoj istini koja se ne dokazuje. Naravno, postoje i disfunkcionalne obitelji prepune frustracija, bijesa i nemogućnosti funkcioniranja u svakodnevnom životu, što dovodi do razaranja same zajednice, ali i zdravlja njezinih članova. Takvi ljudi, nerijetko transgeneracijski dalje prenose svoje traume i teško mogu osnovati i održati stabilnu obitelj.
Međutim, obitelj je protekom vremena doživjela velike promjene i obitelj koju čine roditelji i djeca više nije jedini model. Danas svjedočimo pa tako i u Hrvatskoj sve većem broju rastava brakova, kao posljedici individualnih potreba, nedostatku razumijevanja i tolerancije, obitelji s jednim roditeljem, porastu nevjenčanih zajednica, učestalosti istospolnih zajednica, što posljedično čovjeka izbacuje iz tradicionalnih odnosa između muškarca i žene te roditelja i djece. Narušavanjem tradicije i nemogućnosti brzog prilagođavanja i prihvaćanja novih odnosa, čovjek postaje dezorijentiran, a ljudski odnosi se narušavaju, čime i sve starije stanovništvo na globalnoj razini sve manje nalazi njegu u obitelji i sve više postaje emotivno i ekonomski ranjivije. S druge strane, zbog borbe za ravnopravnost spolova, sve više žena koje nose najveći teret njege izlazit će sve više na tržište rada, a problem uravnoteženja odgovornosti njegovatelja između obitelji i države pogoršat će se, kao i raspodjela sredstava među generacijama. Sada je, zapravo vrijeme za regulatorne okvire, financijske odredbe i usluge koje podržavaju jednaku podjelu plaćenog i neplaćenog rada u obiteljima, kućanstvima i zajednicama između žena i muškaraca, kako bi se uklonile prevladavajuće razlike među spolovima u skrbi, zapošljavanju, dohotku i mirovini.
Usamljenost i društvena izolacija posebno pogađa starije osobe, ne samo zbog očekivanih problema sa zdravljem, gubitka partnera, promjene odnosa u obitelji, već i činjenice da starost danas smeta. Kada govorimo o starenju, neminovno se govori i o ageizmu, odnosno diskriminaciji po starosnoj dobi koja ozbiljno narušava kvalitetu života, utječe na međusobne odnose, socijalnu politiku i kvalitetu zdravstvene zaštite. Jedan od razloga zašto je ageizam toliko ugrađen u kulturu je vječna težnja čovjeka da pobijedi vrijeme i vlastitu smrtnost. Tu su i današnji imperativi i paradigmatske poruke – biti mlad, biti lijep, biti u poziciji moći koje se provlače kroz sve sfere života. U tako posloženom svijetu starost smeta i postaje devijacija, a ne prirodno stanje. Nekad cijenjena mudrost dobivena životom postala je zapravo teret, a pravo na poštovanje je oduzeto. Oduzeta je i mogućnost daljnjeg ostvarenja, zaboravljajući da se i u starijoj dobi poput jednog Kanta, Michelangela, Verdia mogu učiniti velika djela. U tom procesu neminovno se javlja osjećaj da postajemo teret bližnjima, što neupitno utječe na mentalno zdravlje. Ono što se čini još gorim, iako razum to osporava je činjenica da roditelji više i ne očekuju pomoć djece i njihove obitelji. Međutim, bitno je razumijevati da bliske veze s članovima obitelji i njihovo uključivanje u skrb smanjuje socijalnu izolaciju starijih osoba, poboljšava zdravlje i mogućnost kvalitetnijeg i duljeg života, ali i smanjuje ovisnost o zdravstvenim uslugama, troškove za njih same, njihove obitelji i za javnu potrošnju. Za starije je, zapravo nabolje da u dom odlaze dok su još zdravi i u snazi kako bi se mogli prilagoditi i stvoriti socijalnu mrežu podrške. Odlazeći bolesni, nerijetko brzo umiru, između ostalog i kao posljedica osjećaja napuštenosti.
Današnja prisutnost egoizma, ne polazi od toga da sreća pojedinca proizlazi iz opće sreće društva, što između ostalog pokazuje i povijesnu komponentu samog čovječanstva koje u sebi vidi svoje ciljeve i koje zahtijeva da se za njegove interese ulože svi napori pojedinaca i čitavih naroda. Pod naslagama nametnutog, današnji čovjek teško pronalazi samog sebe i svojom suštinom smatra ono što je usvojio, a ne ono što živi u njemu.
Društveni uvjeti su za sada takvi da ćemo, htjeli mi to ili ne postajati sve udaljeniji, emotivna distanca će se povećavati, postajat ćemo sve infantilniji, zadržavati pažnju samo na kratko, sve više ćemo gubiti osjećaj empatije prema drugima, a vlastiti identitet bit će nam sve poljuljaniji. Zato je važno razumijevati način na koje suvremeno društvo funkcionira. Razumijevati i pojam globalnog zdravlja i njegovih ciljeva koji nisu samo humanitarno već i ekonomsko pitanje vezano za troškove koje određuje globalno tržišno nadmetanje. Razumijevati i da se urušavaju zdravstveni sustavi na globalnoj razini, da se širi privatni sektor na štetu javnog i sve ono što nam se čini da se događa samo u Hrvatskoj nije ništa drugo nego naš subjektivni dojam. Mnogi od tih globalnih ciljeva, upravo su povezani sa zdravljem, a jedan od njih je osigurati zdravlje svima i promicati dobrobit u svakoj životnoj dobi, što u osnovi odudara od stvarnog stanja. Zdravlje nije osigurano svima, niti svi imaju jednak pristup zdravlju. Nedostatak lijekova na tržištu kojem svjedočimo odudara od specifičnih ciljeva djelovanja dostupnosti lijekova. Ovo su samo neki primjeri o kojima se treba razmišljati pa i u kontekstu etike koja se danas ne zasniva na temeljnim društvenim vrijednostima, poput poštenja, dužnosti, istine, dobrote, već ozbiljno odudara od navedenog.
Izuzetno važno je razumijevati i snagu zajedništva i podrške. Zato gradite socijalnu mrežu, budite u kontaktu s obitelji koja je u naravi čovjeka i koja predstavlja vaše utočište i osnažuje vas fizički, emocionalno i duhovno. Kada osjetite nepravdu i odbačenost, kada ste u nekim dvojbama, problemima, obitelj je ta koja će to prepoznati i prije nego izgovorite. Stvarajte i gradite krug iskrenih prijatelja koji vam u određenim životnim trenutcima mogu dati dobar i ozbiljan savjet koji oslobađa, jer duh se želi povjeriti bez granica. Njegujete takve odnose i ponekad je dovoljno jedno jednostavno pitanje i dvije jednostavne riječi s kojima se dobri ljudi susreću – Kako si? Na taj način pokazujemo da nam je stalo, da smo zahvalni i da cijenimo nečiju prisutnost te da odricanje od sebe znači istovremeno i punjene sebe i drugih, brigom, toplinom i ljubavlju. Ako ste usamljeni pridružite se i nekim aktivnostima zajednice. Sve će vas to u konačnici ispuniti pozitivnim osjećajem i dovesti do boljeg zdravlja.
Nitko nije otok, čovjek se ne može razvijati i napredovati sam ili kako je to rekao američki industrijalac, Henry Ford: “Okupljanje je početak. Držati se zajedno je napredak. Zajednički rad je uspjeh.”
Piše: Snježana Nemec/Demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
