Siniša Maslovara otorinolaringolog i audiolog, stručnjak za vrtoglavice .

Neopravdano odbijanje cjepiva smatram egoističnim i licemjernim ponašanjem. Javlja GLAS SLAVONIJE

Izv. prof. dr. sc. Siniša Maslovara, dr. med., spec. otorinolaringolog i audiolog, voditelj Poliklinike za otorinolaringologiju u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici u Vukovaru, predsjednik je Hrvatskog društva za vestibularnu rehabilitaciju i član Bárányeva društva. Svoje je bogato iskustvo u dijagnostici i liječenju vrtoglavica ugradio i u dvije nove knjige te tematike, koje će u petak biti svečano predstavljene u Vukovaru.Učestalost vrtoglavica

U ovo pandemijsko vrijeme prvo se pitanje u intervjuu samo nameće. Naime, vrtoglavice su jedan od najčešćih neuroloških simptoma koji se pojavljuju tijekom infekcije SARS-CoV-2 (u 52 % oboljelih), ali i u post-COVID-19 sindromu (u 27 % slučajeva). Kakva su iskustva iz Vaše ordinacije?

– Premda je COVID-19 primarno respiratorna plućna bolest, danas je smatramo sistemskom bolešću jer zahvaća praktično sve organske sustave. U posljednje nam se vrijeme sve više javljaju pacijenti koji u sklopu odnedavno uspostavljenog post-COVID-19 sindroma (ili kroničnog COVID-19) imaju probleme s ravnotežom. Zanimljivo je da su to vrlo često pacijenti koji su preboljeli blagi ili umjereni, a ne kritično teški oblik COVID-19. Riječ je o vrlo različitim kliničkim oblicima vrtoglavice, od vrlo učestalih upala vestibularnog živca nastalih djelovanjem virusa tijekom akutne faze bolesti i posljedičnih oštećenja osjetila za ravnotežu, preko benigne paroksizmalne položajne vrtoglavice (BPPV) nastale neposrednim ili posrednim djelovanjem virusa na osjetljivu strukturu otolitičkih osjetila, pa sve do pertzisteno posturalno-percepcijskog poremećaja (PPPD), kao najprominentnijeg predstavnika funkcionalnih vrtoglavica, od kojih obolijevaju psihički predisponirane, introvertirane, anksiozne i depresivne osobe, što je posebno došlo do izražaja tijekom COVID-19 pandemije, povezano s povećanom anksioznošću i depresivnošću. Zbog toga ne iznenađuje da se ovaj oblik vrtoglavica tijekom COVID pandemije popeo na prvo mjesto po učestalosti javljanja među svim uzrocima vrtoglavica u općoj odrasloj populaciji. Dok je veća incidencija funkcionalnih i virusnih vrtoglavica razumljiva i očekivana, ponešto nas je iznenadila pojava većeg broja post-COVID-19 BPPV-a, posebice kod mlađih, inače zdravih, osoba, tako da smo nedavno publicirali prikaz nekoliko zanimljivih post-COVID-19 BPPV slučajeva u jednom vrlo vidljivom međunarodnom znanstvenom časopisu.

Prevalencija vrtoglavica iznosi čak 30 posto? Dakle, svaki treći stanovnik Hrvatske mogao bi kad-tad reći: – Vrti mi se u glavi. Koji su klinički oblici vrtoglavica najčešći u praksi?

– Iako postoje na stotine različitih uzroka vrtoglavica, može se slobodno reći da se u svakodnevnoj praksi susrećemo samo s desetak najčešćih, a preostali su uzroci prava rijetkost i s njima se liječnik kliničar susretne samo nekoliko puta tijekom cjelokupne karijere ili ni jednom. Najčešći klinički oblici vrtoglavica s kojima se svakodnevno susrećemo su već spomenuti PPPD, BPPV te vestibularna migrena, a kod djece najčešća je bezazlena paroksizmalna vrtoglavica dječje dobi, koja je također povezana s migrenom i na neki način je nagovještaj migrene u kasnijoj životnoj dobi. Nadalje slijede: jednostrana upala vestibularnog živca (vestibularni neuronitis), Meniérèova bolest, obostrana oštećenja labirinta (bilateralne vestibulopatije, koje su najčešće posljedica primjene različitih lijekova toksičnih za vestibularno osjetilo i živac.

Nacionalna memorijalna bolnica u Vukovaru opremljena je sofisticiranom opremom za dijagnostiku vrtoglavica kao malo koja zdravstvena ustanova u Republici Hrvatskoj, no Vi često naglašavate kako za postavljanje triju najčešćih dijagnoza kod vrtoglavica nije potreban ni jedan uređaj.

– Da, to je potpuno točno i mnogi su moji kolege često u krivu kad nedostatak dijagnostičkih uređaja navode kao razlog loše ili nedovoljne dijagnostike u svojim ustanovama. Naravno da je poželjno imati što više laboratorijske dijagnostičke opreme kako bi dijagnoza mogla biti što točnija i preciznija, međutim, u velikom broju slučajeva to nije conditio sine qua non, jer dijagnostički proces u otoneurologiji podsjeća na stvaranje mozaika ili slaganja puzzli. Dobivena slika ponekad ne mora biti potpuno jasna, jer ponekad su nam dovoljni samo obrisi ili veći dijelovi kako bismo shvatili ili s velikom vjerojatnošću pretpostavili što ona predstavlja. Tako je za postavljanje dijagnoze PPPD i vestibularne migrene dovoljno samo dobro poznavanje kliničkih dijagnostičkih kriterija koje je konsenzusom ne tako davno donijelo i objavilo Bárányevo društvo, najvažnije i najutjecajnije svjetsko društvo koje se bavi problematikom vrtoglavica. U slučaju BPPV-a za postavljanje dijagnoze dovoljno je samo poznavanje izvođenja položavajućih testova. Tri navedena vestibularna entiteta zajednički čine više od 50-60 % svih uzroka vrtoglavica u općoj odrasloj populaciji pa je potpuno jasno da je za postavljanje dijagnoze u više od polovine slučajeva vrtoglavica potrebno samo odgovarajuće znanje i nešto malo praktičnih vještina, a aparati su potpuno nepotrebni! Upravo zbog toga sam te tri najčešće vrtoglavice detaljno opisao i elaborirao u svojoj posljednjoj knjizi-udžbeniku Najčešći vestibularni poremećaji, objavljenoj 2019.

Ne iznenađuje što ste kao jedan od najeminentnijih stručnjaka za vrtoglavicu u Hrvatskoj upravo u izdanju Medicinske naklade objavili udžbenik Otoneurologija. Knjigu ćete, zajedno s udžbenikom Multidisciplinarni pristup dijagnostici i liječenju vrtoglavica (u izdanju Studija HS), kojem ste jedan od urednika, promovirati 17. prosinca u Vukovaru. Otoneurologija je Vaša šesta knjiga, istovremeno i prvi cjeloviti udžbenik u povijesti hrvatske medicinske znanosti iz tog interdisciplinarnog područja.

– Pravo je čudo za naše prilike da se u razdoblju od nekoliko dana pojave dvije nove knjige iz područja otoneurologije, posebice ovako opsežne i temeljite. Dijelom za to možemo zahvaliti i okolnostima COVID-19 pandemije, u kojima već godinama živimo i koje su nam u samom početku, tijekom prvog lockdowna i rada od kuće, priuštile dovoljno vremena i mogućnosti da završimo već odavno započet rad na pisanju knjiga. Otoneurologija je sveučilišni udžbenik Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, koji prvi put u nas, ali i dosta široj regiji, pruža cjelovit uvid u to multidisciplinarno područje medicine. Nakon uvodnoga dijela, u kojemu se iznose temeljne spoznaje o vrtoglavicama i anatomsko‐fiziološke osnove poremećaja ravnoteže, knjiga detaljno opisuje kliničke i laboratorijske dijagnostičke metode, ne zaboravljajući pri tome audiološku dijagnostiku, njezin nužni i neizostavni dio. Najveći dio knjige čine poglavlja posvećena opisu pojedinih vestibularnih poremećaja, kao i bolesti blisko povezanih s vestibularnim sustavom, a završni dio daje vrlo detaljnu sliku farmakoterapijskih, rehabilitacijskih, psihoterapijskih i kirurških mogućnosti u zbrinjavanju vrtoglavica.

Multidisciplinarni pristup dijagnostici i liječenju vrtoglavica druga je knjiga koja će biti promovirana, a također je sveučilišni udžbenik osječkog sveučilišta. Nastala je kao omage naših tradicionalnih skupova pod nazivom Nove spoznaje u dijagnostici i liječenju vrtoglavica, koje smo prof. dr. sc. Silva Butković Soldo, pročelnica Katedre za neurologiju MEFOS-a, i ja već u sedam navrata organizirali u Osijeku i Vukovaru. U knjizi smo prikupili neke od najzanimljivijih tema prikazanih na dosad održanim skupovima. Prvobitno je knjiga bila zamišljena kao neka vrsta pisanog traga o do sada održanim skupovima, ali je u međuvremenu, ponajviše zahvaljujući velikom angažmanu i trudu kolege dr. sc. Alena Sekelja, otorinolaringologa iz Slavonskog Broda, postala vrlo zanimljiv i poučan sveučilišni udžbenik.

Zdravstveni je sustav pod teškim teretom pandemije. Jesu li produžene liste čekanja na Poliklinici za otorinolaringologiju vukovarske bolnice, ili uspijevate raditi uobičajenim tempom, s jednakim brojem pacijenata kao i prije pojave COVID-19?

– Nažalost, u posljednje vrijeme bilježimo znatno manji broj pacijenata, vjerojatno zato što zbog trenutačnog četvrtog vala pandemije velik broj njih izbjegava odlazak liječniku zbog straha od infekcije u zdravstvenim ustanovama. S druge strane, zaustavili smo izvođenje elektivnih (tzv. hladnih) kirurških zahvata pa se možemo više posvetiti ambulantnom, polikliničkom radu i dijagnostici, tako da funkcioniramo dosta dobro u zadanim okolnostima, a liste se čekanja na pregled ili dijagnostičku obradu sluha i ravnoteže ne produljuju. Produljeno je vrijeme čekanja jedino na elektivne operacije, međutim, taj problem smo imali i tijekom prijašnjih valova pandemije pa smo se već pomalo priviknuli na takve okolnosti. Kad se situacija s COVID-19 pandemijom smiri, a ima naznaka da bi se to moglo uskoro dogoditi, brzom reorganizacijom posla i dodatnim angažmanom pokušat ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.Savjetujem cijepljenje

Kao ugledni liječnik, što mislite o otporu dijela građana cijepljenju?

– U medicini je prvo i osnovno pravilo kojemu nas na fakultetu nauče primum non nocere, odnosno, pacijentu je najvažnije ne naškoditi, a tek onda mu pomoći u mjeri u kojoj je to objektivno moguće. Kad savjetujem pacijentima da bi bilo pametno i korisno da se cijepe ne samo zbog svog nego i zbog zdravlja drugih i dobrobiti društva u cjelini, uvijek polazim od toga koliki i kakav je odnos dobrobiti i štete u slučaju vakcine kao i kod bilo kojeg drugog lijeka, jer svaki lijek uz određenu korist za pacijenta ima i manje ili veće štetne posljedice, odnosno nuspojave. U slučaju anti-COVID vakcine dobrobit je daleko veća od mogućih loših posljedica za pacijenta, a ako tomu dodamo potrebnu empatiju prema drugima, smanjenje mogućnosti zaraze u populaciji i smanjenje pritiska na zdravstveni sustav, što se, po meni, premalo naglašava, dileme ne bi trebalo biti. Tome treba dodati da preopterećenje zdravstvenog sustava može dovesti i do novog lockdowna, koji bi ovaj put mogao imati puno teže ekonomske posljedice, pa bi cijepljenje trebalo biti i domoljubni čin. Svakako se treba cijepiti, osim u nekim iznimnim slučajevima, kao što je imunodeficijencija i sl. Nažalost, ima i takvih primjera da i pojedini liječnici, unatoč općeprihvaćenim postulatima medicine zasnovane na dokazima, odbijaju cijepljenje, a to čak preporučuju i svojim pacijentima. Koliko je to egoistično i licemjerno ponašanje, kao i nedostatak razumijevanja za druge i dobrobit društva u cjelini, jasno se vidi iz činjenice da takve osobe, kad završe u bolnici i u jedinicama intenzivne skrbi, pristaju na sve terapijske protokole, pa čak i na primjenu potpuno eksperimentalnih lijekova, što vakcine svakako nisu.

Ivana Rab Guljaš Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA