Ovaj mjesec, točnije 21. svibnja, obilježen je Svjetski dan kulturne raznolikosti za dijalog i razvoj. Koliko smo upoznati s ovom temom, uglavnom ovisi o nama samima i našoj zainteresiranosti, no činjenica je da danas, u uvjetima globalizacije, intenzivnije živimo kulturnu raznolikost.
Koliko su uistinu stvoreni uvjeti za dijalog kultura i civilizacija, pa tako i u Hrvatskoj, ili je sve još uvijek zarobljeno u samim konvencijama, pitanje je koje traži odgovore.
Kako bismo uopće došli do točke razumijevanja dijaloga među civilizacijama i kulturama, poštovanja i međusobnog razumijevanja, premošćivanja jaza među kulturama kako bi se osigurao mir, stabilnost i razvoj – same pokretačke snage u gospodarskom rastu, ali i kao sredstvo za vođenje ispunjenijeg intelektualnog, emocionalnog, moralnog i duhovnog života – potrebno je prije toga razjasniti osnove.
Pitanje kulture, a samim time i poticanja kulturne raznolikosti i njegovanja baštine, izuzetno je kompleksno, imajući prije svega u vidu promjene koje donosi globalizacija, a posljedično i pitanja na koja se još uvijek ne pronalaze odgovori: svjedočimo li globalnom prožimanju kultura i stvaranju neke nove kulture koja bi mogla zamijeniti tradicijsku kulturu, samu svijest o istovjetnom podrijetlu i pripadnosti, kao i vlastiti i osebujni iskaz kulturnog i socijalnog identiteta prema drugim kulturama i zajednicama? Ili smo jednostavno samo suočeni s masovnom kulturom kao dijelom tržišnog svijeta u kojoj danas utočište nalaze mnogi – i koja ne ruši samo misaoni proces, već ruši i svaku autentičnost i raznolikost?
Upravo zbog te kompleksnosti i nejasnoća, pokušat će se odgovoriti na određena pitanja i dvojbe, otvoriti i neki drugi kut gledanja jer vrlo često smo zatvoreni u svoju subjektivnost i vjerovanja kako je naš kulturni model jedini prirodan i prihvatljiv, dok se drugi pogledi ne prepoznaju, a još manje razmatraju – u kontekstu ostvarivanja prava različitosti i identiteta.
Potrebno je razumjeti, prije svega, da je kultura jednog naroda svojevrsni sustav modela koji se odnosi na znanje, vjeru, umjetnost, moral, zakone i običaje, te da zapravo govorimo o konstrukciji stvarnosti koja se dijeli i koju prenose članovi nekog društva. U osnovi, ono što spoznajemo i u što vjerujemo zapravo su naši putevi razmišljanja, a ono o čemu razmišljamo – konstrukti su kulture.
Nerijetko većina naše kulture djeluje izvan naše svijesti. Nesvjesno učimo što primijetiti ili što ne primijetiti, kako se ponašati, kako ispuniti svoje uloge u društvu. S takvim postavkama i prisutnim kulturološkim predrasudama, sudar s drugim kulturama može predstavljati teži izazov za prevladavanje različitosti.
Činjenica je da postoji mnogo različitih aspekata koji definiraju kulturu i najbolji način da prepoznate koliko različitih aspekata postoji unutar kulture jest da uronite u potpuno drugačiju kulturu. Tada ćete moći vidjeti kako je svaki aspekt vašeg svakodnevnog života drugačiji negdje drugdje i kako se na tom mjestu tretira kao norma.
Dok je, primjera radi, na Zapadu – pa tako i u Hrvatskoj, koja sve više pod utjecajem tog istog Zapada – težište stavljeno na individualizam i prava pojedinca, u recimo jednoj Kini država, društvo ili obitelj stavljaju se iznad pojedinca.
Ovo je samo jedan u nizu primjera različitosti. Međutim, onaj koji je imao više dodira s drugim kulturama primijetit će da su ljudi posvuda motivirani istim stvarima: dobrim zdravljem, srećom, poštovanjem, ljubavlju, potrebom za sigurnošću i težnjom slobodi koja će im omogućiti da žive život kakav žele. Način na koji to rade nije uvijek ujednačen preko kulturnih granica, ali njihova moralna filozofija nije puno drugačija – samo je njezina primjena u stvarnom svijetu različita. Ovo zapažanje je više-manje potvrđeno međukulturalnim etičkim studijama antropologa.
Ne postoje kulture, stare ili nove, koje su bez etičkih načela ili moralnih pravila ponašanja – i većina je bitno slična u svom sastavu. Drugim riječima, na samoj površini etika kao filozofija nerijetko je drugačija u drugim kulturama, sve do trenutka kad shvatimo da su to u osnovi različite implementacije društvenih sila njihove kulture s istim temeljnim pokretačkim snagama – s ljudskom prirodom.
Ako ćemo biti slikovitiji, uzmimo primjer pojma vremena i njegovog odnosa prema izvršenju nekog zadatka. Dok se u zapadnoj kulturi na vrijeme gleda kao na fenomen kojim se može upravljati, mjeriti i točno planirati, na Istoku vrijeme je uvijek u kretanju i ne mora se ograničiti. No ove kulturološke razlike ne znače da će neki ljudi biti manje predani izvršenju zadatka i izgradnji dobrih radnih odnosa. Naprotiv – to znači samo da zajednički rad zahtijeva uvažavanje ovih kulturnih razlika i odgovaranje fleksibilnošću i poštovanjem.
Kulturološke razlike nedvojbeno postoje i dolazak u drugu zemlju i drugačiju kulturu može predstavljati i kulturološki šok. No, uz razumijevanje, poticanje multikulturalnosti i međukulturnog dijaloga, kojim bi se savladavale društvene napetosti i uz učinkovitu integracijsku politiku – te razlike nisu nepremostive.
Ovdje je važno naglasiti da sama komunikacija, kulturno prožimanje i multikulturalnost također predstavljaju kulturni identitet jer „identitet nije nešto što je postignuto u prošlosti, nego što se razvija u sadašnjosti, a razvijati se može samo ono što se razvija prema svojim vlastitim, a ne prema nekim tuđim vrijednostima i pravilima” (Globalizacija i identitet, Antun Vujić). Pojednostavljeno rečeno – sve ovisi o nama.
Sama kulturna raznolikost, kao svojevrsni sustav vjerovanja i ponašanja koji prepoznaje i poštuje prisutnost drugih kultura, nije samo puko prihvaćanje kulturnih razlika, već predstavlja raznolikosti kao bazen učenja i rasta, razmjenu ideja koja može dovesti do zajedničkih težnji i većeg ekonomskog blagostanja.
U svijetu koji je sve više međusobno povezan, upoznavanje i razumijevanje različitih kultura pomaže pojedincima da razviju globalnu svijest, produbljuju znanje o globalnim problemima, društvenim strukturama i kulturnoj dinamici, olakšavajući angažman s globalnim izazovima i njegujući osjećaj zajedničke ljudskosti.
S druge strane, kultura jednog naroda – njegove kolektivne i zajedničke ideje, vrijednosti i tradicije – svojevrsno su ljepilo koje drži društvo na okupu. Međutim, što se događa kada u određenu kulturu, bez ikakve pripreme, sve više ulaze druge kulture? Ljepilo polako popušta, tradicija i vrijednosti se polako razbijaju, kulturni identitet polako nestaje, gubi se osjećaj sigurnosti jer se čini da se nema za što čvrsto uhvatiti. Drugim riječima – prvo ste izbačeni iz tradicionalnih cipela i obuveni u neke nove, nepoznate, a potom te nepoznate vremenom postaju prihvatljive i sve udobnije. Tada polako zaboravljamo od kuda dolazimo i kuda trebamo ići, a samosvijest o kulturnom bogatstvu i kulturnom identitetu sve je niža – što posljedično ozbiljno narušava temelj za daljnji razvoj društva u cjelini.
Mnogi autori, prije samog ulaska Hrvatske u EU, bili su na tragu toga da će hrvatski nacionalni i kulturni identitet, uz manje promjene, biti očuvan, ponajviše zahvaljujući dubokom domoljublju koje osjeća velik broj Hrvata. Ova stajališta u to vrijeme nisu bila neosnovana, međutim nisu uključivala promjene koje su se kasnije događale, poput masovnih migracija te same EU, koja zbog neusklađenih stavova i ideologija u lijevoj i desnoj populističkoj retorici nimalo ne olakšava ovakvo stanje.
S druge strane, vremenskim odmakom suverenitet država je na sve ozbiljnijem ispitu, a same države imaju sve manje mehanizama za ispunjavanje svoje zadaće – pa tako i za očuvanje kulturnog identiteta.
Također se vremenom uvriježilo i mišljenje da se male zemlje ne mogu oduprijeti globalizaciji. Radi se o postavkama i percepciji koje u osnovi nisu točne i koje treba u javnosti osvijestiti kako bi se kroz postojeće i nove inicijative omekšalo zapadno poimanje svijeta i napravilo mjesta uvažavanju doprinosa lokalnog okruženja, imajući u vidu i činjenicu da je Hrvatska, povijesno gledajući, još uvijek mlada država koja je tek usvojila kulturnu svijest, a utjecaj globalne kulture već je sada vidljiv.
Stvarnost koju nam donosi globalizacija, klimatske promjene, demografski pad kao jedan od najvažnijih faktora koji prijeti opstanku manjih nacija i politička nestabilnost – jasno ukazuje na prijetnje s kojima se suočavamo. Iako mnoge nacije i narodi imaju mogućnosti za prilagodbu i očuvanje svog identiteta, sve je teže to napraviti – odnosno ulagati u demografsku politiku, povećati natalitet, spriječiti daljnje iseljavanje, ulagati u politiku očuvanja kulturnih raznolikosti. Međutim – nije nemoguće.
Ljudski resursi su ti koji čuvaju kulturni identitet, koji potiču kulturnu raznolikost i njeguju baštinu – i ako njih nema, uzaludno je o svemu govoriti. Ljudi su ti, neovisno kojoj kulturi pripadaju, koji svijet drže na životu, koji ovaj svijet spašavaju – ili da citiramo argentinskog fizičara i književnika Ernesta Sábata:
„Svijet ne spašavaju ideje, intelekt ni razum nego nešto sasvim drugo; one nerazumne čovjekove nade, njegovo upinjanje da preživi, njegova želja da diše dokle god može, njegovo malo, tvrdoglavo i smiješno svakodnevno junaštvo naspram zle kobi.”
Naša budućnost, prije svega, ovisi o našem razumijevanju, našoj sposobnosti i našoj volji da prepoznamo i suočimo se s izazovima koji stoje pred nama.
Piše Snježana Nemec
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za elektroničke medije
