Iva Grubiša, asistentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: “Naše političke institucije manipuliraju s idejom Hrvatske kao tranzitne zemlje za izbjeglice, kako ništa ne bi morale raditi po tom pitanju. Istina je da mnogima Hrvatska nije željena destinacija, ali to nije opravdanje da na svim razinama guramo diskurs Hrvatske kao isključivo tranzitne zemlje. Kako da uopće ljudi požele ostati ako im ne pružamo ništa osim golog života?” Javlja H ALTER

 Iva Grubiša je asistentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a njen rad “From Prison to Refuge and Back“, objavljen u međunarodnom znanstvenom časopisu Journal of Borderland Studies, proučava kako ljudi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, kolokvijalno poznatom kao Porin, pokušavaju stvoriti osjećaj doma. Rad je dio njenog doktorskog istraživanja u kojem proučava način na koji ljudi koji su od 2015. došli i odlučili ostati u Zagrebu vizualiziraju dom, transformiraju ga, kako pritom koriste javne gradske prostore, u kojim dijelovima gradova se osjećaju ugodno, kako imaginiraju i stvaraju grad. Porin, kao često prva trajnija postaja tih ljudi, predstavlja važan dio u toj doktorskoj disertaciji. Autorica je ujedno volonterka Centra za mirovne studije, članica kolektiva Žene ženama, 2015. i 2016. godine je volontirala u inicijativi Dobrodošli, a za diplomski rad je proučavala mogućnost integracije na primjeru kolektiva Okus doma.

 Kroz rad predstavljate različite teorijske koncepte koji se mogu primijeniti na situaciju u kojoj se nalaze ljudi u Porinu. Tu je recimo “totalna institucija” Ervinga Goffmana prema kojoj, za razliku od uobičajenog života građana koji žive pod više autoriteta, život ljudi smještenih u određenim institucijama određuje samo jedan autoritet. Može li se Porin promatrati kao totalna institucija?Mnogi stanovnici Porina osjećaju jednu vrstu zaglavljenosti, ne samo u prostoru, nego i u vremenu. Kao da vrijeme prolazi mimo njih izvan granica prihvatilišta dok oni osjećaju da su zatočeni u prostorno-vremenskom limbu

Goffmanov koncept “totalne institucije” odnosi se na situacije u kojima se svi segmenti nečijeg života provode na jednom mjestu i pod jednim autoritetom. Od slobodnog vremena, spavanja, religijskih aktivnosti, obrazovanja, itd. Goffmanu je to suprotno uobičajenom svakodnevnom životom gdje čovjek živi na jednom mjestu, radi na drugom, na fakultet ide na trećem, drugim riječima, ljudi se u jednom danu susreću s različitim tipovima i izvorima autoriteta. Porin se, jednim dijelom, može promatrati kao totalna institucija. Njime upravlja MUP pod čijom se nadležnosti organizira praktički cjelokupni život ljudi smješteni u prihvatilištu. Posebice na početku pandemije, tijekom prvog lockdowna, praktički su se svi aspekti svakodnevnog života, od spavanja, preko slobodnog vremena, religijskih aktivnosti, prehrane do pohađanja online nastave, morali odvijati u prostoru prihvatilišta.

Koncepti koje zatim primjenjujete na Porin su “čekanje na život” Etienna Balibara i “ne-mjesto” Marca Augéa, koji ga određuju kao tranzitnu zonu, nešto prolazno, ne-mjesto koje jedino što može ponuditi je čekanje na međunarodnu zaštitu. Iako ćete kasnije u studiji pokazati da to smatrate netočnim, mislite li da Porin ima naznake tih koncepata?

Porin je prihvatilište otvorenog tipa, iz njega ljudi mogu izlaziti, ali istovremeno se moraju i vraćati u propisano vrijeme. Međutim, kao tražitelji međunarodne zaštite, ljudi u Porinu u suštini čekaju na pozitivno ili negativno rješenje svojih zahtjeva. To čekanje je vrlo neizvjesno i neodređenog trajanja.

U našem Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti piše da bi MUP  o zahtjevu trebao odlučiti u roku od 6 mjeseci. Taj se rok može pod određenim okolnostima produžiti i do 21 mjeseca. No, ovisno o tijeku postupka i svim koracima koje on podrazumijeva, često uključujući i postupak pred upravnim sudom, on u praksi do svog okončanja traje i dulje. Mnogi napuštaju prihvatilište i Hrvatsku prije nego se njihovi procesi traženja zaštite privedu kraju, no oni koji ostanu i čekaju, u Porinu znaju živjeti i po nekoliko godina.Organizacije poput Centra za mirovne studije i Are you Syrious? su pod enormnim pritiskom. Već godinama raste kriminalizacija solidarnosti u Europi, a vidimo je i u Hrvatskoj

Augéov najslikovitiji primjer “ne-mjesta” su kolodvori i aerodromi, mjesta koja su tranzitna, koja su čvorišta za dolazak do drugih odredišta, na kojima se odvija veliki protok ljudi i robe prema striktnim procedurama i protokolima. Osoba koja ulazi u prostor ne-mjesta svedena je samo na jednu kategoriju, u slučaju Porina, na tražitelja međunarodne zaštite.

Međutim, takav pristup može cjelokupan identitet osobe, koji je nužno višestruk i kompleksan, svesti samo na tu jednu liniju. Ljudi koji su zatražili međunarodnu zaštitu imaju svoje političke stavove, vještine, znanja, jezike kojima pričaju. Imaju svoju povijest, oni vizualiziraju svoju budućnost. Da, njihova je sadašnjost obilježena vrlo prekarnim čekanjem, to nikako ne smijemo zanemariti. No, isto tako ne bismo ju trebali odbaciti kao prazno, pasivno vrijeme pukog čekanja. Pokušavaju pronaći posao, osigurati si financijsku stabilnost, odgajaju djecu, vode brigu o svojim obiteljima na različitim stranama svijeta, imaju hobije, pokušavaju stvoriti kontakte u Hrvatskoj, uključuju se u rad udruga i kolektiva koje su prepoznale njih i koje su oni prepoznali kao sigurna i solidarna mjesta suradnje. Odbijaju biti samo „čekači“ u dugotrajnoj čekaonici.

U Hrvatskoj 2015. godine stupa na snagu Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji određuje prava osoba pod međunarodnom zaštitom na boravak, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, integraciju i mnoga druga. Međutim, u radu navodite da su ljudi s kojima ste razgovarali istaknuli nisku kvalitetu provedbe tih prava. Njihova bi rodbina u drugim državama bivala ranije uključena u učenje jezika, sistem socijalne pomoći, itd. Što je u Hrvatskoj posebno sporo i loše izvedeno?

Naš zakonodavni okvir je u načelu dobar, ali izvedba često ne funkcionira. Učenje jezika jedna je od problematičnih stavki. Ljudi su nezadovoljni jer na službeno organizirane tečajeve jezika trebaju čekati jako dugo, a kada ih i dočekaju, oni nisu dostatni za adekvatno savladavanje jezika pa ga često uče uz pomoć nevladinih organizacija i njihovih volontera.Važno je istaknuti da za osobu koja je došla s relativno sličnog govornog područja ili koja je vrlo tečna u engleskom pa joj je lako pratiti prevođenje s engleskog na hrvatski, 70 sati intenzivnog rada možda može biti dovoljno da savlada osnovnu razinu. Međutim, osoba koja uopće ne poznaje latinicu, koja priča samo svoj materinji jezik, u prvih 70 sati će eventualno doći do savladavanja pisma. Na ovaj problem ukazuju mnogi stručnjaci. Svi moji sugovornici s kojima sam do sada razgovarala imaju obitelj ili prijatelje u drugim dijelovima Europe i svima je bilo zajedničko da su njihovi voljeni jezike savladali brže i uz sustavno organizirane tečajeve. Tu su još i brojni drugi problemi, primjerice upis na fakultet, iako ga zakon predviđa, u praksi je skoro neizvediv, pristup zdarvstvenoj zaštiti često je otežan…Poslodavci su sve spremniji zvati i pitati nevladine organizacije ili Zavod za zapošljavanje imaju li nekoga tko traži posao. Međutim, tu se često radi o prekarnim pozicijama

Kakvo je stanje sa zdravstvenom skrbi?

Kada dobiju međunarodnu zaštitu, ljudi imaju pravo na besplatnu zdravstvenu skrb, ali nisu osiguranici HZZO-a već pomoću osobnih dokumenata ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu. Liječnici bi ih trebali na poseban način uvoditi u sustav, a zatim bi Ministarstvo zdravstva trebalo podmirivati troškove. To je u praksi noćna mora. Liječnici često nisu upoznati s procedurom, ionako su preopterećeni s previše pacijenata, administrativnog rada i papirologije, a ima i slučajeva kad odbijaju primiti ljude koji imaju međunarodnu zaštitu. Moji sugovornici su istaknuli da je jako teško pronaći liječnika opće prakse, a događali su se slučajevi da žena u trudovima mora objašnjavati koji je njen status i da ima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb.

Ljudi kojima je odobrena međunarodna zaštita uglavnom se zapošljavaju jer ne mogu živjeti od vrlo niske socijalne pomoći koju im država nudi, a poslodavci ih često drže u prekarnom zaposlenju i na niskoj plaći jer ako im plaća pređe određeni iznos, dio stanarine moraju pokriti sami. Jeste li se susretali sa sličnim pričama?

Situacija sa zapošljavanjem tražitelja i osoba pod međunarodnom zaštitom je nešto bolja nego prije nekoliko godina, između ostalog i jer u Hrvatskoj sve izraženije nedostaje radne snage. Poslodavci su sve spremniji zvati i pitati nevladine organizacije ili Zavod za zapošljavanje imaju li nekoga tko traži posao. Međutim, tu se često radi o prekarnim pozicijama. To su nerijetko poslovi poput dostavljača Wolta i Glova, vozača Ubera i Bolta, što su u startu problematične prekarne pozicije platformskih radnika koji su statusno između radnika i freelancera, bez zajamčenih svih radničkih prava. Prema iskustvima nekih ljudi s kojima sam razgovarala, u nekim periodima života im je to odgovaralo jer su imali kontrolu nad organizacijom svog tjedna ili mjeseca, ali svjesno su to gledali samo kao privremena rješenja. Prisutan je i dodatan rizik od iskorištavanja na radnom mjestu baš zbog prekarnosti njihovih pravnih statusa.

Nacionalni akcijski plan za integraciju nije na snazi već nekoliko godina. Stalno povjerenstvo integracije stranaca po mnogim navodima ne obavlja kvalitetno svoj posao. Kako biste ocijenili kvalitetu rada državnih institucija po tom pitanju?

Zadnji nacionalni akcijski plan za osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita, dakle u koji tražitelji nisu bili uključeni, vrijedio je od 2017. do 2019. godine. Novi akcijski plan još uvijek nije donesen i usvojen. Novost je Akcijski plan Grada Zagreba za integraciju tražitelja međunarodne zaštite i osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za 2022. godinu. Mislim da je to dobar korak. Izuzetno je važno da grad i lokalne zajednice prepoznaju odgovornost i potrebu za svojim angažmanom, a pogotovo glavni grad u kojem su sva središta moći i u kojem je smješteno najviše ljudi koji su zatražili i dobili zaštitu. Ono što vidim kao problem je njegov vremenski okvir. Problematično je da se strateški dokument koji bi trebao djelovati dugoročno, kontinuirano i sistemski donosi samo za jednu godinu, zapravo i kraće jer je plan donesen 27. siječnja.Liječnici često nisu upoznati s procedurom, ionako su preopterećeni s previše pacijenata, administrativnog rada i papirologije, a ima i slučajeva kad odbijaju primiti ljude koji imaju međunarodnu zaštitu. Moji sugovornici su istaknuli da je jako teško pronaći liječnika opće prakse

Je li previše toga prebačeno na grbaču civilnog društva?

Mnoge aktivnosti, od tečajeva jezika, pomoći pri nalaženju posla, stana i pravne pomoći, pa sve do integracijskih radionica poput upoznavanja s društvom, kulturom i gradom su na organizacijama civilnog društva i njihovim volonterima. Nadalje, gotovo svako proaktivno djelovanje, gledanje u budućnost, osnaživanje i uključivanje migranata u sve sfere društva, pa i politički život, guraju i rade organizacije civilnog društva. Nemam dojam da naše državne institucije promišljaju o političkoj emancipaciji osoba pod međunarodnom zaštitom.

Naše političke institucije manipuliraju s idejom Hrvatske kao tranzitne zemlje kako ništa ne bi morale raditi po tom pitanju. Istina je da mnogima Hrvatska nije željena destinacija, ali to nije opravdanje da na svim razinama guramo diskurs Hrvatske kao isključivo tranzitne zemlje. Kako da uopće ljudi požele ostati ako im ne pružamo ništa osim golog života?

Organizacije civilnog sektora često su u radnim skupinama za izradu novih dokumenata poput akcijskog plana za integraciju, zagovaraju poboljšanje procesa integracije, surađuju s državnim institucijama i tijelima. Ali, one koje glasno kritiziraju hrvatsku i europsku migracijsku politiku, suočene su s brojnim i ozbiljnim pritiscima. Sjetimo se slučaja smrti djevojčice Madine Hussiny. Organizacije poput Centra za mirovne studije i Are you Syrious?, njihove zaposlenice i zaposlenici, aktivistkinje i aktivisti, volonterke i volonteri bili su pod enormnim pritiskom. Već godinama raste kriminalizacija solidarnosti u Europi, a vidimo je i u Hrvatskoj.

Europska unija ne reagira na ilegalne pushbackove MUP-a, a takvi postupci se događaju i na drugim graničnim područjima EU. Ako promatramo katastrofu iz koje bježe izbjeglice kao “ne-mjesto”, zatim njihov put kao “ne-mjesto”, a onda i detencijske centre i prihvatilišta kao “ne-mjesto”, dobivamo sliku bogate tvrđave Europe koja kažnjava pokušaj ulaska u “mjesto”.

 Mnogi ljudi uopće ne dođu do prihvatilišta zato što su njihove namjere za traženje međunarodne zaštite posve ignorirane i bivaju ilegalno protjerani, odnosno pushbackani. To se događa u pograničnim zonama, ali i u dubini teritorija. To je sistemska praksa EU da obeshrabri ljude da uopće pokušaju doći. Oni koji uspiju, često nakon puno prethodnih pushbackova, ulaze u novi krug nesigurnosti i neizvjesnosti kojeg smo obradili u ovom razgovoru. To je sveprožimajuća latentna neizvjesnost – Isplati li mi se učiti jezik? Uložiti ogroman trud ako ne znam da li sutra, za dva tjedna ili šest mjeseci moram otići.

Međutim, u radu nastojite pristupiti ljudima ne kao pasivnim objektima koji “čekaju na život” ili se nalaze u “ne-mjestu”, nego kao aktivnim subjektima koji pružaju otpor i djeluju usprkos užasa koji ih okružuje. U kojem je smislu Porin prostor otpora i djelovanja?

Otpor ovdje nije mišljen kao koncept gdje netko diže revoluciju, nego kao odbijanje svođenja vlastitog identiteta na jednu dimenziju, onu tražitelja međunarodne zaštite. U Porinu je to možda najvidljivije u ulaganju u uređenje soba u kojima su ljudi smješteni. Iako ga cijene s obzirom na kampove i tranzitne centre kroz koje su na putu prolazili ili u njima boravili, mnogima je i dalje prva asocijacija na Porin – zatvor, ali svoju sobu u prihvatilištu vrlo spremno nazivaju domom. Neki ulažu iznimno puno truda i vremena da im sobe budu uredne i čiste, a uređuju ih s njima važnim predmetima poput tepiha, obiteljskih fotografija i vjerskih predmeta, kao i niza kućanskih potrepština. Sobu su mnogi opisali svojim utočištem, mjestom na kojem grade osjećaj doma i privatnosti, mjestom koje je pod njihovom kontrolom. Naime, mnogi stanovnici Porina osjećaju jednu vrstu zaglavljenosti, ne samo u prostoru, nego i u vremenu. Kao da vrijeme prolazi mimo njih izvan granica prihvatilišta dok oni osjećaju da su zatočeni u prostorno-vremenskom limbu u kojem je njihova budućnost zamagljena i vrlo neizvjesna. Malim, ali važnim praksama poput preuređenja sobe u skladu s njihovim potrebama i doživljajima ugodnog i sigurnog mjesta nastoje preuzeti kontrolu nad vlastitom svakodnevicom. Uspostavljanje kontrole nad svakodnevnim životom ima jednu od ključnih uloga u procesima stvaranja doma, o tome je ekstenzivno pisala i Maja Korac (2009) u svojoj studiji o izbjeglicama s prostora nekadašnje Jugoslavije koji su svoja nova mjesta gradili u Rimu i Amsterdamu. Cijelu vijest pročitajte na LINKU

DEMOS MEDIA