Redakcijki tekst
Kada ministar graditeljstva kao odgovor na stambenu krizu građanima ponudi 18 četvornih metara za samca, tada je jasno da se ne govori o razvojnoj politici, nego o upravljanju siromaštvom. Predstavljati takvu kvadraturu kao ozbiljan model priuštivog stanovanja znači pokušati minimum prodati kao društveni napredak. To nije vizija, nego priznanje poraza države pred divljanjem tržišta nekretnina.
Osamnaest kvadrata nije prostor za kvalitetan život, nego prostor za puko snalaženje. To je kvadratura u kojoj se spava, kuha, radi, odmara i živi u istoj sobi. Sve ono što čini normalan život – privatnost, komfor, mogućnost rada od kuće, primanje gostiju ili osnivanje obitelji – svedeno je na improvizaciju. Takav prostor može biti privremeni izlaz iz nužde, ali ga prikazivati kao rješenje znači spuštati ljestvicu dostojanstva građana.
Najveći problem nije u samim kvadratima, nego u političkoj poruci koja se njima šalje. Građanima se poručuje da trebaju smanjiti očekivanja, pristati na manje i biti zahvalni što su dobili išta. Umjesto da država uređuje tržište najma, potiče izgradnju dostupnih stanova normalne veličine, ograničava špekulacije i diže kupovnu moć stanovništva, nudi se model skučenog preživljavanja.
Posebno je zabrinjavajuće što se takve ideje predstavljaju kao moderna europska praksa. Istina je da veliki gradovi poznaju mikrostanove, ali ondje su oni uglavnom posljedica ekstremno skupog tržišta, a ne poželjan standard kojem se teži. Hrvatska ne bi smjela kopirati tuđe probleme i proglašavati ih reformama.
Ako mladi čovjek nakon školovanja i rada može računati na 18 kvadrata kao vrhunac državne stambene politike, onda problem nije u njemu nego u sustavu. Država koja građanima nudi minimum kao uspjeh, zapravo priznaje da nema snage osigurati normalne uvjete života.
Bačićevih 18 kvadrata mogu biti hitna socijalna mjera, ali nikako standard. Sve drugo bilo bi političko uljepšavanje činjenice da si sve više ljudi u vlastitoj zemlji ne može priuštiti normalan dom.
