Priča Daniela Delale vijest donosi portal ZAGREB INFO

“Carevao je po Zagrebu i izluđivao policiju”, prisjeća se najpoznatijeg zagrebačkog, ali i međunarodnog lopova Josipa Mahovlića “Jože”, umirovljeni policijski inspektor Branko Lazarević, koji je, osim inspektorskog posla, deset godina bio šef Odsjeka za obavljanje očevida PU zagrebačke, a sada je već dugi niz godina u mirovini. Joža je imao mnogo nadimaka – Piton, dr. Mah, ing. Mah, Šakal. Ovaj posljednji mu je bio najdraži pa je po njemu knjiga i dobila ime “Šakal bez noge”.

Nakon što je Lazarević godinama lovio Mahovlića, koji je nekoliko puta završio iza rešetaka, odlaskom u mirovinu odlučio je napisati knjigu o njemu u kojoj iznosi detalje Mahovlićeve lopovske karijere na kraju koje je ostao siromašan i sam, a prehranjivao ga je i pomagao mu Lazarević. Upravo je ta knjiga, koja bi uskoro trebala biti objavljena, povod prisjećanju na ovaj pomalo čudan odnos lopova i policajca.

“To je jedna čudna knjiga o jednom međunarodnom provalniku”, priča nam autor Branko Lazarević o ovoj njegovoj već sedmoj po redu knjizi. “Ja sam ga “zavolio” još dok sam radio u Đorđićevoj kao šef Odsjeka za očevide. Joža mi je bio dosta čudan lopov. Naivno sam doživljavao lopove kao prljave, podrapane ljude. Joža je bio posve drugačiji lopov. Bio je fenomenalno odjeven, imao je odijelo na sebi, kravatu, često i aktovku.

Nije nikada išao u obične kafiće, već u elitne zagrebačke restorane, u kafiće koje su pohodili glumci i estrada. Tamo se s njima družio, vrebao poznate, priključio bi se i častio ih. Tu je upoznao mnogo njih. Svima je “furao” istu priču – da je bogati povratnik iz Njemačke kojem su tamo u prometnoj nesreći poginuli sin i kći, da je dobio tamo odštetu od 800.000 maraka i da se vratio u Zagreb s namjerom da otvori svoju tvrtku. To je pametno radio i uvijek je svima isto govorio”, prisjeća se Lazarević.

Provaljivao na čudan način

Družeći se sa jet-setom, Joža je prikupljao informacije koje su mu bile potrebne za provale pa su tako i poznati i slavni tijekom 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća u Zagrebu nerijetko bili njegove žrtve. Provaljivao je u stanove na Gornjem gradu, gdje je bila prisutna starija gradnja, a vrata su većinom bila dvokrilna pa ih nije bilo teško obiti.

Trebalo je samo malo razmaknuti krila toliko da šarafciger možeš uvući i osloboditi jedan štift i ona su otvorena. Krao je novce, dokumente i zlatninu. Imao je čovjeka na Trgu bana Jelačića koji mu je falsificirao dokumente. Fenomenalno se odijevao. Tko god ga je vidio mislio je da je poslovni čovjek, a ne međunarodni provalnik.

“Provaljivao je na čudan način. Kupio bi novine zbog oglasa pa bi sjeo u neki skupi restoran. Onda bi gledao taj oglasnik i bilježio. Npr. odlučio bi da će danas provaliti u pet stanova u Sigetu i onda bi gledao po oglasniku. Neko vrijeme ga je isključivo zanimao netko tko otvara neki obrt i ima novce kod sebe.

Otišao bi ujutro na tu adresu i našao žene ili starije ukućane kod kuće, dok je suprug ili sin radio, pa bi ih izmanipulirao i pokrao. Snalazio se u hodu. Bilo ga je teško uhvatiti jer je svaki dan mijenjao odijelo, šešire, nekad bi imao brkove, a nekada ne. Izluđivao nas je. Napravio bi jedan dan provalu, ukrao bi 80.000 maraka i isti dan ili sutradan opet otišao u provalu. On je jednostavno imao potrebu za provaljivanjem. Uhitili su ga tako što je prodavao zlatninu na svoju osobnu iskaznicu. To je često radio pa smo išli tragom, postavljali zasjede. On je to lako i priznao. Dokazali smo mu 44 provale. Pljačkao je i dok je bio u Domovinskom ratu. Nema koga nije pokrao. Pokrao je i rođenog brata”, priča Lazarević.

Hranio ga policijski inspektor

Zanimljiv je i njegov kasniji život. Kad je ušao u 50-te godine života nije više mogao krasti, oslabila mu je koncentracija, blokirao bi prilikom ‘akcije’. Lazarević je dao sebi riječ da će, kad ode u mirovinu, napisati knjigu o njemu.

“Obojica smo bili u penziji pa sam ga potražio i našao, živio je na Žumberku. Nije imao ni kune prihoda. Živio je od toga što su mu davali susjedi. Dolazio sam dva puta tjedno kod njega, svaki put bih stao u Krašiću i kupio mu hrane u mesnici i samoposluzi, cigareta i konzerve za mačke. Hranio sam njega i njegove dvije mačke jedno tri godine. Prije toga je Joža znao ne jesti i po tri dana”, tvrdi naš sugovornik.

S obzirom da je teško preživljavao, a bio je sudionik Domovinskog rata, Jožu je Lazarević odveo u Jastrebarsko da provjerim može li dobiti neku pomoć. U evidenciji su pronašli da Joža čak ima i spomenicu iz rata. Nakon dva-tri mjeseca došlo mu je rješenje kojim mu je dodijeljeno oko 1400 kuna braniteljske pomoći.

“Na kraju je Joža završio udomiteljskoj obitelji, a ta braniteljska pomoć je išla u tu obitelj. Kod njih je bio negdje oko dvije godine, tamo je imao za jesti pa mu više ništa nisam donosio. Imao je problema sa disanjem, a umro je na svoj 64. rođendan – 8. travnja 2015. godine. Nazvala me gospođa iz te obitelji da mi javi da je Joža preminuo”, kazuje nam Lazarević.

Ono što cijelu ovu priču, a uskoro i knjigu, čini posebno zanimljivom je pitanje kako to da policajac koji je godinama lovio Jožu, na kraju postane njegov spasitelj koji ga je hranio i održavao na životu.

“Ja sam kao dijete i mladić imao težak život, bio sam više gladan nego sit pa kad sam vidio gladnog Jožu nisam mogao da mu ne dam kruha. Onda su se pojedini policajci, kojima sam rekao da pišem knjigu o Joži, čudili tome. Rekao sam im da pitaju svog svećenika što misli o tome, trebam li nastaviti s time, što bi rekao papa kad bi doznao da tamo negdje ima neko tko daje čovjeku da jede. Pitali su me ‘zašto pomažeš onom lopovu’? Odgovarao sam im ‘pa nek je lopov, al’ je gladan’. Išao sam mu i u posjet u bolnicu, nosio sam mu i tamo cigarete”, pojašnjava velikodušni umirovljeni inspektor koji se s Jožom tako družio oko pet-šest godina.

Želio ga je što bolje ‘osjetiti’ i upoznati da ga može što bolje opisati u knjizi. A pritom mu je pomagao koliko je mogao. Knjiga je trenutno u završnoj fazi, uskoro bi trebala biti predstavljena javnosti, a njezinu atraktivnost posebno su ‘začinila’ mnoga poznata imena koja su se s Jožom družila i provodila i koje je on bezgranično darivao i častio. Barem je tako Lazareviću ispričao sam Joža. Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA