Na današnji dan, 10. prosinca 1999. godine, prije točno 23 godine, preminuo je hrvatski povjesničar, političar i prvi hrvatski predsjednik Frano Tuđman.

Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. Njegov otac bio je ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. Tuđman je pohađao pučku školu, zatim je stigao u Zagreb gdje je prvo pohađao  Državnu II. mušku građansku školu (1935.–39.) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939.–41.).

Život u Partiji

Kao srednjoškolac bio je 1940. pritvoren zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji, a već u proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret. U Komunističku partiju Jugoslavije upisan je 1942., a djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske. 

Od 1942. bio je na čelu ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade ”Braća Radić”, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa.

U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela. Godine 1957. završio je Višu vojnu akademiju, u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave.

Od 1959. bio je i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije.

Od polovice 1950-ih objavljivao značajne radove  s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda, stajalište koje je cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (1957).

Potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora, ali je na osobni zahtjev 1961. napustio aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor (1961.–67.) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest).

Crna lista Partije

Dolaskom na čelo Instituta Tuđman je osmislio ambiciozan plan za sam razvoj te bitne hrvatske institucije. Okupio je malobrojne, ali stručne suradnike, a 1963. pokrenuo je časopis Putevi revolucije, čije je bio i glavni urednik. Predavao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a 1965. doktorirao je iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.

Od 1962. do 1967. bio je i predsjednik Komisije za međunarodne odnose te član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad.

Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o II. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za ”buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju”, a u travnju 1967. prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen iz SK, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen.

To ga je nagnalo da djeluje kroz Maticu iseljenika Hrvatske gdje je predsjedavao Komisijom za Sjevernu Ameriku te kroz članstvo Upravnog i Izvršnog odbora u Matici Hrvatskoj, gdje je također bio predsjednik Komisije za povijest.

Zanimljivo je da je kroz zapise o njegovim tribinama i analizom  njegovih povijesnih radova uočeno kako je baš u to vrijeme naglasak u svom radu stavio na pitanja mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovo pravo na samoodređenje.

To se najbolje vidi u njegovoj knjizi objavljenoj 1969. pod nazivom ”Velike ideje i mali narodi”.

Tuđman se kao bitna javna ličnost u hrvatskoj široj javnosti pojavljuje u vrijeme Hrvatskog proljeća, a zbog svog djelovanja u zaštiti hrvatskih interesa uhićen je u siječnju 1972. Političkim procesom osuđen je na dvije godine strogog zatvora. Ta mu je kazna smanjena na devet mjeseci nakon intervencije najvećega hrvatskoga književnika i pisca, velikana pisane riječi, Miroslava Krleže.

Međutim, time nije završen boravak Franje Tuđmana po jugoslavenskim pritvorima.

Štoviše, mnogi bi rekli da je tek počelo.

U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnog djelovanje, a sve zbog intervjua koji je dao  švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu ”Hrvatska država”.

U tim intervjuima, Tuđman je glasno govorio o neravnopravnosti Hrvatske i Hrvata u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), progonu disidentskih intelektualnih elita i preuveličavanju žrtva logora u Jasenovcu od strane režima u Beogradu.

Kaznu je služio u kaznionici u Lepoglavi, međutim više puta je uvjetno puštan iz zatvora zbog problema sa zdravstvenim stanje.

Iako mu je režim zabranio javno djelovanje, Tuđman je uspio nekoliko svojih djela objaviti u inozemstvu, a u jesen 1989. objavljuje knjigu ”Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja”, koja je izazvala golem interes pa je samo u jednoj godini doživjela čak četiri izdanja.

Tema same knjige bila je itekako aktualna na kraju 80-tih te početka 90-tih, upravo iz razloga jer se bavila razmatranjem uzoraka i  razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i “mita” o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave, pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam.

Sve se mijenja u lipnju 1989. godine

Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice.

HDZ je već na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. pobijedio te su time izabrani zastupnici koji će potkraj svibnja u Saboru izabrati Franju Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Nakon ustavnih promjena u srpnju postao je predsjednik republike, a nakon donošenja novoga, demokratskog ustava, u prosincu preuzeo ustavne predsjedničke ovlasti.

Za predsjednika je potom biran na izravnim izborima u kolovozu 1992. te ponovno u lipnju 1997., oba puta u prvom krugu.

Usudio bih se štoviše reći: i najodgovorniju dužnost, jer ona obvezuje na čuvanje i zastupanje, jačanje i osiguranje punoga suvereniteta hrvatskoga naroda i neokrnjivih sloboda i građanskih prava svih državljana Hrvatske … Neka nam živi i napreduje demokratska i suverena Hrvatska!Franjo Tuđman Dio govora u Saboru 30. svibnja 1990.

Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995 (Zastupnički dom) te 1993. i 1997 (Županijski dom).

Treba naglasiti kako je Franjo Tuđman od svibnja 1990. do smrti 1999. bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike.

Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio najvažnije odluke, ponajprije posvećen području vanjske, obrambene i sigurnosne politike.

 U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Jugoslavije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske.

Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u UN (1992), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i postupno vratiti preostale okupirane teritorija, točnije provedbom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja od 1996. do 1998., te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države.

Značajno je utjecao i na politička pitanja u Bosni i Hercegovini.  Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Bošnjacima i zajedničkog otpora srpskoj agresiji, preko faze sukoba Hrvata i Bošnjaka, do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH. 

Iako se gospodarskim temama uglavnom nije bavio, što je i shvatljivo uzme li se u obzir da je na državu vodio za vrijeme brutalne agresije i rata, politika privatizacije i pretvorbe koju su provodile vlade za njegovog predsjednikovanja kritizirana je zbog klijentelizma, a on je, zbog inzistiranja na stabilnosti vlasti i manjka osjećaja za suvremene liberalnodemokratske standarde, optuživan za sklonost autoritarnosti.

Preminuo je 10. prosinca 1999. godine u Zagrebu.

Za kraj podsjetimo, da je u listopadu ove godine, u 97. godini života, preminula Ankica Tuđman, njegova supruga.

Iako je bilo kritika na njegov račun poslije njegove smrti i pobjede trećesiječanjske koalicije na izborima te se čak i provodila politika ”detuđmanizacije”, ostaje činjenica da je u svim anketama Tuđman od smrti do današnjeg dana percipiran izuzetno pozitivno i da se smatra najvećim državnikom u povijesti hrvatskog naroda.

Kao što je to uvijek slučaj kod velikih, značajnih osoba, koje su ostavile trag u svjetskoj povijesti sud o političkom djelovanju Franje Tuđmana ipak treba prepustiti povjesničarima i proteku vremena jer jedino tako može se doći do potpune istine o njegovom liku i djelu. Bez obzira na sve ne možemo zanemariti da je Franjo Tuđman bio i ostao jedna od najvećih figura suverene hrvatske povijesti. , piše drektno.hr