Dijana Iva Sesartić hrvatska je kiparica i umjetnica, čije je stvaralaštvo duboko ukorijenjeno u osobnoj vjeri, povijesti, i tradiciji naroda. Njezina umjetnost nije samo tehnika izrađena rukama, već i put duhovnog otkrivanja, kroz koji ona istražuje vlastitu povezanost s Božanskim, narodnim identitetom i kulturnim naslijeđem. Sesartić je svjesna da je, u današnjem svijetu, koji se sve više povija prema globalizaciji i površinskim vrijednostima, umjetnost posljednji bastion istine i autentičnosti.
U intervjuu koji slijedi, Sesartić globalizaciju ne vidi kao otvorenu mogućnost za međusobno razumijevanje, nego kao prijetnju istinskoj vrijednosti i autentičnosti. Za nju, globalizacija je „lažan, nasilan proces protivan čovjekovoj prirodi“. Sesartić otvoreno kritizira politiku Ministarstva kulture koje, prema njezinim riječima financira projekte usklađene s direktivama Europske unije, s ciljem sustavnog razaranja hrvatske nacionalne svijesti i kulturnog nasljeđa. Globalistički projekti, koji forsiraju ideološke teme poput transhumanizma ili LGBTQ+ agende, za nju nisu izraz umjetničke slobode, već nametnuti narativi u službi šire političke agende. „Laži ovog svijeta ne smiju imati utjecaj na moju umjetnost“, poručuje jasno, ostajući vjerna korijenima, vjeri i istini koju želi prenositi kroz svoje kiparsko djelo.
Kiparstvo je za ovu kiparicu šapat, trag naroda, žene, kamena i zemlje, koji ostaje čak i kada svi drugi glasovi utihnu. U društvu u kojem su mnoge teme zabranjene ili ignorirane zbog političkih razloga, smatra da je njezina pozicija kao umjetnice, koja se protivi globalističkim vrijednostima, vrlo teško održiva u današnjoj društvenoj klimi, ali vjeruje da je umjetnost koja se ne uklapa u mainstream potrebna, i da će ostaviti trag budućim generacijama. Sesartić vjeruje da je moguće ostati umjetnički autentičan i u globalnim centrima kulture, pod uvjetom da umjetnik ostane utemeljen u vlastitim korijenima.
Kao umjetnica, kako vi osobno doživljavate globalizaciju – kao prostor inspiracije ili kao prijetnju autentičnom izrazu i identitetu?
Pred svom silom novih pojavnosti, koje nas iz dana u dan zatiču, ili čak, bih mogla reći stavljaju pred gotove zakonske i ine situacije i okvire u svim aspektima našeg života, pred cjelokupnim tim procesom koji dovodi do preobrazbi naših životnih uvjeta i goni nas da sve ponovo propitujemo, globalizaciju detaljno i svakodnevno gledam kao proces koji je u potpunosti lažan, nasilan i protivan čovjekovoj prirodi. Sva ta otvorenost i lažna povezanost u meni stvara osjećaj nesigurnosti i iskorjenjivanja. Da ne idem u detalje i na puno konkretnih primjera u gospodarstvu, politici, samo ću iznijeti primjer kulture kao moj profesionalni interes. Ne možemo, u Lijepoj Našoj otrpiti niti kulturološke razlike pojedinih dijelova, od Istre do Zagreba preko Dalmacije, pa do dubrovačkog juga – a prepametni globalisti tjeraju nas da, u srce svojih razdora primimo još gore netrpeljivosti koje su stoljećima tu u našem okruženju, pa onda da primimo, u već takvo ruinirano vlastito stanje nacije nekog sa Bliskog ili Dalekog istoka koji nikakve veze nema s našom kulturom i tradicijom. Povijest ljudskog roda već je jednom pokušala takav smiješan poduhvat, pa je Bog rekao svoje toj Kuli babilonskoj. Cijeli taj proces globalizacije gledam u svjetlu eshatoloških zadnjih događaja, koji jasno ukazuju da idemo u ovom stanju „globalne svijesti“ svome kraju. Doista, ne gradi se taj vrli globalni svijet gdje će svi i sve biti povezano kako bi se čovjeku donijelo bogatstvo kulturoloških i inih različitosti, već je jasno u današnjem trenutku razvoja ljudske civilizacije, da ovi procesi imaju za cilj jedino iskorijeniti, porobiti i uništiti čovjeka kao Božje stvoreno i ljubljeno biće. Sotona svoj plan provodi ubrzano. Doista, nemam iluzije o tome što su danas ti globalistički procesi na ovom svijetu.
Hrvatska se sve više oblikuje kao zemlja različitih kultura i identiteta. Mislite li da će ta nova kulturna dinamika promijeniti i jezik domaće umjetnosti – i na koji način?
Ne samo da je već promijenila stanje u kulturi i domaćoj umjetnosti, već je dovela do onog posljedičnog stanja kada se moramo „rukama i nogama“ boriti za sve one vrijednosti koje su posebno danas, u samostalnoj, mladoj, tek stvorenoj Republici Hrvatskoj potrebite kako bi nacija zadržala svoj povijesni kontinuitet i opstojnost. Iz tog globalističkog miljea proizašli su svi političari koji danas vode našu zemlju. Imaju točne upute i direktivu kako i što raditi s nacionalnim i kulturnim ponosom hrvatskog naroda. Pratim već dugo projekte u kulturi, koje je naše ministarstvo financiralo i provodilo po direktivi EU, i mogu samo reći da je jedini cilj takvih političkih programa totalno uništenje naše hrvatske nacionalne svijesti i kulturnog nasljeđa.
Kako se to provodi? Pa, vrlo sofisticirano i otmjeno. Recimo, navest ću samo jedan primjer, koji je već toliko u našoj kulturnoj stvarnosti prihvaćen za normalno, da ga više nitko niti ne primjećuje u buci rasprava, koje su nakon benignih bačenih kosti narodu – jeziva dihotomija svakodnevice. Više gotovo nema natječaja u likovnim i drugim umjetnostima koji nije objavljen i financiran od ministarstva isključivo za mlade do 35 godina. Taj trendovski ageizam dolazi ispod radara u domeni kulture, kao sigurnosni kod za progurati upravo tu globalnu svijest u novoj, tehnološki naprednijoj mladoj populaciji, kojoj se lako mogu imputirati svi ciljevi globalističkih moćnika. Naše ministarstvo odobrava ovaj trend, i nema nikakvih problema s time. Starije i ratne generacije, bez ikakvih uvjeta u našoj kulturološkoj zbilji i dalje brode u sivim zonama, gotovo nevidljivi.
U vremenu kada se sve čini relativnim, umjetnost koja nosi istinu i ljepotu i dobrotu, ostaje svjetionik. Vjerujete li da umjetnik ne stvara samo rukama, već i savješću te da u tišini stvaranja često odzvanja ono vječno: duh naroda, nasljeđe predaka, vjera i i nada koja ne prestaje?
Da, ja osobno vjerujem da umjetnik stvara iz kompleksnosti svih tih uzvišenih duhovnih vrijednosti, i bez suradnje sa Stvoriteljem koji mu je taj talent, dar usadio kao živu vatru u njegovo biće i bez tog jakog osjećaja i privrženosti korijenima svog naroda i obitelji, ne može postići ništa vrijedno. Naravno da umjetnost ima univerzalni jezik, ona je upravo u tom globalnom smislu najbolji ambasador svih onih vrijednosti koje čovječanstvo treba da bi se dalje razvijalo. No, kao što se svime može manipulirati i upravljati u krivom smjeru, tako i s umjetnošću danas na toj globalnoj sceni jasno vidljivo stoji jezik zla i uništenja. Pratila sam jedno vrijeme natječaje iz EU, koji su pozivali umjetnike iz svih krajeva svijeta na suradnju i interdisciplinarnost. Dakle, doslovno su sve teme tih poziva bile od transhumanističkih implikacija do LGBTQ opservacija. Ne mogu biti dio toga, jer, iako sam u svojoj glavi imala jako zanimljiva likovna rješenja u kontekstu kritike i neslaganja, znala sam da lažima ovog svijeta ne treba dati prostor za manipuliranje mojim likovnim djelima.
Kad se granice brišu, a svijet postaje buka bez glasa, umjetnost ostaje šapat koji pamti. U tom šapatu ostaje trag naroda, žene, zemlje, kamena, tišine. Koliko Vaša djela o tome svjedoče?
Nakon trideset godina stvaranja i upornog rada u kiparskom ateljeu, upravo mi se čini da je cijelo moje kiparstvo šapat. Ja sam ga osobno, od prvih dana naznačila kao mucanje o Božanskim stvarima i smatram da je to upravo tako, iz puno razloga. Stvarala sam sasvim neopterećena vanjskim pomodnim trendovima u umjetnosti i nekako, izvan tokova likovne scene sredine u koju sam došla živjeti. Stvarala sam umjetnost iz unutarnje potrebe i nadahnuća, bez osvrtanja na pozive za javno pozicioniranje ili podilaženje galerijskim i kustoskim ambicijama. Uvijek sam imala taj unutarnji mir u stvaralačkom zanosu, koji mi je dolazio upravo iz izvora darovanog talenta i ogromne volje da maštu i ideju o zbilji koja me okružuje, ili sadržaju koji me zanima nepatvoreno izgovorim likovnim jezikom. Često me nije niti zanimalo treba li to uopće nekome pokazati; bitno mi je bilo razviti iz toga slijedeće djelo i doći do izraza koji će biti na slavu – ne moju, već Onoga koji taj žar i nemir za stvaranjem potiče i vodi u meni..
Kao prva žena u povijesti Rimokatoličke crkve koja je svojim rukama oblikovala portalna vrata Crkve Gospe Lurdske u B. Viru, kako doživljavate snagu vjere i religije u čuvanju duha i identiteta naroda pred naletom globalizacije? Može li se kroz sakralnu umjetnost utkati otpor koji čuva našu jedinstvenost u svijetu koji teži jednoobraznosti?
Ne, kroz sakralnu umjetnost danas ne može se utkati otpor, jer naša Crkva kao institucija ne prihvaća ništa primjereno i potrebito kroz likovni jezik današnjeg vremena. Iako nikome danas ne trebaju ti kipići iz konfekcijskih dućana lijepe umjetnosti, naši sakralni prostori i dalje obiluju njima, a u istom stilu naručuju se i buduća djela. Ta je tema previše kompleksna i široka da bih je sada ovdje razlagala, samo želim reći da sam pokušala razbiti puno tabua u našoj Crkvi, vezanih usko za likovno stvaralaštvo sakralne i kršćanske tematike, no meni, prvo kao ženi umjetnici, sasvim je bio onemogućen pristup. Prije svega, u našim nadbiskupijama teška su stanja, kako u međuljudskim odnosima klera, tako i njihov odnos sa vanjskim svijetom. No, nije na nama boriti se s tim pokrenutim događajima koji proročki idu svome cilju; na nama je ostati vjerni Kristu, jer Krist je svojoj Crkvi posljednjih vremena ostavio jasnu poruku:
15 Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! 16 Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. 17 Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. 18 Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. 19 Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! 20 Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.«
Umjetnost često govori ono što društvo ne želi ili ne zna reći. Osjećate li kao umjetnica da imate ulogu čuvarice dubinske istine jednog naroda ili vremena i vidite li sebe kao dio otpora globalizaciji?
Da, mnogima se čini da umjetnost to može lakše i bezbolnije odraditi, no u stvarnosti to baš i nije tako. Ja na svojoj koži najbolje znam da, upravo kada zaogrnuta domoljubnim i kršćanskim habitusom stvaram djela koja dotiču te teške i zabranjene teme – teme o kojima se u našoj javnoj kulturi, upravo zbog globalističkih trendova ne govori, znam da sam unaprijed osuđena na medijsko, sofisticirano bacanje u nevidljivost i tišinu ili, u onom najgorom slučaju na jezivi medijski linč.
Dotičući teme koje su stoljećima ogrnute šutnjom i neistinom, kada likovno progovorim o njima, kad stvorim kiparsko djelo koje sadržajno progovara o, recimo užasima našeg Domovinskog rata, nepravdi, neistini, političkim manipulacijama, ili povijesnim ponosnim događajima, biblijskim temama, takva djela teško ili nikako ne mogu ući u galerijski javni prostor. Teško je uopće naći kustosa kojeg takva djela zanimaju. Jednostavno si osuđen na izolaciju ili muku, i onda sam trebaš izmisliti javni prostor u kojem bi takvo likovno djelo pokazao široj javnosti. Naravno da si automatski globalistički disident i da se sužava prostor tvog izlaganja, te tako, u kontinuitetu tog odbacivanja ostaješ nevidljiv javnosti u procesu svog stvaralačkog sazrijevanja. Tvoje mjesto polako gubi vezu sa sadašnjim svijetom i ostaje samo kao svjedočanstvo nekim budućim naraštajima. Izborom svojih tema, o kojima želim govoriti likovnim jezikom izabrala sam odavno put otpora, ne samo globalizaciji, već svim lažnim vrijednostima ovog svijeta.
Vidimo sve češće da umjetnici, osobito iz manjih sredina, sele u globalne centre kulture. Je li moguće ostati umjetnički autentičan ako se prekine kontakt s vlastitim kulturnim i prostornim korijenima?
Moguće je ostati umjetnički autentičan, bez obzira gdje i kako umjetnik stvara. Vlastiti prostor, korijeni, teme koje umjetnika zanimaju – sve je to duhovna dimenzija koju umjetnik ima i nosi sa sobom, gdje god otišao i gdje god odlučio stvarati, i bez kojih ne može postojati. Umjetnik stvara svoj mali svemir i uopće je nebitno gdje je odabrao na zemlji prostor tog stvaranja. Ono što je težak proces za umjetnika jest kako u tim velikim globalnim centrima izgovoriti nešto svoje, a da to netko čuje i sasluša No, uvjerena sam da je čak i lakše u tim globalnim centrima kulture, poput velikih gradova koji odavno nose u sebi i potrebu, i tradiciju, i ljubav za umjetnost, nego u manjim sredinama. Umjetnik teško može postojati ako prekine taj kontakt s prostorom svog djetinjstva, odrastanja i svim vrijednostima koje su ga u tom prostoru izgradile, jer upravo su to temelji iz kojih crpi snagu i entuzijazam za stvaralaštvo.
Na koji način mladi umjetnici mogu pronaći vlastiti glas, bez da ih globalni trendovi „progutaju“?
Jedino ako ostanu, na putu svog umjetničkog sazrijevanja, na strani Istine. Krenu li putem laži i obmana, manipuliranja i pomodnosti, izgubit će sebe i tu je kraj. Ništa im neće vrijediti ni slava, ni tronovi ovog svijeta na koje će se privremeno popeti, jer ako im umjetničko stvaralaštvo ne postoji kao put vlastitog otkrivanja tajni života u svim pojavnosti ovog svijeta i samih sebe, uzaludna je plovidba.
U vašem radu – postoji li neki materijal, forma ili simbol koji za vas osobno predstavlja identitet koji želite sačuvati?
Ne mogu ništa sačuvati, sve što je stvoreno u kiparskom smislu raspadljivo je i uništivo. Jedini identitet koji želim sačuvati do kraja svog zemaljskog života je moja pripadnost Kristu, u dubokoj nadi i vjeri u Božju providnost i milosrđe za sve one koji ga ljube i ispravljaju svoje staze na putu za Nebesko Kraljevstvo. U mom kiparstvu samo je ta želja i nastojanje iskazano.
Ako biste morali sažeti jednu poruku koju vaša umjetnost nosi u ovaj ubrzani, zbunjeni i često zaboravljeni svijet — što biste željeli da ljudi zapamte?
Kiparstvo je teška, danas možda najteža umjetnička i likovna disciplina. Ne mislim pri tome na samu tešku tehničku i izvedbenu narav kiparstva, već na njegovu percepciju u ovom ludom, ubrzanom i instant vizualnom svijetu današnjice. U likovnoj kulturi danas je najpopularniji pojam „nove vizualne komunikacije“, koji čisto kiparstvo smatra mrtvom disciplinom. Naravno, da su tome pridonijeli i svi ovi novi globalistički i tehnološki trendovi. U vremenu u kojem živimo, čovjek treba biti izgubljen i ljudska duša treba nestati, a kiparstvo još stoji kao zadnja obrana te vizualne obmane. Kiparstvo stoji u stvarnom prostoru pored čovjeka,; umjetna inteligencija, koliko se god trudila ne može ga ugurati u taj novi vizualni iluzionistički svijet iz jednostavnog razloga što ne može ukrasti niti nadoknaditi onu dimenziju kiparstva koja svjedoči za čovjeka u vremenu i prostoru.
Bilo da se radi o ljudskom portretu, koji svjedoči o karakteru i vremenu ljudskog postojanja, ili o figuralnoj kompoziciji ljudske duše, ili nekoj apstraktnoj formi koja likovnim, tvarnim govorom pjesnički progovara, tu komunikaciju ljudskog duha i onostranog svijeta kiparstvo nosi uporno i trajno, uvijek i odmah vidljivo kroz cijelu povijest naše civilizacije, pa i danas.
Imati kiparsko djelo u svom prostoru življenja, koje nosi sadržaj i teme bliske i važne našem srcu i mislima, vrlo je moćan podsjetnik i stalni prizivatelj one divne poruke u stihovima koju je naš dragi maestro Ljubo Stipišić Delmata ostavio kao svoju kulturnu baštinu: „Ej, čovječe vrati se sebi, dok još imaš kome.”
A u tom povratku sebi, vraćamo se našim korijenima, vraćamo se našem Stvoritelju i dajemo si šansu za već ucrtani put od vidljivog i raspadljivog ka nevidljivom i neraspadljivom. Nije li to upravo put i smisao postojanja kiparstva kao likovne discipline u kojoj i ja krčim svoje staze?!
Intervju uredila i vodila : Snježana Nemec
Ova projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el. medije
