U godinu dana broj potrošača u stečaju skočio čak 60 posto.

Prošle je godine na adrese više od 46 tisuća građana, stigao poziv Financijske agencije (Fina) da se očituju žele li ući u postupak jednostavnog stečaja potrošača. Riječ je o građanima koji su neprekidno tri godine u blokadi s dugom do 2654 eura (20 tisuća kuna), a takvih je građana u Hrvatskoj, prema podacima Fine, prošle godine bilo čak 60 posto više nego 2022., piše poslovni.hr

Kako se tek mali dio potrošača očitovao na Finino “pismo” (tek 20 posto, odnosno njih 9232, od čega je svoj pristanak za ulazak u jednostavan stečaj dalo tek 5,88 posto) po sili je zakona u postupku jednostavnog stečaja završilo gotovo 40 tisuća građana. Naime, za sve one koji se ne očituju pretpostavlja se da su dali svoj pristanak i žele jednostavni stečaj.

Tako velik rast broja građana koji su završili u jednostavnom stečaju Igor Škrgatić, stručnjak za upravljanje financijskim oporavkom građana te suosnivač i izvršni direktor tvrtke Be-On Savjetovanje, pripisuje koronakrizi čije posljedice sada dolaze na naplatu.

“Koronakrizu smo imali 2020., a kako za ulazak u postupak jednostavnog stečaja potrošači moraju biti tri godine u neprekidnoj blokadi, ove su godine zadovoljili te kriterije. Očekujem još jedan udar te krize, odnosno da brojke ni u ovoj, 2024. godini, neće padati”, objašnjava Škrgatić.

5,88

posto potrošača dalo je pristanak za ulazak u jednostavan stečaj

Tako se samo prošle godine gotovo 40 tisuća građana, a od 2019., pokazuju podaci Fine, njih 189 tisuća, našlo na općinskim sudovima kojima je Fina poslala prijedlog da provedu jednostavni stečaj potrošača. U tom postupku sud utvrđuje vrijednost imovine dužnika koja bi se mogla unovčiti kao stečajna masa, a u koju se ne računaju nekretnine.

Ako je ona niža od 1327 eura, odnosno 10 tisuća kuna, sud donosi rješenje o otvaranju i zaključenju jednostavnog postupka stečaja potrošača, odnosno potrošač izlazi iz blokade. Ako je ona viša, sud imenuje povjerenika koji u godinu dana mora unovčiti imovinu dužnika, isplatiti one koji se od toga mogu isplatiti. Nakon toga sud donosi rješenje o zaključenju jednostavnog stečaja potrošača te ga oslobađa od preostalih obveza.

Iako bi se dalo naslutiti da je ovim postupkom dužnik napokon, nakon tri ili više godine života pod ovrhama, izašao iz blokade te da su mu dugovi otpisani, tome najčešće nije tako. U trenutku kada potrošač bude odblokiran, naime, aktiviraju se neaktivne ovrhe (starije od tri godine po kojima u posljednjih šest mjeseci nije bilo naplate). I tako agoniji dužnika i blokiranih u Hrvatskoj nema kraja.

Takva situacija djelomično je i rezultat našeg pravnog okvira, ističe Igor Škrgatić, čija je kompanija Be-On Savjetovanje modelom restrukturiranja koji prakticira od 2018. iz blokade uspjela izvući čak 2500 ljudi. Taj je problem država pokušala riješiti 2019. kada je uvela mogućnost jednostavnog stečaja s ciljem da dugotrajno blokiranima s manjim iznosom duga omogući novi početak.

“Zakonodavac je imao najbolju namjeru. Nominalno je broj blokiranih građana od 2018. smanjen za gotovo 100 tisuća ljudi, no praksa pokazuje da trajnog rješenja nema”, kaže Škrgatić. Primjerice, navodi, oni koji prođu jednostavan stečaj snose posljedice jer ih nakon što prođu tu proceduru više gotovo niti jedna banka ne želi financirati. Kada se tome doda i aktivacija neaktivnih ovrha, ispada da se blokirani u Hrvatskoj nalaze u začaranom krugu.

2,73

milijarde eura dug je blokiranih više od 214 tisuća građana, a krajem 2018. iznosio je 2,33 milijarde

I psihološka pomoć
Uostalom, u posljednjih je pet godina od kada imamo jednostavan stečaj, dakle od 2019. do danas, broj blokiranih manji za 50 tisuća ljudi, ali je njihov dug veći. Prema posljednjim podacima Fine u Hrvatskoj je blokirano nešto više od 214 tisuća građana s dugom od 2,73 milijarde eura (krajem 2018. dug je iznosi 2,33 milijarde eura).

Hrvatskoj, upozorava Škrgatić, treba novi i drugačiji pristup rješavanju problema blokiranih građana. “Godinama inzistiramo da se krene u individualan pristupom prezaduženima”, ističe stručnjak za upravljanje financijskim oporavkom građana. Ova inzistiranja, napokon bi, kaže, trebala uroditi plodom jer nas na to prisiljava nova Direktiva o potrošačkim kreditima (CCD). Prema njoj države članice u naredne dvije godine moraju formirati mrežu savjetovališta o dugu.

“Sustav mora biti neovisan od države, odnosno mreža mora biti neovisan pružatelj savjetodavnih usluga. Probat ćemo napraviti koaliciju s udrugama za zaštitu potrošača uz podršku Ministarstva financija koje je nositelj implementacije te direktive”, objašnjava Škrgatić.

Škrgatić

Nominalno je broj blokiranih od 2018. smanjen za gotovo 100 tisuća ljudi, no praksa pokazuje da trajnog rješenja nema.

Dodaje i da bi ovog mjeseca trebala biti formirana radna skupina koja će se baviti uspostavom savjetovališta. Početni je plan, ističe, otvoriti četiri savjetovališta, i to u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku.

“Iskustvo je EU takvo da efikasno rješavanje problema prezaduženosti podrazumijeva opciju individualnog pristupa i mjesta gdje se ljudi u financijskim problemima mogu javiti. To dokazuju primjeri zemalja koje su uvele praksu savjetovanja o dugu”, ističe Škrgatić.

Navodi pritom da ključ uspjeha takvih savjetovališta leži u stabilnom javnom financiranju te suradnji javne uprave i nevladinog sektora, odnosno udruga za zaštitu potrošača. Javno je financiranje iznimno važno jer usluga savjetovanja o dugu nije profitabilna, a da bi bila uspješna mora zapošljavati financijske i pravne profesionalce te pružati psihološku pomoć. Godišnji bi trošak uspostave savjetovališta, prema procjenama, iznosio između 300 i 500 tisuća eura.

Posljedica – rad na crno
Na njima inzistira i Europska komisija jer je prezaduženost ogroman društveni problem EU-a. U financijskim je problemima, kaže Škrgatić, čak 14 posto Europljana, odnosno oko 70 milijuna ljudi, a samo u RH, prema procjenama, oko pola milijuna građana.

Individualan bi pristup, u sustavu u kojem vlada prilična zbrka, mnogima mogao pomoći. Koristi od toga, pak, imalo bi čitavo društvo, jer blokirani najčešće ne mogu aktivno sudjelovati u gospodarstvu države, a često pribjegavaju i radu na crno.