‘Živim na relaciji Grude-Meksiko-Kanada. U jednoj sam godini imao prihod od 40 milijuna dolara, kupio 19 kuća u Vancouveru, pa popušijo veliku lovu u Ugandi‘

‘Živim na relaciji Grude-Meksiko-Kanada. U jednoj sam godini imao prihod od 40 milijuna dolara, kupio 19 kuća u Vancouveru, pa popušijo veliku lovu u Ugandi‘

Rak-rana hrvatskog društva: spora i troma birokracija koja je sama sebi (čitaj: i svojim uhljebima) svrha, bolest je koja izjeda i naš komšiluk. U jednakoj, ako ne i većoj, mjeri žali se hercegovački Hrvat Ljubo Louie Mikulić, 74-godišnjak koji živi u pravom svjetskom trokutu; njegove su adrese u podjednakoj mjeri Grude –​ Meksiko – Kanada. Zanimljiv intervju donosi SLOBODNA DALMACIJA

I više bi vremena provodio na rodnoj grudi u Grudama, točnije u mjestašcu Borajna u koju je voljan investirati milijune, da ga u tome ne koči, pogađate, birokracija. I korupcija, zašto da se lažemo kad sve znamo. Kad se tomu pridodaju nesređene obiteljske relacije, dođe čovjeku da pobjegne iz prekrasne Hercegovine glavom bez obzira, zauvijek ostane na toplom pijesku Meksika ili u uređenom, na investicije spremnom i za biznis zahvalnom Torontu, Vancouveru, negdje u Kanadi, bilo gdje.

‘POGAN SAM BIO’

Ali ne, postoji tu ipak neki “faktor X”, ne da se s hercegovačkog krša Ljubo tek tako. Zvao se on i pet puta “Louie” ako vam drago, njega je baš taj siromašni, sveti krš skovao tako upornoga i žilavoga. I zato će – dade li Bog sreće, a zagovor obližnje Gospe Međugorske zdravlja – Ljubo baš u Borajni napraviti ono što je naumio. A to su nepregledni vinogradi zasađeni trnjakom, žilavkom, merlotom i širazom, etnoselo s autohtonim kućicama za odmor, ali i golf-terenom, velikim objektom uklopljenim u okoliš s bazenom i najboljom gastronomskom ponudom, onakav kakav može privući u Hercegovinu i Kanađane, i Meksikance. Ma i Japance, Bože daj!

Ovo je prva cjelovita priča o samozatajnom Ljubi Louieu, prva koju dragovoljno za novine daje, nakon cijelog svog mučeničkog ali i uspješnog života u dalekoj pečalbi. A otišao je davno, na pragu punoljetnosti, najprije u Austriju. Prisjeća se dana kad je izbačen iz osnovne škole nakon sedmog razreda, kaže, pogan je bio. Pripovijeda mirno, bez sjete, vraća se sve više tamo odakle je pobjegao; uz čašu dobrog crnoga priča bolje klizi. Sjedimo ispred jedne, središnje kućice u sklopu ranča koji uređuje na mjestu svoje stare rodne kuće. Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA