Može li se zaključiti da u sadašnjem svijetu, digitalno i globalno umreženom, informacija gubi bitku s dezinformacijom, istina gubi bitku s lažima, u komunikacijskom, medijskom smislu? Javlja GLAS SLAVONIJE
Drugim riječima, potvrđuje li se i danas, više nego ikad prije, ona stara zlokobna rečenica da tisuću puta ponovljena laž na kraju postaje istina – pitali smo Mariju Slijepčević, višu predavačicu na Sveučilištu VERN’ u Zagrebu?
– Osobno bih uvijek odabrala optimizam i rekla da se nadam da informacija neće izgubiti bitku s dezinformacijom, iako racionalno treba uložiti velike napore za ovu pobjedu. Smatram da je krajnja odgovornost na konzumentima. Medijska i digitalna pismenost neophodne su vještine koje pojedinci moraju svjesno razvijati. Svakako nam ne pogoduje niska razina obrazovanja i nerazvijeni kritički pristup. Mnogi smatraju da imaju kritički pristup jer kritiziraju i što treba i što ne treba. Digitalno okruženje pogoduje takvim pojedincima jer im takozvane komore jeke (originalni termini na engleskom jeziku: echo chambers i filter bubbles) pomoću algoritama neprestano “serviraju” informacije, izvore i sugovornike koji potvrđuju njihove stavove i interese. Tako se potvrđuje ona stara da tisuću puta ponovljena laž postaje istinom. U digitalnom okruženju, naročito na društvenim mrežama, to znači da ćete svakodnevno viđati sadržaje koji koreliraju s vašim prethodno izraženim stavovima, a oni oprečni neće vam se pojavljivati u feedovima. Tako se svjesno ili ne svi zatvaramo u vlastite krugove osobnih preferencija koji svakodnevno potvrđuju naše stavove, ideološku segregaciju i umanjuju izloženost različitim mišljenjima i informacijama.
Hoće li se mediji, napose oni digitalni, uskoro pretvoriti u dominantne poligone za širenje dezinformacija, lažnih vijesti, ili su to već postali?
– Ponajprije trebamo razlikovati medije i novinarstvo u klasičnom smislu i sve alternativne vrste internetskih izvora koji po definiciji nisu mediji. Idealistički i teorijski gledano, medijima je svrha prikupljati, pisati i objavljivati informacije na način da svoje publike informiraju, educiraju i zabave. U temeljima novinarstva su deontologija i etika koje naglašavaju da je dužnost novinara poštivanje istine i prava javnosti na istinu te izvještavanje u skladu sa činjenicama čije je podrijetlo poznato.
Mediji su nekoć bili ekskluzivan i vrlo skup posao (koncesije, produkcija, distribucija…) i s relativno utvrdivim vlasničkim odnosima. Problem brojnih izvora na internetu je što izgledom i sadržajem oponašaju mainstream medije, ali im je primarna svrha zarada, a vlasništvo nepoznato. Takvi izvori ne opterećuju se postavkama novinarstva i etičnosti i često su poligoni za širenje lažnih vijesti. Tu se opet vraćamo na medijsku pismenost čije nam osnove kazuju da treba voditi računa što su izvori, koje im je podrijetlo i koja je svrha komuniciranja (a često i forsiranja) određenih tema.
Naravno, nisu ni tradicionalni mediji tu bez krivnje, forsiranjem senzacionalizma i pristranosti srozali su povjerenje medijskih publika na, povijesno gledano, najniže grane od 1972. godine. Jedno Reutersovo istraživanje na uzorku od 70.000 ispitanika utvrdilo je da gotovo polovica tih ispitanika iz 30 različitih država izbjegava vijesti zbog negativnog učinka na raspoloženje, a 37 % jer ne znaju jesu li vijesti točne. Novinarstvo i medijska industrija izgubili su već brojne bitke i ostavili posljedice visoke razine nepovjerenja kod svojih konzumenata. Vrijeme je da podizanjem novinarstva na višu razinu kvalitete i razlikovanjem od alternativnih izvora pridonesu demokratskim procesima.
Koliko je cijeloj toj sadašnjoj globalnoj komunikacijskoj medijskoj paradigmi slobodnog izražavanja koje uključuje i dezinformacije, teorije urota…, dodatno pogodovala pandemija?
– Pandemija je zasigurno pogodovala jer su informacije zbog osjećaja straha, neznanja i neizvjesnosti bile potrebnije nego ikada.
U pravovremenom, točnom i nepristranom informiranju učestalo su podbacivale i nadležne institucije i mediji. S druge strane, internet daje poligon svakome tko želi govoriti i relativno je lako doći do masovnih publika za širenje vlastitih ideja i razmišljanja. Još kada se algoritamski stvori komora jeke oko svakoga korisnika, teorije zavjera dobivaju svoje potvrde i sljedbenike nevjerojatnom brzinom i masovnošću.
Može li se uopće, i na koji način, svijet sadašnjosti, ali i budućnosti, normalizirati što se tiče informacijske transparentnosti i odgovornosti ili ćemo i dalje i više živjeti s istinama i lažima koje je teško razlučiti? Postaju li teorije urota alternativna religija, recimo tako…?
– Odlično pitanje! Zanimljiva je i riječ normalizirati jer ne znam je li moguća potpuna normalizacija informacijske transparentnosti. Teoretičari su prije četiri godine utvrdili da se nalazimo u razdoblju informacijskih poremećaja, nereda (orig. informational disorder) pa je sigurno da treba poduzeti korake u preuzimanju odgovornosti i regulativi internetskih sadržaja. Dok su klasični mediji preregulirani zakonima i kaznama, internetski sadržaji gotovo su u cijelosti siva zona i bez uspješnog modela regulacije i odgovornosti za širenje dezinformacija. S obzirom na to da namjerno dezinformiranje često ulazi u sferu informacijskog ratovanja kao dijela hibridnog rata, smatram da je krajnji trenutak za ozbiljno globalno reguliranje digitalnih medija i društvenih mreža kako bi što manja odgovornost bila na publikama te kako bi odgovornost preuzeli distributeri sadržaja, kao što je slučaj s postojećim medijskim regulativama. (D.J.) Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA
