Piše: Sara Strinavić
Kada govorimo o Ustavu Republike Hrvatske, često ga promatramo kao temeljni pravni dokument koji uređuje funkcioniranje države, odnose između institucija i prava građana. Međutim, vrijednosti zapisane u Ustavu nisu samo pravne norme namijenjene sudovima i državnim tijelima. One imaju stvaran utjecaj na svakodnevni život ljudi – na radnom mjestu, u obitelji, obrazovanju i odnosima među građanima.
Članak 3. Ustava Republike Hrvatske kao najviše vrednote ustavnog poretka navodi slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, očuvanje prirode i okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav.
Te vrijednosti predstavljaju temelj demokratskog društva, ali njihovo postojanje u zakonima ne znači da je posao završen. Prava vrijednost ustavnih načela vidi se tek u njihovoj primjeni u svakodnevnom životu.
Jedna od važnih ustavnih vrednota je ravnopravnost spolova. Ona znači da žene i muškarci moraju imati jednaka prava, jednake mogućnosti i jednak pristup obrazovanju, zapošljavanju, napredovanju i sudjelovanju u društvu.
Hrvatska je kroz zakone izgradila okvir kojim se zabranjuje diskriminacija na temelju spola, no praksa pokazuje da izazovi i dalje postoje. Posebno se to vidi na tržištu rada, gdje se još uvijek raspravlja o razlikama u plaćama, mogućnostima napredovanja i položaju žena u pojedinim zanimanjima.
Iako zakon propisuje jednaka prava, podaci hrvatskih i europskih institucija pokazuju da razlike između prosječnih primanja muškaraca i žena i dalje postoje. Uzroci su različiti – od strukture tržišta rada i zastupljenosti u pojedinim zanimanjima do činjenice da su muškarci i dalje češće prisutni na najvišim upravljačkim pozicijama.
Jedan od primjera iz svakodnevnog života odnosi se i na sam postupak zapošljavanja. Iako bi obrazovanje, iskustvo i sposobnosti trebali biti presudni kriteriji za izbor kandidata, u javnosti se godinama upozorava na slučajeve u kojima se ženama na razgovorima za posao postavljaju pitanja vezana uz njihov privatni život, primjerice planiraju li trudnoću ili osnivanje obitelji.
Takva pitanja nisu povezana sa stručnim kvalifikacijama osobe koja se prijavljuje za posao i mogu dovesti do neravnopravnog položaja žena jer se odluka o njihovom zapošljavanju može promatrati kroz mogućnost budućeg majčinstva, a ne kroz njihovo znanje i radne sposobnosti.
Upravo takvi primjeri pokazuju da ravnopravnost spolova nije samo pitanje zakonskih odredbi, nego i pitanje društvene svijesti. Stvarna jednakost postiže se tek kada se svakom pojedincu omogući da bude vrednovan prema radu, znanju i odgovornosti.
Istodobno, ravnopravnost spolova uključuje i promjene u shvaćanju uloge muškaraca, posebno u obiteljskom životu. Briga o djeci i obiteljske obveze sve se više promatraju kao zajednička odgovornost oba roditelja, a ne kao obveza vezana samo uz jedan spol.
Pozitivni pomaci u Hrvatskoj vidljivi su u činjenici da žene danas zauzimaju važne položaje u znanosti, gospodarstvu, pravosuđu, medicini, policiji, vojsci i politici. Sve više zanimanja promatra se kroz sposobnosti pojedinca, a ne kroz tradicionalne podjele na “muške” i “ženske” poslove.
No ustavne vrijednosti ne odnose se samo na pitanje ravnopravnosti spolova. One uključuju i pravo svakog građanina na dostojanstvo, slobodu izražavanja, jednakost pred zakonom i zaštitu od diskriminacije.
Vladavina prava, kao jedna od najvažnijih vrednota, znači da zakoni moraju jednako vrijediti za sve – bez obzira na položaj, imovinu, političku pripadnost ili društveni utjecaj.
Zato razvoj svijesti o ustavnim vrijednostima nije samo zadaća institucija. Ona počinje u svakodnevnom životu – u načinu na koji se odnosimo prema drugima, kako poštujemo različita mišljenja i koliko smo spremni prihvatiti da svatko mora imati jednaku priliku.
Ustav Republike Hrvatske postavlja temelje, ali građani svojim ponašanjem određuju koliko će te vrijednosti zaista živjeti u društvu. Ravnopravnost, sloboda i poštovanje čovjeka nisu samo pravna pitanja – to su vrijednosti koje određuju kvalitetu života i budućnost hrvatskog društva.
Ovaj tekst financiran je sredstvima za poticanje pluralizma u elektroničkim medijima
