Zlatko Dalić mogao je pobijediti gotovo svakoga. Rušio je nogometne velesile, vraćao se kada su ga mnogi otpisivali i s Hrvatskom ispisao najljepše stranice naše nogometne povijesti. Engleska, Brazil, svjetsko srebro, svjetska bronca, finale Lige nacija – sve je to napravila jedna mala zemlja koju su mnogi gledali s podcjenjivanjem.
Ali Dalić nikada nije gradio reprezentaciju samo na taktici, sustavima i analizama. Njegova Hrvatska počivala je na nečemu što se ne može izmjeriti statistikom – zajedništvu, domoljublju, vjeri i poštovanju prema dresu koji nosiš.
I upravo je to nekima najviše smetalo.
Dio onih koji su godinama pokušavali umanjiti njegove uspjehe nikada mu zapravo nije zamjerio formaciju, izmjene ili popis igrača. Zamjerali su mu što nije skrivao tko je i u što vjeruje. Zamjerali su mu krunicu, zahvalu Bogu, ponos na Hrvatsku i činjenicu da je reprezentaciju vidio kao nešto više od obične sportske ekipe.
U zemlji u kojoj se često lakše oprašta neuspjeh nego otvoreno pokazivanje ljubavi prema vlastitoj domovini, Dalić je ostao isti. Nije se prilagođavao onima koji bi najradije da reprezentacija bude samo rezultat na semaforu, bez emocije, bez identiteta i bez onog posebnog osjećaja zbog kojeg milijuni ljudi stanu iza Vatrenih.
Može se raspravljati o taktici. Može se raspravljati o sustavu igre, izboru igrača ili odlukama tijekom utakmica. To je nogomet. Ali teško je razumjeti potrebu da se čovjeku koji je Hrvatskoj donio toliko radosti kao problem predstavljaju upravo vrijednosti koje su ovu reprezentaciju držale zajedno.
Dalić je svoje bitke na travnjaku uglavnom dobivao. Pripremao se za najveće protivnike, za najveće utakmice i najveće pritiske. Ali možda se nije mogao pripremiti za one udarce koji ne dolaze od protivnika s druge strane terena, nego iz vlastitog dvorišta.
Njegova ostavština nisu samo medalje. Njegova ostavština je generacija koja je vjerovala jedna drugoj, koja je igrala za grb i koja je pokazala da Hrvatska može stajati uz najveće.
Zato se nadam da će novi izbornik, tko god to bio, razumjeti što preuzima. Ne samo momčad i popis igrača, nego duh koji se stvarao godinama.
Jer Vatreni nikada nisu bili veliki samo zbog nogu koje igraju, nego zbog srca s kojim su igrali.
Dalić se spremio na sve osim na udbaške metode, oni su tu puno jači …
