Piše: Snježana Nemec
Turizam je naš saveznik i naša prijetnja, naše stvaranje i naše razaranje, naš most i naš zid, naše dobro i zlo… I možda bi se mogla u beskonačnost nizati ova antiteza kao stilska figura, kako bi se pojačao dojam blagoslova i destrukcije koji se danas u turizmu događaju. Zapravo, kao da govorimo o ljubavi i njezinoj ljepoti paradoksa, o kojoj tako duboko progovara veličanstveni Khalil Gibran u knjizi Prorok:
„Jer, baš kao što vas kruni,
ljubav će vas i razapeti.
Baš kao što vam pomaže da rastete,
ona vas i potkresuje.
Kao što se uspinje do vaših visina i miluje vam najnježnije grane što drhte na suncu,
tako će sići i do vaših korijena,
i protresti ih u njihovom prianjanju za zemlju.“
Činjenica je da je razvoj turizma donio mnoge benefite, no istovremeno, u toj čovjekovoj težnji za „još” i stalnoj potrebi zadovoljavanja tržišta, potencijal uništenja je stalno prisutan.
Drugim riječima, čovjek je i biće krajnosti, i kao takvo zaboravlja na umjerenost, na vladanje sa sobom, na uravnoteženost između dvije krajnosti koje održavaju zlatnu sredinu, onog najboljeg mjesta između krajnosti. I, danas se mora ponovno ukazivati na ono što je već davno poznato.
Na žalost, nestala je s njom i politička volja, shvaćena kao sposobnost svjesnog ograničavanja i samokontrole koja je zamijenjena oportunizmom. Na lokalnoj i nacionalnoj razini lideri često svjesno ili ne gledaju samo kratkoročne dobitke, dopuštajući da turistička eksploatacija uništava baštinu, dok lokalno stanovništvo ostaje bez svog prostora, identiteta i prava na život u vlastitim gradovima. Reklo bi se: O tempora, o mores!
U toj težnji za „još“, često zaboravljamo da nas je autentičnost, baština, naša izvorna i živa svakodnevica, koja nije prilagođena isključivo gostu učinila zanimljivima i vrijednima dolaska. Čovjek se ne može ne prisjetiti legendarne serije „Naše malo misto” koja svjedoči o vremenu u kojem je prostor imao svoju mjeru, ritam i smisao, a čovjek svoje mjesto unutar zajednice.
U tom kontekstu, pitanje utjecaja turizma, odnosno masovnog turizma, kao oblika turizma koji ima daleko šire posljedice, s pravom sve više zaokuplja javni diskurs. I to je dobro, jer od prepoznavanja problema do konkretnih rješenja ponekad prođu i godine. Međutim, čekajući predugo rješenje, šteta je već nanesena kulturnoj baštini, ponekad i nepovratno.
Na prvi pogled, turizam donosi značajne financijske prihode i omogućuje ulaganja u obnovu povijesnih spomenika, muzeja i tradicionalnih lokaliteta, međutim, problem nastaje kada ekonomski interesi postanu dominantni, a baština se tretira prvenstveno kao proizvod za prodaju. Ovakav pristup često vodi do pretjerane eksploatacije, gdje se povijesni prostori i tradicije „prilagođavaju“ očekivanjima turista, gubeći svoju izvornu vrijednost i značenje. Autentični sadržaji ustupaju mjesto generičkima, razumljivima svakom posjetitelju, ali bez dublje kulturne vrijednosti.
Venecija je klasičan primjer kako masovni turizam može ugroziti kulturnu baštinu. Tu je i primjer našeg Dubrovnika, gdje su masovni turizam i kruzeri doveli do prenapučenosti, gentrifikacije koja dovodi do rasta cijena nekretnina, najamnina i troškova života, a posljedično i iseljavanja lokalnog stanovništva koje si više ne može priuštiti život u tom kvartu. Njihovim iseljavanjem, što čini posebnu težinu svega, dolazi i do samih promjena društvenog i kulturnog identiteta. Još 2018. Dubrovnik je dobio upozorenje od UNESCO-a zbog prijetnji koje donosi masovni turizam. Uvedena su ograničenja za brodove, smanjen broj suvenirnica, a gradska vlast pokušava vratiti ravnotežu. No, realnost pokazuje koliko je to teško.
Slična je i situacija u Splitu, gdje su mnogi lokalni umjetnici i obrtnici istisnuti 2024. godine iz povijesne jezgre, koja se sve više prilagođava gužvama s brodova za krstarenje. Lokalne zajednice tada više ne žive autentično, već „izvode“ vlastiti identitet.
Inflacija, koja je postala svakodnevica, dodatno pogoršava probleme s održivošću turizma i očuvanjem kulturne baštine. Dijelom je posljedica pandemijskog povećanja novčane mase i digitalnog „tiskanja novca“ od strane središnjih banaka, što je trebalo ublažiti ekonomske posljedice krize. Neki se s ovim stavom neće složiti, no različita mišljenja potiču rasprave i kritičko promišljanje, omogućujući bolje razumijevanje složenih ekonomskih procesa.
Obični građani inflaciju plaćaju smanjenjem kupovne moći, dok bogatiji profitiraju na rastu cijena dionica i nekretnina, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti. U Hrvatskoj se višak pandemijskog kapitala prelio u nekretnine, osobito stanove, apartmane i vile namijenjene turistima ili stranim kupcima, što dodatno otežava mladima i lokalnom stanovništvu da ostanu u svojim gradovima.
Inflacija tako djeluje kao skriveni porez na srednji i niži sloj, produbljujući nejednakosti i pritisak na stambeni prostor. Mladima i lokalnom stanovništvu praktički je onemogućen pristup vlastitim kvartovima, jer cijene nekretnina i najamnina rastu do razine koju većina ne može pratiti. Dok kapital juri prema turističkim profitima, kulturna i društvena tkiva gradova propadaju. Velika gustoća turista dodatno iscrpljuje resurse, infrastrukturu i kulturne prostore, dok prazni ili turistički preuređeni objekti stoje neiskorišteni i zapušteni.
I u masi dosadašnjih paradoksa, stvoren je još jedan, u kojem prostor koji bi trebao živjeti i pričati priče generacija, postaje sterilni „proizvod“ za turiste, dok autentična baština i društveni život lokalnih zajednica nestaju.
Također, članstvo u eurozoni s jedne strane pruža Hrvatskoj stabilnu valutu i smanjuje valutni rizik, što povećava sigurnost turista i priljev posjetitelja u destinacije bogate kulturnom baštinom, olakšavajući financiranje obnove i održavanje kulturnih dobara. A s druge strane ograničava fleksibilnost monetarne politike, otežavajući brzu reakciju na ekonomske šokove, što posredno može smanjiti sredstva za zaštitu i prilagodbu kulturnih institucija u kriznim situacijama.
Ovi trendovi, kretanja i uzročno-posljedične veze jasno pokazuju kako je balans između ekonomske koristi i očuvanja autentične kulturne baštine izazovan i složen.
Dodatni problem s kojim se Hrvatska suočava je snažna ovisnost gospodarstva o turizmu. Prema dostupnim podacima, prihodi od turizma čine 20 posto BDP-a, što je znatno više od europskog prosjeka od 6 do 7 posto. Visoki udio turizma u ukupnom gospodarstvu znači da druge grane manje doprinose ukupnom rastu i zapošljavanju, što ekonomiju čini manje otpornom na krize.
Navedeno predstavlja ozbiljan nedostatak strateškog planiranja, posebno u kontekstu geopolitičkih napetosti, ratova, energetske krize i klimatskih promjena. Turizam je među najosjetljivijim djelatnostima, jer brzo reagira na nesigurnost, rast troškova putovanja, inflaciju, ograničenja mobilnosti i sezonske fluktuacije, što je jasno pokazala pandemija COVID-19.
Tijekom pandemije ozbiljno su narušeni globalni opskrbni lanci, što je dodatno otežalo dostupnost robe, povećalo cijene i ugrozilo stabilnost gospodarstava, pa se pokazalo koliko ovisnost o vanjskim i udaljenim izvorima može povećati ranjivost.
Hrvatska je, čini se, zarobljena u vlastitoj turističkoj iluziji u kojoj su proizvodnja, tehnologija i inovacije zanemareni, a gospodarstvo ovisi o sezonskoj nesigurnosti i raspoloženju stranih turista. Zato je nužno otvoriti prostor za diversifikaciju gospodarstva, odnosno jačanje drugih sektora te promišljeno upravljanje turizmom koji neće iscrpljivati prostor, baštinu i zajednicu, nego ih dugoročno očuvati.
Na taj način pitanje turizma više se ne svodi na broj dolazaka i noćenja gostiju, već postaje i važno pitanje otpornosti društva, održivosti razvoja i odgovornosti prema budućim generacijama.
U navedenom kontekstu, dodatno se nameće pitanje friend-shoringa, odnosno modela premještanja proizvodnje u politički pouzdane zemlje, koji se sve češće primjenjuje zbog geopolitičkih napetosti. Za malu i otvorenu ekonomiju poput Hrvatske, to znači suočavanje s dvojbom – hoćemo li se u budućnosti oslanjati na kraće, regionalne lance opskrbe koji su otporniji na prekide, ali skuplji, i kakve će to imati posljedice za cijene, konkurentnost i rast?
Ova pitanja jasno pokazuju da stabilnost turizma i gospodarstva više nije izolirano pitanje sektora, već dio šire strategije dugoročne otpornosti države na globalne krizne izazove.
Klimatske promjene dodatno naglašavaju slabosti turizma, koji se u Hrvatskoj u najvećoj mjeri odvija tijekom ljetne sezone. Naime, sve češći toplinski valovi mogu učiniti boravak neugodnim i smanjiti atraktivnost destinacija. Istodobno, nedostatak razvijenih kapaciteta u hladnijim područjima i izvan glavne sezone onemogućuje učinkovit prijenos turističke potražnje. Time turizam postaje izrazito ranjiv sustav, nepripremljen za promjene koje donose klimatski i okolišni izazovi.
S druge strane, utjecaj klimatskih promjena – od ekstremnih padalina i poplava, intenzivnijih oluja i vjetrova, porasta razine mora, do promjene okoliša u moru – još uvijek nije uništio kulturnu baštinu, međutim, rizici su sve veći. Stručnjaci se kroz projekte: PREVENt, ACTION, AdriAdapt, ECORISK CHANGE već bave konkretnim rješenjima i strategijama za suočavanje s klimatskim izazovima koji ugrožavaju kulturnu baštinu.
Na kraju, jedino preostaje izvući induktivni zaključak i reći da je turizam paradoks, koji istovremeno donosi razvoj i prijetnju, povezivanje i razaranje, stvaranje i komercijalizaciju. Taj snažan motor gospodarskog razvoja, u uvjetima geopolitičkih kriza, ratova, klimatskih promjena postaje jako ranjiv.
Dok donosi značajne prihode i omogućuje ulaganja u obnovu spomenika, muzeja i povijesnih lokaliteta, masovni turizam i rast cijena nekretnina ugrožavaju autentičnost prostora i dovode do iseljavanja lokalnog stanovništva. Inflacija i koncentracija kapitala dodatno produbljuju društvene nejednakosti, dok ovisnost gospodarstva o turizmu povećava ranjivost Hrvatske na globalne krize, klimatske promjene i geopolitičke napetosti.
Visoka ovisnost gospodarstva o turizmu, u kombinaciji s nedostatkom političke volje, prijeti gubitkom ravnoteže između ekonomskog rasta i očuvanja kulturne baštine i identiteta lokalnih zajednica.
Stoga je nužna diversifikacija gospodarstva, strateško upravljanje turizmom na način koji osigurava otpornost društva, dugoročnu održivost i odgovornost prema budućim generacijama.
Budućnost održivog turizma, prije svega, ovisi o našoj sposobnosti da zadržimo zlatnu sredinu, te tako očuvamo kulturnu i prirodnu baštinu, poštujemo lokalne zajednice i njihove vrijednosti, a da pritom mudro koristimo ekonomske prilike. Održiva politika i svijest svih uključenih aktera ključni su za zaštitu bogatstva prošlosti u vremenu globalnih izazova.
Tek tada turizam može biti stvarni saveznik, a ne samo privremeni generator profita. Tek tada će se spriječiti promjene koje razgrađuju tkivo zajednice. A bez ljudi koji žive, rade, govore, slave i tuguju u tim prostorima, kulturna baština gubi dušu.
ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el. medije
