Piše: Sara Strinavić
Diskriminacija rijetko počinje velikim riječima. Mnogo češće počinje malim rečenicama koje društvo godinama prihvaća kao nešto normalno: “On je muškarac, snaći će se”, “Ona će ionako jednog dana udati otići na porodiljni”, “To nije ženski posao”, “Muškarci ne plaču”.
Upravo se u takvim svakodnevnim obrascima često krije početak nejednakosti. Diskriminacija na temelju spola nije samo pitanje zakona, sudskih postupaka ili velikih društvenih rasprava. Ona se događa u uredima, školama, obiteljima, sportskim klubovima i javnom prostoru svaki put kada spol postane važniji od sposobnosti, znanja ili karaktera.
Ravnopravnost spolova jedna je od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ta činjenica ima mnogo dublje značenje od same zakonske odredbe. Ona predstavlja društveni dogovor da se ljudi ne vrednuju prema unaprijed određenim očekivanjima, nego prema onome što rade i kakav doprinos daju zajednici.
No upravo je prepoznavanje diskriminacije često najveći izazov. Otvorena zabrana školovanja ili zapošljavanja žena danas je u demokratskim društvima rijetkost, ali su zato prisutni suptilniji oblici.
Jedan od njih je takozvani “stakleni strop” – situacija u kojoj formalno svi imaju iste mogućnosti, ali u praksi određene skupine teže dolaze do vodećih pozicija. Izraz se počeo koristiti još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kako bi opisao nevidljive prepreke s kojima su se žene susretale u poslovnom svijetu.
Jedan od poznatijih primjera bio je slučaj Ellen Pao protiv investicijske tvrtke Kleiner Perkins u Silicijskoj dolini. Iako nije dobila sudski spor 2015. godine, njezin slučaj otvorio je veliku javnu raspravu o položaju žena u tehnološkoj industriji, kriterijima napredovanja i kulturi velikih kompanija. Važnost tog slučaja nije bila samo u presudi, nego u tome što je pokazao koliko je teško dokazivati sustavne obrasce nejednakog tretmana.
S druge strane, diskriminacija na temelju spola može pogoditi i muškarce kada društveni stereotipi određuju što se od njih “očekuje”. Primjerice, muškarci koji žele koristiti roditeljski dopust u nekim sredinama i dalje se susreću s čuđenjem ili predrasudama, kao da je briga za dijete isključivo majčina uloga. Takav pogled ne šteti samo muškarcima nego i ženama jer održava uvjerenje da je obiteljska odgovornost neravnomjerno raspoređena.
Jedan od važnih europskih primjera dogodio se upravo na tom području. Europska unija posljednjih godina snažno potiče ravnotežu poslovnog i privatnog života kroz pravila kojima se želi omogućiti očevima veće sudjelovanje u skrbi za djecu. Ideja je jednostavna – roditeljstvo nije prepreka karijeri niti je odgovornost samo jednog spola.
Diskriminacija se često vidi i u načinu na koji društvo promatra autoritet. Ista osobina ponekad se različito tumači ovisno o tome pokazuje li je muškarac ili žena. Odlučan muškarac često se opisuje kao snažan vođa, dok se odlučnu ženu ponekad označava kao “tešku” ili “previše ambicioznu”. Takvi dvostruki kriteriji možda se ne vide u zakonima, ali se vide u svakodnevnom jeziku.
Zato borba protiv diskriminacije nije moguća samo donošenjem propisa. Zakoni su nužni, ali promjena počinje u kulturi ponašanja.
Institucije moraju reagirati kada postoji povreda prava, poslodavci moraju osigurati jasne i poštene kriterije, a obrazovanje mora učiti mlade da izbor zanimanja, interesa ili životnog puta ne određuje spol.
Posebno važnu ulogu imaju mediji. Način na koji prikazujemo žene i muškarce utječe na društvenu percepciju. Ako se žene u javnom prostoru češće ocjenjuje prema izgledu nego prema rezultatima, ili ako se muškarce prikazuje kao manje vrijedne zbog pokazivanja emocija, stvaraju se obrasci koji se prenose na nove generacije.
Ravnopravnost nije natjecanje spolova niti borba za prevlast. Ona nije pitanje tko će kome nešto oduzeti, nego kako osigurati da nitko ne bude ograničen unaprijed postavljenim očekivanjima.
Pravedno društvo nije ono u kojem svi ljudi imaju isti životni put. Pravedno društvo je ono u kojem svatko ima pravo taj put odabrati sam.
Prepoznati diskriminaciju znači primijetiti trenutak kada nekome ne sudimo prema djelima, nego prema etiketi. Spriječiti diskriminaciju znači imati hrabrosti tu naviku promijeniti.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el medije
