Nerijetko smo kroz tematske cjeline o poticanju zdravlja govorili o humanosti i konceptu solidarnosti koji nestaju, egoizmu koji se diže na pijedestal i zaboravlja na pojam i značenje zajedničkog dobra te o humanosti, kao temelju ljudskih prava na koja se danas toliko pozivamo. I u osnovi mogli bi beskonačno pričati o sve većoj potrebi čovječnosti, no i dalje bi udarali u zid nerazumijevanja i indiferentnosti.

Dok se na globalnoj razini pa tako i u Hrvatskoj ljudi bore doći do potrebnih im lijekova, farmaceutska industrija slijedi prije svega svoj financijski interes. Razlozi nestašice koje proizvođači lijekova navode, a koji su, kako kažu poremećeni već od pandemije COVID 19, od troškova sirovina, energije, inflacije, geopolitički poremećenog okruženja, zabrane izvoza i stvaranje zaliha stoje, međutim krucijalni problem leži u novcu i činjenici da se istima jednostavno ne isplati proizvoditi lijekove, odnosno da ne žele stvarati financijske gubitke. I to je u redu s ekonomskog stajališta i izloženosti makroekonomskim izazovima, međutim postavlja se pitanje što je sa solidarnosti, socijalnom kohezijom koja bi trebala biti dobrovoljna, s moralnom i etičkom dimenzijom društveno odgovornog poslovanja u segmentu integriranja ljudskih prava, brigom za potrošače te izgradnjom povjerenja, a s ciljem davanja svog doprinosa zajednici. Što je s konceptom koji se tiče podjednako i velikih industrijskih sustava i njihovog menadžmenta, vlada i država, civilnog sektora i društva u cjelini. Kako se čini ništa, jer ako se vratimo na profit koji je ostvaren za vrijeme pandemije COVID-19 u kojoj je većina farmaceutske industrije na cjepivima ostvarila enormne prihode i povećala vrijednost svojih dionica, od Moderne koja je udeseterostručila svoju vrijednost i BioNTecha, AstraZenece, Pfizera koji je 2022. godinu zaključio s najvišim prihodom otkada je osnovan, zahvaljujući cjepivu ili točnije s 57 milijardi dolara te ako tome dodamo samo popratne lijekove za jačanje imuniteta, poprilično je jasno da ne žele snositi zajednički teret i odgovoriti na etički izazov solidarnosti. Osim ostvarenih prihoda, treba uzeti u obzir da se, najvjerojatnije zbog pada interesa za cijepljenje očekivani financijski ishodi od cjepiva nisu dogodili i sada to treba nadoknaditi povećanjem cijena generičkih lijekova koji su povučeni s tržišta. Uostalom, kao strukturalni temeljni uzrok nestašici lijekova, upravo se navodi niska cijena generičkih lijekova. Za kritičare društveno odgovornog poslovanja, ovakva postavka je u potpunosti neprihvatljiva jer odvraća od temeljne ekonomske uloge, kao i za sve one koji podržavaju ideju moći i dominacije.

Ne treba niti zaboraviti činjenicu da je nakon SAD-a, EU drugo po veličini tržište lijekova na svijetu, a kada je riječ o proizvodnji visokotehnoloških lijekova i opskrbi svijeta cjepivom EU je globalni predvodnik i tu poziciju treba zadržati i ojačati, posebno imajući u vidu da je ista sve više ovisna o Indiji i Kini, gdje se posljednjih 20 godina proizvodnja farmaceutskih sastojaka, kemijskih sirovina i lijekova preselila. EU parlamentarci u nekoliko navrata pozivali su i na osnivanje europske ljekarne i sustava redistribucije lijekova u slučaju nestašica te na potrebu konkretne legislative, no još se ništa nije dogodilo.

Kako god razmišljali o navedenom, ostaje nepobitna činjenica da je pred pacijentima koji koriste lijekove veliki izazov i nesigurnost za njihove zdravlje i dobrobit. Nerijetko se čuje kako je važno u ovakvoj situaciji imati povjerenje u liječnika te kako pacijenti u Hrvatskoj bez problema mogu prihvatiti novu terapiju kad lijeka nema. Čak i Europska agencija za lijekove EMA upućuje na liječnike, međutim ova briga je poprilično deklarativna jer vaš liječnik, koliko god vam želi pružiti zdravstvenu zaštitu ne može ništa učiniti, ukoliko nema ni zamjenskog lijeka, odnosno ukoliko pacijent ne podnosi novu terapiju. Primjera radi, kod nestašice antidepresiva, a bez zamjenskog lijeka, propisuju se neki drugi alternativni lijekovi koji mogu na zdravlje imati ozbiljne posljedice. I, upravo se to događa ljudima koji su dugo pod terapijom određenog antidepresiva o kojem postaju ovisni i svaka promjena lijeka izaziva apstinencijsku krizu. Drugim riječima, kad na tržištu nemate originalni lijek, zamjenjujete ga generičkim, ili kad HALMED nestašicu objavi na svojim stranicama, znači da za lijek nema čak ni zamjene, tada nastaje problem. S druge strane određeni lijekovi koji su povučeni s tržišta, povremeno se pojavljuju kao zamjenski, ali kako? Tako da ih više ne možete dobiti na recept i na teret HZZO, već ih morate kupovati. Postavlja se pitanje zašto. Ako je zdravstvo godinama podmirivalo troškove takvih lijekova, ako osigurana osoba u okviru prava na zdravstvenu zaštitu ima pravo na korištenje lijekova koji su utvrđeni Odlukom o utvrđivanju Osnovne liste lijekova HZZO-a i Odlukom o utvrđivanju Dopunske liste lijekova HZZO-a, zašto to sada više ne čine, odnosno zašto se mora tražiti privatni recept i odvojiti puna cijena lijeka. Ako HZZO i vraća novce zašto se javnost jasno i transparentno o tome ne obavijesti.

U kontekstu nestašice lijekova te činjenice da lijekovi sve više postaju ekstremno skupi, individualizirani i rijetki, postavlja se i pitanje možemo li strahovati da si većina neće moći priuštiti liječenje, odnosno kvalitetno i učinkovito liječenje koje će biti dostupno bogatima i onima boljeg imovinskog stanja. Možemo, naravno, jer sagledavajući sva globalna kretanja, neokapitalizam koji sve više koncentrira kapital i moć, to je poprilično realna opcija. S druge strane farmaceutska industrija u godinama ispred nas vodit će se tehničkim inovacijama i promjenama zdravstvenih potreba, posebno u segmentu personalizirane medicine, kao iznimno skupe tehnologije koja, unatoč velikim benefitima za očekivati je neće biti dostupna svima. Pitanje umjetne inteligencije kojom bi se trebale smanjiti financijske dubioze u javnom zdravstvu, posebno udio potrošnje lijekova koji je u Hrvatskoj visok te osigurati financijske održivost kroz analizu troškova, ostavit ćemo vremenu jer rezultati umjetne inteligencije ovise o tome kako je ista osmišljena i koje podatke upotrebljava, hoće li biti pristrana od strane kreatora, tko će iste kontrolirati, što konkretno u javnom zdravstvu otvara i pitanje tko ima pristup zdravstvenim kartonima. hoće li netko s mentalnim problemima biti nevidljivo „blokiran“ u zapošljavanju ili napredovanju ili hoće li i može li umjetna inteligencija dovesti do odluka pri zapošljavanju ili otpuštanju. Ovdje se, naravno otvara i pitanje demokracije i poštovanja ljudskih prava ili njihove proturječnosti. Upitnost demokracije, u kontekstu umjetne inteligencije i algoritama bila je razvidna i za vrijeme pandemije COVID-19 kada su kineske vlasti tehnologiju primjenjivale za prepoznavanje lica onih koji nemaju masku ili je nepravilno nose. Ili primjer Izraela koji je ovlastio svoju agenciju za sigurnost da može koristiti nadzornu tehnologiju za praćenje osoba zaraženih korona virusom.

Što učiniti u nestašici lijekova?

Različite zemlje razvile su različite strategije za rješavanje problema nestašice lijekova. Te se strategije razlikuju, ovisno o financijskom stanju i snazi zdravstvenog sustava. Kratkoročne mjere koje predlaže Medicines for Europe odnose se na uvođenje fleksibilnije regulative za pakiranje lijekova (pogotovo vezano uz upute o korištenju lijeka) koja će proizvođačima omogućiti brzo preraspoređivanje lijekova unutar granica; dijalog s generičkom industrijom i državama članicama o trenutnim mjerama za rješavanje troškova inflacije generičkih lijekova te bolja predvidivost potražnje dijeljenjem podataka s generičkom industrijom, kroz dijalog između Europske agencije za lijekove i industrije, kako bi se ranije upozorilo na rizike nestašice.

U proizvodnji, kako neka istraživanja pokazuju generičke tvrtke mogu iskoristiti pametnu tehnologiju za smanjenje proizvodnih troškova do 20%, uz istovremeno povećanje proizvodnje. Kako bi povratile dio kontrole nad opskrbnim lancem, generičke tvrtke bi se trebale okrenuti spajanjima i akvizicijama kako bi povećale opseg ili se vertikalno integrirale i redizajnirale opskrbni lanac s ciljem smanjivanja ovisnost o distributerima i dobavljačima aktivnih farmaceutskih sastojaka. Sve u svemu, dionici u farmaciji, pružatelji zdravstvenih usluga, vlade i drugi trebaju tražiti nove načine za suradnju kako bi osigurali pouzdaniju, održiviju opskrbu lijekovima koja osigurava otpornost i ravnopravan pristup.

Iako je farmaceutska industrija, nedvojbeno zaslužna za produljenje životnog vijeka, iako je upotreba inovativnih farmaceutskih lijekova smanjila stopu smrtnosti za više od 45% u posljednjih 30 godina, ista se prije svega vodi ekonomskim zakonitostima i do daljnjeg tako će i biti. Nestašica lijekova nije pitanje sadašnjeg trenutka, oduvijek je postojala, ali nikada nije bila toliko izražena i nikada nije stvarala toliku brigu kod pacijenata. Kada će se ista riješiti teško je reći, ali je poprilično sigurno da ćemo se i dalje suočavati s ovim problemom, kao i problemom povećanja zdravstvene nejednakosti. Kako je već rečeno, lijekovi sve više postaju skupi, individualizirani i rijetki i poprilično je realno da si mnogi neće moći priuštiti liječenje. Farmaceutska industrija i dalje će se voditi tehničkim inovacijama i promjenama zdravstvenih potreba, posebno u segmentu personalizirane medicine koja, zbog iznimno skupe tehnologije neće biti mnogima dostupna. Sve će to dodatno ugroziti ekonomsku pravdu koja, već sada sve više ide u korist profita, a ne ljudi, a posljedično će ugroziti i socijalna prava pa tako i zdravlje. Ako navedenom dodamo umjetnu inteligenciju, odnosno četvrtu industrijsku revoluciju, otvara se i ozbiljna sumnja u jednako raspodijeljene dobiti koje bi mogle još više produbiti nejednakosti u zdravlju. Drugim riječima, zdravstvene nejednakosti ne pojavljuju se slučajno, već su određene okolnostima koje stavljaju ljude u nepovoljan položaj i ograničavaju im šansu da žive dulje i zdravije te da imaju adekvatnu skrb. I stalni naglasci na potrebu rješavanja nejednakosti postaju apsurdni u kontekstu globalnih silnica na ekonomskom i političkom planu, bilo da su izazvani objektivnim okolnostima ili se radi o interesima kapitala i moći.

Piše: Snježana Nemec/Demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE