Mještani Petrovaca, sela nedaleko od Vukovara u najtežim vremenima hranili su vukovarsku bolnicu, za bolesnike i djelatnike prikupljali su domaće namirnice. Nakon sloma obrane toga sela, u tzv. plavom podrumu dovođeni su i zlostavljani brojni mještani i zarobljeni hrvatski branitelji. Golgotu su prošli i oni koji su odlučili ostati svoji na svome, ljude i kuće su označavali, a potom ih i prognali.,piše HRT

Prošle su trideset i dvije godine, ali ovaj put iz Petrovaca prema Bogdanovcima Andrija Krizmanić ne može zaboraviti. Okolnim poljskim putovima, često pod neprijateljskom vatrom, u vukovarsku je bolnicu iz svojega sela vozio hranu. Petrovčani su se tako gotovo svakodnevno izlagali pogibelji.

– Pogotovo onaj dio Bogdanovaca, Lužac i ulazak u grad Vukovar, pored silosa – tu je jako bilo teško proći. Često se puta događalo u Bogdanovcima da sam morao zaustavljati kombi, bježati u neki zaklon, puno je bilo granatiranja, prisjeća se Andrija.

Radili su to srcem, za ranjenike, novorođenčad i sve one koji su već u ljeto 1991. radili u bolnici u nemogućim uvjetima. Na hrani za bolnicu nije se štedjelo, mještani su dali sve što su mogli.

Sve što se moglo – slali su u bolnicu

– Tko je imao krmaču zaklao je – 200-300 kila, bravca. Na Vukovarskoj ulici su prikupili mlijeka, krumpira, svega. Nije bilo nikakvih problema, bilo nas je po 10-15 i sve što se moglo – smo slali u bolnicu, napravili smo i čvarke i sve, kaže Zvonimir Hardi, hrvatski branitelj.

Na ovom mjestu skupljalo se mlijeko koje su odvozili u bolnicu. Nestajalo je i struje pa se mlijeko, mislili su, pokvarilo. No ipak su ga odvezli i o tome obavijestili glavnu sestru ratne bolnice.

– Ja sam rekao da sam dovezao i još druge prehrambene proizvode, ali da sam mislio mlijeko baciti jer je uskislo, na što mi je ona rekla ‘ni slučajno, mlijeko nam je upravo i potrebno kao kiselo vrhnje’. Tek nakon mirne reintegracije doznao sam da je pokojnom doktoru Juraju Njavri, koji je imao problema sa želucem – upravo to trebalo, dodaje Zvonimir.

Tragedija se približavala, a obruč stezao. Dragovoljci su branili selo. Oružjem nadmoćniji, potpomognut pobunjenim domaćim Srbima, neprijatelj je zauzimao selo po selo. 1. listopada 1991. morali u su donijeti tešku odluku.

– Mi smo ostali zadnji, najavili su nam ili da odemo ili će srušiti selo. Mi smo ipak napustili selo – da spasimo ljude. Da je samo jedan metak opalio, oni bi tenkovima porušili cijelo selo, kaže Stefan Bojko, hrvatski branitelj.

Proboj prema Vinkovcima preko minskog polja

Te jeseni ne voli se prisjećati ni Ivica Jurčan iz obližnjih Bogdanovaca. U studenom je sa suborcima i civilima krenuo u proboj prema Vinkovcima. Teško je stradao u minskom polju. Gotovo polumrtav i smrznut u kukuruzištu je bio 12 dana. Pronašli su ga, mučili i zatim dovezli u Petrovce, u zloglasni Plavi podrum.

– Oni su mene stavili u taj njihov ‘pincgauer’, još su me u Marincima htjeli zaklati na izlazu prema Bogdanovcima. Kroz Bogdanovce smo prolazili, kroz Vukovar. Kako su vozili taj dio Sajmišta kod Vatrogasnog doma, to su leševi još bili po podovima nakon toliko dana. Nisam pojma imao gdje me vode. Nisam ni znao da sam u Petrovcima, kazao je Ivica, pripadnik HOS-a.

Podrum obiteljske kuće postao je mučilište

– Tu me dovezli u vreći, nekoj deki. Unijeli su me u tu katakombu. To nije podrum, to je katakomba, strava. Užas jedan. Godinama sam dolazio na obljetnicu u Petrovce. Nisam se mogao spustiti dolje, sjećanja…, dodaje Ivica.

Kazao je kako je u podrumu bilo još ljudi. Prisjetio se dva brata iz Petrovaca – jedan je bio na hrvatskoj, jedan na srpskoj strani.

– Tu ga je tukao, u ćošku mlatio. Čovjek je doslovno bio polumrtav od batina i onda je došla vojska. Imali su prema Vinkovcima neku akciju i onda su rekli da će nastaviti kad se vrate. Ja sam trebao biti slijedeći za obradu ili što bi već radili sa mnom. Nakon sat, sat i pol vremena došli su po mene i odveli me prema Šidu, kaže.

No tih sat i pol u Plavom podrumu itekako mu se usjeklo u sjećanje.

Kuća i podrum djedovina su Igora Burčaka. Nakon strahota koje su se ondje dogodile, nitko u njoj ne živi.

Nesrpsko stanovništvo koje je ostalo na svome svakodnevno je maltretirano. Označavani su i kuće i ljudi. Roditelji hrvatskog branitelja Slavomira Papuge bili su među njima.

– Dali su im bijele trake i bilo im je ograničeno kretanje. Moj otac i mati nisu smjeli nigdje iz kuće. Njega su gotovo svaki dan vodili u centar na ispitivanje i pitali su gdje sam ja. Stalno su milsili da dolazimo u selo noću, kaže Slavomir.

117 mještana Petrovaca gotovo je pet mjeseci bilo izloženo zastrašivanju i maltretiranju, a zatim su u samo nekoliko minuta bili protjerani s onim što su imali na sebi. I danas, tri desetljeća poslije, ratne rane još su žive u ovom malom mjestu velikih ljudi – u hrabrim Petrovcima!