Piše ANA VRAGOLOVIĆ objavljuje portal H ALTER

Europska komisija objavila je 23. veljače ove godine Prijedlog Direktive o korporativnoj održivosti. Pokušaj je to da se propisom natjera korporacije na poštivanje ljudskih prava. Ako prijedlog bude usvojen, korporacije bi morale redovito nadzirati cijeli proizvodni lanac, identificirati i sprečavati kršenja prava kojima pridonose ili s kojima su povezana.

Rana Plaza, osmokatna poslovna zgrada u predgrađu Dhake u Bangladešu urušila se 24. travnja 2013. U njoj se nalazila banka, nekoliko trgovina i tekstilne tvornice. Velike pukotine u zidovima zgrade otkrivene su dan ranije. Trgovine i banka odmah su zatvoreni, a vlasnici tekstilnih tvornica ignorirali su upozorenja. Poginulo je 1134 radnica i radnika, a više od 2600 ih je ozlijeđeno, neki od njih i doživotno. Mnogi su satima, ili čak danima u ruševinama čekali da ih se izvuče, a ponekad je to bilo moguće samo uz amputaciju udova.

U tekstilnim tvornicama u Rana Plazi radnici su proizvodili za tridesetak modnih brendova, poput talijanskog Benettona, njemačkog Kik-a, španjolskog Manga i irskog Primarka. Svaki je od tih brendova, odnosno korporacija u čijem su vlasništvu modni brendovi, bio izravni sudionik u stvaranju okruženja koje je dovelo do smrti i ozljeđivanja tisuća radnika, jer nisu kontrolirali prakse tvornica od kojih su nabavljali robu.

Uz veliki pritisak javnosti i organizacija civilnog društva više od dvije godine poslije skupljeno je 30 milijuna dolara donacija, što je procijenjeni iznos odštete radnicima i njihovim obiteljima. Također, uspostavljen je Bangladeški sporazum za zaštitu od požara i sigurnost zgrada (Bangladesh Accord on Fire and Building Safety), koji je donio neke pozitivne pomake.Neva Nahtigal iz Clean Clothes kampanje smatra da Direktiva o korporativnoj održivosti ima veliki potencijal da promijeni razinu ljudskih prava na bolje

Tada osnovani inspektorati u nekoliko su godina pregledali par tisuća tvorničkih zgrada i ustanovili da nisu za korištenje te tako spriječili druge nesreće. Osim osnovanih inspektorata, Bangladeški sporazum uspješan je i jer sadrži obvezujuće odredbe i kazne za modne brendove, dobavljače i tvornice koje ne poduzmu konkretne korake prema poboljšanju uvjeta. Isto tako, sindikati mogu brendove pozvati na odgovornost, jer čine polovicu upravljačkih struktura odgovornih za provođenje sporazuma. Ipak, Bangladeški sporazum na odgovornost prema radnicima obvezuje samo one brendove koji su ga potpisali.

Iako je ukupan iznos procijenjene odštete za radnike i obitelji stradalih u Rana Plazi prikupljen, do danas, devet godina poslije tragedije koju se moglo spriječiti, modni brendovi nisu priznali odgovornost niti je ijedan sudski postupak pokrenut protiv vlasnika Rana Plaze donio pravdu za radnike.

Rana Plaza, nažalost, nije jedini slučaj katastrofe uzrokovane neodgovornošću i željom za uštedom. Upravo suprotno, jako je puno slučajeva kršenja prava i uništavanja ljudskih života za koje su krive razne korporacije, koje se, uz to, skrivaju iza imena modnih brendova. Osim nesreća na radu, korporacije moraju preuzeti odgovornost i za dječji rad u svojim proizvodnim lancima, prisilni rad ili rad u nehumanim uvjetima, mizerne cijene rada koje jedva omogućavaju preživljavanje, kao i za štete okolišu (zbog izlijevanja nafte, krčenja šuma, stvaranja otrovnog otpada itd.).

Međutim, kako bi izbjegle odgovornost one izmještaju dijelove svoje proizvodnje na više karika unutar proizvodnog lanca (više tvornica dobavljača) i u zemlje gdje su standardi zaštite okoliša i ljudskih prava blagi ili nepostojeći, a rad što jeftiniji.

Na primjer, pamuk uzgajaju farmeri u Uzbekistanu. Bere uz prisilni dječji rad, a od farmera ga za vrlo nisku cijenu otkupljuje tvornica koja ga prerađuje u tkaninu. Tkaninu kupuje druga tvornica s kojom vjerojatno modni brend ima ugovor o dobavljanju materijala. Ta tvornica ga šalje na bojanje npr. u izrabljivačke tvornice (sweatshops) u Italiji, gdje sa štetnim kemikalijama rade migrantski radnici bez zaštitne opreme. Idući korak je slanje na rezanje i krojenje u neku od tvornica u jugoistočnoj Europi. Nakon toga ide na šivanje, recimo, u Hrvatsku, gdje su uvjeti minimalna plaća, neplaćeni prekovremeni, rad subotom itd. Konačno, gotovi proizvod s etiketom brenda iz Hrvatske se šalje u zemlju u kojoj će se prodavati.

Zbog takvog načina organizacije proizvodnje javila se potreba da se korporacije pozove na odgovornost putem zakona – i to ne samo modne, nego sve one u čijim se proizvodnim lancima događaju kršenja ljudskih prava.

Tokom prošlog desetljeća pokrenut je niz soft-law inicijativa, odnosno inicijativa za usvajanje raznih smjernica, priopćenja ili okvira unutar kojih bi kompanije trebale djelovati. Možemo istaknuti smjernice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) ili Vodeća načela ujedinjenih naroda o poslovanju i ljudskim pravima (UNGP) koja jasno propisuju odgovornost korporacija da osiguraju poštivanje ljudskih prava u svojim proizvodnim lancima. Ovi dokumenti također definiraju odgovornost država za zaštitu ljudskih prava. Međutim, unatoč usvajanju navedenih i drugih dokumenata, kršenja ljudskih prava i korporativne zlouporabe i dalje se svakodnevno događaju, jer se dokumenti baziraju na dobrovoljnosti provođenja onoga što u njima piše.

Kao moguće zakonodavno rješenje Europska komisija objavila je 23. veljače ove godine prijedlog Direktive o korporativnoj održivosti. Radi se o dokumentu koji bi kompanije registrirane obvezao na području zemalja članica EU na poštivanje ljudskih prava. Direktiva se odnosi i na njihove tvrtke kćeri i tvrtke s kojima imaju uvriježen poslovni odnos, kao i na kompanije iz trećih zemalja koje izvoze proizvode na EU tržište. Usvajanje Direktive bio bi jedan od koraka prema održivom poslovanju modne i drugih industrija, poslovanju manje štetnom za ljude i okoliš. Kompanije bi morale provoditi postupak obvezujuće dužne pažnje prema ljudskim pravima (mandatory human rights due dilligence), odnosno, morale bi provoditi redovni nadzor nad cijelim proizvodnim lancem i kroz postupak nadzora identificirati i spriječiti kršenja prava kojima pridonose ili s kojima su povezana.

„Nadolazeća direktiva EU odraz je šireg trenda uvođenja obvezujućih zakona, nakon što neobvezujuće inicijative nisu uspjele značajno promijeniti ponašanje tvrtki, koje je jasno razotkrila pandemija koronavirusa“, smatra Neva Nahtigal iz Clean Clothes kampanje, međunarodne organizacije koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji.

Kao jedan od argumenata da su ipak odgovorne prema radničkim i ljudskim pravima, korporacije često navode da u tvornicama od kojih naručuju materijale i odjeću redovno provode socijalne revizije. No, postoji niz razloga zašto takve revizije nisu uspješne, a jedan od glavnih jest to što ih kontrolira sama korporacija.

„Osim manjka neovisnosti, drugi nedostaci sustava revizija su nedostatak potrebnih vještina i znanja kod revizora, kratko ili čak nikakvo vrijeme provedeno u prostorijama koje se revidira, prihvaćanje nepotpune ili krivotvorene dokumentacije i neosiguravanje okruženja u kojemu radnici bez straha mogu ispričati kakva je situacija u tvornici. Zatim, neka kršenja uzimaju se kao nepostojeća u zemljama u kojima su sustavna, npr. kršenje slobode udruživanja. Isto tako, domet revizija je ograničen – što su kršenja niže u proizvodnom lancu, to se teže otkrivaju“, kaže naša sugovornica.

Clean Clothes kampanja, druge organizacije civilnog društva i europske sindikalne središnjice prošle godine su na ovu temu čelnicima Europske unije uputile otvoreno pismo. U njemu kritiziraju sustav revizija i certifikata koji se izdaju na temelju revizija, unatoč kršenjima prava i ozbiljnim rizicima za radnike.

Koliko je sustav krivo postavljen svjedoči još jedna tragedija, objašnjava Neva Nahtigal: „Dana 11. rujna 2012. izbio je požar u tvornici Ali Enterprises u Pakistanu. Većina radnika bila je zarobljena iza prozora s rešetkama i zaključanih izlaznih vrata, bez ispravne vatrogasne opreme ili protupožarnih alarma, sa samo jednim funkcionalnim požarnim izlazom. U tragediji je smrtno stradalo više od 250 radnika, a 55 ih je teško ozlijeđeno. Mnogi su bili tinejdžeri. Samo tri tjedna ranije tvornica je od talijanske revizorske kuće RINA dobila certifikat prema međunarodno priznatom standardu SA8000. Procjenu su dali revizori koji navodno nikad nisu posjetili zgradu.“

Glavni naručitelj tvornice bio je njemački diskontni lanac KiK. Pokušaj da se kompaniju pozove na odgovornost pred njemačkim sudom propao je, kao i pokušaj da se revizorsku kuću RINA proglasi zakonski odgovornom u Italiji. Najnovije informacije kažu da je RINA odbila potpisati sporazum o mirenju nakon dugotrajnog procesa vođenog u talijanskom ogranku Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj.

„Gotovo desetljeće nakon tragedije obitelji se i dalje moraju boriti za pravdu, a ponestaje im mogućnosti. Zbog ovog i drugih sličnih primjera zajedno s drugim organizacijama za ljudska i radnička prava tražimo da se to uredi direktivom. Želimo da se osigura da se provedena socijalna revizija ili certifikati ne mogu koristiti na sudu kao adekvatan dokaz za proveden postupak dužne pažnje, a također smatramo da i sami revizori i ovjeritelji moraju biti odgovorni“, objašnjava Neva Nahtigal.

Drugi argument korporacija protiv Prijedloga Direktive jest da bi provedba dužne pažnje i uvođenja standarda zaštite okoliša bila skupa i da bi štetila potrošačima. No, studija njemačkog Ministarstva za gospodarsku suradnju i razvoj iz svibnja 2021. je pokazala suprotno: kompanije bi koštalo samo 0,6 posto njihovog prihoda da osiguraju da lanci vrijednosti budu slobodni od kršenja ljudskih prava.Brendovi odnosno kompanije diktiraju cijene koje su dobavljači, tvrtke koje šivaju robu, prisiljene prihvatiti. Budući da su te cijene vrlo niske, tvrtke dobavljači prilagođavaju se preko leđa radnika

Uz već spomenutu predviđenu mogućnost da se kompanije po zakonu smatraju odgovornima za kršenja ljudskih prava u njihovim dobavnim lancima, spomenuti prijedlog Direktive sadrži još neke pozitivne aspekte: dostojanstvena plaća, sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja, zdravlje i sigurnost na radu neki su od problema koje će kompanije morati adresirati. Ipak, nedostaju čvrste odredbe što točno moraju napraviti da bi neki problem dugoročno riješile.

K tome, postoje i drugi nedostaci koje treba ukloniti u idućim koracima, tvrdi Neva Nahtigal.

Jedan od većih problema je ograničen domet prijedloga – odnosi se na manje od 0,2 posto kompanija koje svoje proizvode prodaju na tržištu Europske unije. Prijedlog obuhvaća samo kompanije s više od 500 zaposlenih i s prometom od 150 milijuna eura. U djelatnostima u kojima je rizik od eksploatacije veći, poput poljoprivrede i tekstilne industrije, obuhvaćene bi bile samo kompanije s više od 250 zaposlenih i prometom od 40 milijuna eura, dok bi male i srednje tvrtke bile izuzete.

Zbog toliko ograničavajućeg opsega, prijedlog namjerno ignorira mnoge štetne poslovne procese u preostalih 99,8 posto kompanija, budući da broj zaposlenih i godišnji promet nisu pouzdani pokazatelji kako tvrtka utječe na živote radnika i zajednica diljem svijeta.

Jedan od načina kako detektirati kršenja prava u proizvodnom lancu jest njegova transparentnost: „Clean Clothes kampanja već godinama ističe važnost transparentnosti – zato i ovdje vidimo potrebu da kompanije mapiraju svoje dobavne lance, odnosno da otkriju informacije tko sve proizvodi za njih, gdje nabavljaju materijal itd. Prijedlog Direktive ne zahtjeva transparentnost“, objašnjava naša sugovornica.

Potom dodaje da je veliki nedostatak to što Prijedlog legitimira strukturalno manjkave i u nekim slučajevima fatalne revizije i načine dodjele certifikata preko raznih trećih strana.

Najveći nedostatak jest to što Prijedlog uopće ne adresira prakse naručivanja brendova (purchasing practices). Brendovi, odnosno kompanije diktiraju cijene koje su dobavljači, tvrtke koje šivaju robu, prisiljene prihvatiti. Budući da su te cijene vrlo niske, tvrtke dobavljači prilagođavaju se preko leđa radnika – bilo kroz neodržavanje zgrade, neplaćeni prekovremeni rad, daljnje ugovaranje proizvodnje s radnicima koji na crno šivaju kod kuće ili neko drugo kršenje prava.Dostojanstvena plaća, sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja, zdravlje i sigurnost na radu neki su od problema koje će kompanije morati adresirati. Ipak, nedostaju čvrste odredbe što točno moraju napraviti

Uz navedeno, da bi Direktiva bila snažnija, mora imati snažne mehanizme provedbe – dva ključna su jake nacionalne institucije koje će se brinuti za provedbu i građanska odgovornost. To znači da građanin, radnik, mora imati mogućnost na sudu potražiti pravdu za kršenje prava. Teret dokazivanja stoga mora biti na kompaniji, a ne na tužitelju koji ima ograničene resurse. Također, direktiva mora vremenski ograničiti trajanje sudskog procesa i ukloniti i druge barijere.

Pitali smo našu sugovornicu kako bi u idealnoj situaciji – kad bi Europska komisija usvojila prijedloge CCC-a i drugih organizacija usvojila i kad bi nacionalna zakonodavstva osiguravala provedbu – izgledala tekstilna proizvodnja.

Ona smatra da Direktiva o korporativnoj održivosti ima veliki potencijal da promijeni razinu ljudskih prava na bolje: „Zamislimo ovakav scenarij u slučaju Rana Plaze: Proizvodnja se uopće ne bi odvijala u strukturno neispravnoj zgradi. Da su brendovi ignorirali Direktivu i zanemarili svoju dužnost da osiguraju sigurnost radnika, učinkoviti mehanizmi provedbe Direktive stali bi na kraj takvoj praksi. Da su se u tvornici ipak, na neki način, pojavile pukotine na zidovima, drugačije prakse naručivanja omogućile bi vlasnicima tvornica da daju prednost sigurnosti radnika u odnosu na ispunjavanje narudžbi.

Cijene koje bi brendovi plaćali za narudžbe omogućile bi isplatu dostojanstvene plaće, što bi radnicima omogućilo da pokriju sve nužne životne potrebe, ali i da dostojanstveno žive. To bi im također dalo mogućnost da odbiju doći na posao dan nakon što se u zgradi tvornice pojave strukturne pukotine.

U drugačijem lancu vrijednosti koji bi aktivno poticao pravo na organiziranje, radnici bi imali sindikat, odnosno kolektivni glas protiv vlasnika tvornice, kroz koji bi se mogli boriti i za zaštitu na radu.

Da se tvornica ipak urušila, nitko ne bi morao riskirati život tražeći etikete u ruševinama. Budući da mi tražimo da se u Direktivu uvrsti i obveza transparentnosti mnogih brendova, oni bi bili obvezni objaviti podatke o svojim proizvođačima, dobavljačima itd.

Umjesto da se moraju oslanjati na javne kampanje i mobilizaciju javnosti, obitelji ozlijeđenih i poginulih imale bi jasan i pravovremen put do pravde. To bi uključivalo pristup sudovima – gdje bi se brendove smatralo odgovornima za propuste u provođenju dužne pažnje – te učinkovit pravni lijek.“Unatoč usvajanju većeg broja međunarodnih dokumenata, kršenja ljudskih prava i korporativne zlouporabe i dalje se svakodnevno događaju, jer se ti dokumenti zasnivaju na dobrovoljnosti provođenja onoga što u njima piše

Uz javnu kritiku Direktive o korporativnoj održivosti, Clean Clothes kampanja i koalicija Fashion Revolution, pokrenule su Europsku građansku inicijativu za dostojanstvenu plaću, odnosno za zakonodavnu legislativu komplementarnu s Direktivnom o korporativnoj održivosti. Kroz inicijativu traže uvođenje obveze za kompanije na isplatu dostojanstvene plaće (living wage) i na provođenje postupka dužne pažnje. Fokus ove inicijative je na tekstilnoj industriji, zbog niza kršenja prava koja je razotkrila pandemija koronavirusa, i dodatnih kršenja pod izlikom pandemije, poput otkazivanja narudžbi bez ikakvih posljedica, što je mnoge tekstilne radnike dotjeralo na rub gladi.

Dostojanstvena plaća definirana je i Ustavom RH, ali većina radnika u našoj tekstilnoj industriji zarađuje tek 30ak posto njezina iznosa. Zbog toga je sudjelovanje u Europskoj građanskoj inicijativi najavila Koalicija za dostojanstvenu plaću, čiji su članovi Novi sindikat, Regionalni industrijski sindikat, Nezavisni sindikat radnika Hrvatske, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za edukaciju i savjetovanje (CESI), Kuća ljudskih prava, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Pariter i Fashion Revolution Croatia.

Koalicija će prikupljati potpise za usvajanje legislative, zajedno s kolegama iz Europe. Potrebno je prikupiti milijun potpisa u sedam EU zemalja, a prikupljeni potpisi obvezuju Europsku komisiju da prijedlog legislative razmotri.

Modna industrija trenutno je sustav iskorištavanja i siromaštva koji omogućava da direktori nekih od najvećih modnih kompanija poput Inditexa, vlasnika Zare, moraju raditi samo par dana da bi zaradili ono za što radnik u Bangladešu radi cijeli život, a od čega, unatoč napornom radu, jedva preživljava. Potrebna je promjena čitavog poslovnog modela, kako više ne bi štetio okolišu i radnicima. Predložena Direktiva i pokrenute inicijative korak su prema tom novom modelu.

Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA