Đordana Barbarić, predsjednica splitske udruge MoSt i autorica publikacije Siromaštvo – mrlja na savjesti čovječanstva: „Naša iskustva su zaista frustrirajuća jer nam je trebalo jedanaest godina da se izborimo da definicija beskućnika uđe u Zakon o socijalnoj skrbi, trinaest godina da se promijeni Zakon o prebivalištu kojim je osigurana osobna iskaznica svakom građaninu bez adrese i gotovo dvadeset godina da se izborimo za drugi obrok u prenoćištima za beskućnike”. Temu donosi H ALTER
Nova publikacija Siromaštvo – mrlja na savjesti čovječanstva Đordane Barbarić, predsjednice splitske udruge MoSt, prikazuje povijest, istraživanja i strategije borbe protiv siromaštva, dijagnosticira rješenja te donosi prikaz rada institucija, ustanova, akademske zajednice, organizacija civilnog društva i građanskih inicijativa u Hrvatskoj koje se bave suzbijanjem siromaštva. Sudjelovali smo na predstavljanju publikacije u Zagrebu, pročitali publikaciju i razgovarali s Barbarić o problemu siromaštva i beskućništva u Hrvatskoj.
Kao jedan od glavnih problema publikacija ističe nesrazmjer u financijskoj moći između gradova i županija. Iako se najsiromašniji ljudi nalaze u ruralnim dijelovima Hrvatske, grad Zagreb je u 2015. godini potrošio gotovo 500 milijuna kuna (495,7 mil) za socijalne programe i ustanove pomoći, dok je grad Rijeka, kao sljedeći s najvećom potrošnjom, izdvojio oko 28 milijuna kuna. “Rezultati naše analize socijalnih usluga u četiri velika grada govore kako postoje značajne razlike u opsegu i strukturi socijalnih izdvajanja što je u suprotnosti od načela jednakosti građana u ostvarivanju socijalnih prava”, istaknula je Barbarić za H-Alter. U publikaciji navodi kako bi financiranje socijalnih programa trebalo biti veće u onim lokalnim zajednicama koje bilježe veću stopu siromaštva, odnosno tamo gdje je to uistinu potrebnije, a važni procesi za provedbu takve politike su komunikacija, informiranje i umrežavanje na svim državnim razinama.
„Kada gledamo širu sliku i što sve imamo u sustavu, možemo reći kako u RH imamo dobru ‘infrastrukturu’ s kojom se može nositi s izazovima siromaštva. Imamo Zakon o socijalnoj skrbi, strategije, planove, protokole, novčana sredstva… Imamo 555 jedinica lokalne samouprave i 21 jedinicu regionalne samouprave koje imaju odjele socijalne skrbi, programe, mjere, financije i zakonske obveze. Postoji osamdesetak centara za socijalnu skrb, gotovo 40 njihovih podružnica i velik broj zaposlenih stručnjaka/inja. Hrvatski Caritas ima veliku i značajnu mrežu socijalnih usluga u 17 nadbiskupija i biskupija i 1500 župnih zajednica koje provode karitativne djelatnosti. Hrvatski Crveni križ ima 131 županijsko, gradsko i općinsko društvo CK. Postoje nacionalne mreže poput Hrvatske mreža za beskućnike koja ima 17 aktivnih organizacija. Hrvatska mreža socijalnih samoposluga ima 18 članica i još toliko izvan Mreže, a Mreža hrane više od 10 članica. Stoga nam zaista nitko ne smije ostati gladan, biti bez krova nad glavom i bez podrške. To nam se događa zato što ne radimo dovoljno na koordinaciji i povezivanju svih koji djeluju u ovom području, a različite reforme nam traju desetljećima. Procesi donošenja novih ili unaprjeđenja postojećih zakona, koji bi mogli u sustavu socijalne skrbi donijeti promjene, prespori su i ne prate stvaran život i potrebe ljudi. Naša iskustva su bila zaista frustrirajuća jer nam je trebalo 11 godina da se izborimo da definicija beskućnika uđe u Zakon o socijalnoj skrbi, 13 godina da se promijeni Zakon o prebivalištu kojim je osigurana osobna iskaznica svakom građaninu bez adrese i gotovo 20 godina da se izborimo za drugi obrok u prenoćištima za beskućnike”, nastavlja Barbarić za H-Alter.
Kuća ljudskih prava i druge organizacije civilnog društva upozorile su da novi prijedlog Nacionalnog plana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti neće riješiti goruće probleme u području ostvarivanja socijalnih i ekonomskih prava, mrtvo je slovo na papiru i isključuje djecu izbjeglice, osobe starije životne dobi, žrtve obiteljskog nasilja i mlade u NEET položaju.
„Ono u čemu mi svi kao građani i kao dio sustava imamo priliku aktivno participirati jest mogućnost E-savjetovanja. Nažalost vrlo mali broj građana ima tu informaciju i koristi tu priliku. Kao organizacija civilnog društva mi u tomu sudjelujemo, s ozbiljnim komentarima i sugestijama, pitamo se i tražimo konkretne odgovore kako će se kvalitetno odgovarati na suvremene potrebe građana u riziku od siromaštva ako u izradi strategije nisu bili uključeni oni koji su ‘na terenu’. Pitamo se i hoćemo li novim ustrojstvom socijalne skrbi (otvaranjem Zavoda za socijalni rad, područnim odjelima, Akademijom, itd.) pružiti konkretnu podršku i pomoć korisnicima u sustavu ako imamo, čak brojčano utvrđen, nedostatak od 1700 stručnih i drugih radnika, pri čemu 700 socijalnih radnika, rekla je Barbarić za H-Alter.
„Tijekom ovih trideset godina u nekim fazama nismo uopće imali viziju kakvu to socijalnu skrb želimo imati i kakve socijalne usluge trebamo razvijati u svakom dijelu naše zemlje, a nemamo uopće politiku socijalnog stanovanja ni na kojoj razini. Ne čuju se poruke ljudi koji žive na rubu jer sustav nema kapaciteta za pravi terenski rad, a istraživanja akademske zajednice su ponekad sama sebi svrha i ne utječu bitno ni sustavno na društvene promjene. Bitke u borbi protiv siromaštva dobivaju se, ne samo dobrim Zakonom o socijalnoj skrbi, nego i kvalitetnim odgojno obrazovnim sustavom, jakom stambenom politikom, ulaganjem u gospodarstvo, politikom zapošljavanja i snažnim civilnim društvom koje se istinski zalaže za one kojima su usmjereni, a ne prilagođava trendovima natječaja”, napominje Barbarić. Cijeli tekst pročitajte na izvornom LINKU
DEMOS MEDIA
