U tekstu provokativnog i kritičkog tona objavljenog na Radio Skala, akademik Sreten Vujović oštro je kritizirao odnos Srpske pravoslavne crkve prema Crnoj Gori.
Ovaj vrlo zanimljivi tekst prenosimo bez jezičnih intervencija:
“Prije gotovo 150 godina Đura Jakšić, u pjesmi „Kaluđeri“ nije oslikao samo licemjerne i antihrišćanske crkvene prilike svog vremena, zbog čega je pao u nemilost i izopšten iz Srpske crkve, već je gotovo proročki dao obrazac i sadašnjeg trenutka Crkve Srbije, koja je postala vrlo uticajan i moćan politički, paravjerski i paravojni faktor, osobito nakon tzv. moleban revolucije u Crnoj Gori.
Veći dio crnogorske javnosti, političke i one druge, je „skandalizovalo“ postavljanje spomenika osvjedočenom ratnom zločincu, koljaču, osobi odlikovanoj Željeznim krstom od Adolfa Hitlera, Pavlu Đurišiću. Ta činjenica sama po sebi dovoljno govori, ako izuzmemo njegov raport Draži Mihailoviću, u kome iznosi činjenicu da je u „pljevaljskom, fočanskom, čajničkom srezu“ postupajući „tačno po naređenju i izdatoj zapovesti“ ostvario sljedeće „impresivne rezultate“ u brojkama ubijenih Muslimana: „Kod muslimana oko 1.200 boraca, i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.“ Ovo je samo „neznatan“ dio zvjerstava koje je ovaj zlikovac „nepobjedivog morala“ kako ga imenuje Jadonikije II nedostojni, sa svojim saradnicima počinio u interesu projekta četničkog ideologa Stevana Moljevića i memorandumskih određenja „Homogene Srbije“!
No, vratimo se u sadašnjost, koja to više nije! Živimo povampirenje kleronacističke ideologije brižljivo pohranjene, nakon Drugog svjetskog rata i još brižnije dorađivane gotovo 80 godina, osobito nakon vojnog poraza Miloševićeve soldateske, u „katakombama“ Crkve Srbije. Moljevićev memorandum i onaj zloglasni Memorandum SANU (kojim je projektovana „balkanska kasapnica“), su nakon NATO intervencije doživjeli vojni slom, ali sama ideologija je ipak opstala kao zlokobni živi organizam u nekom stanju dugovremene hibernacije.
Dakle, mitropolit Crkve Srbije, Metodije, uz intoniranje himne Republike Srbije, otkrio je u selu Gornje Zaostro, bronzani spomenik u prirodnoj veličini rečenog zlikovca Đurišića, napominjući da će isti premjestiti u crkvu, „pa nek ruše crkvu“ (ako smiju-prim. autora) bačajući „rukavicu u obraz“ (kojega nema) devalviranim i obesmišljenim državnim institucijama, (kojih takođe nema)! Mene lično ne čudi izjava ovog popa-padobranskog bojovnika, kao ni dopopnika-nedostojnoga, sa razloga što je potpuno u pravu, kada se ima u vidu „temeljni ugovor“ koji je Dritan Abazdović, potpisao sa patrijarhom Crkve Srbije! Porfirije („Prle“ Perić) je u povodu toga „skoknuo“ vojno jurišnim helikopterom „Gazela“, narušavajući zračni prostor članice NATO pakta, do Vile „Gorica“. Činom potpisivanja „temeljnog ugovora” Crkva Srbije nije dobila u vlasništvo samo kompletno sakralno crnogorsko nasljeđe (crkve i manastire) i grobnice naših predaka i ogroman dio crnogorske teritorije, već i eksteritorijalni status koji imaju diplomatska predstavništva! Teritorija koja je u vlasništvu Crkve Srbije, po logici odvojenosti crkve od države može se smatrati „državom u državi“, ili kako političari vole kazati „duboka država“, da se „Vlasi ne dośete“, sa razlikom što Crkva Srbije nije „nevidljiva“, kao centar paralelne moći, već djeluje vrlo otvoreno i beskrupulozno! U skladu sa tim Metodije je potpuno u pravu, kada izaziva na „megdan“ crnogorske vlasti, jer po „temeljnom ugovoru“ predstavnici vlasti nemaju pravo ući u bilo koji crkveni objekat dok im to ne odobri lokalni pop, iguman ili njihov starješina! I što ćemo sada, Dritane Abazdoviću!?
Od Crne Gore ste napravili prvu pravoslavnu džamahiriju u srcu Evrope, u kojoj se niko ne može zaposliti ni kao portir bez mamonslova operativaca svetosavske sekte (SS), svakodnevno urušavajući sve državne resurse, bogateći filijalu ove sekte u Crnoj Gori, koja funkcioniše po onoj Napoleonovoj: „Pare, pare, pa cijeli svijet!“
Nerado priznajem ali operativci Crkve Srbije Metodije i Jadonikije II, se samo „uklapaju“ i koriste ovlašćenja koja im je dao „ulcinjski Kazanova“ sramnim i veleizdajničkim „temeljnim ugovorom“!”
Tko je akademik Vujović
Sreten Vujović rođen je 5. kolovoza 1957. godine na Cetinju. Završio je studij književnosti na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću. Dugi niz godina radi kao prosvjetni radnik u osnovnim i srednjim školama u zemlji i inozemstvu. Bio je dopisni suradnik za materinski jezik i književnost pri United World College of the Atlantic u Walesu.
Njegova poezija i prozni radovi prevedeni su na desetak jezika. Zastupljen je u više zajedničkih zbirki poezije i antologija u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik je najvišeg priznanja svoga rodnog Cetinja – Trinaestostopadske nagrade za 2001. godinu, nagrade za znanstveno-istraživački rad na polju književnosti Muslimana Crne Gore, kao i pedesetak domaćih i inozemnih priznanja, zahvalnica i diploma.
Objavio je 15 knjiga poezije i proze, od kojih su mnoge doživjele više izdanja.
Početkom 1980-ih, s grupom mladih crnogorskih pisaca, osniva Književnu omladinu Cetinja i član je redakcije zabranjenog lista Mi. Kasnije sudjeluje u osnivanju Književne općine Cetinja, koja je sredinom osamdesetih obilježila kulturni život Crne Gore i bivše Jugoslavije.
Zbog djelovanja na očuvanju crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta, kao i zbog antiratnog angažmana od 1990. godine, dva puta ostaje bez zaposlenja, biva progonjen, uhićen i zatvaran. Nakon regionalne konferencije Međunarodnog P.E.N. centra u Ohridu pušten je iz spuškog zatvora da se brani sa slobode, ali zbog neosnovano raspisane tjeralice, ilegalno napušta zemlju.
U odsutnosti je osuđen na dvije godine zatvora pod optužbom za “povredu ugleda Republike Crne Gore”.
Povratak iz egzila uslijedio je nakon brojnih reakcija organizacija za zaštitu ljudskih prava te inozemnih prosvjetnih, kulturnih i književnih institucija – među kojima se ističe Deklaracija Skupštine Svjetskog P.E.N.-a iz 1995. godine u Perthu (Australija). Nakon amnestije, stječe pravo povratka u domovinu.
