Obitelj u Hrvatskoj tijekom godina doživjela je radikalne promjene, i u osnovi na tragu je globalnih trendova, gdje su razvodi sve učestaliji i s visokim postotkom konfliktnih odnosa, a djeci se posljedično povećava mogućnost da dožive širok raspon problema, od emocionalnih, kognitivnih, društvenih, ne samo u djetinjstvu, nego i kasnije u odrasloj dobi, što potvrđuje i bezbroj studija.
U samom postupku razvoda sud donosi odluku o roditeljskoj skrbi, a praksa pokazuje da se skrb češće dodjeljuje majkama. Prema pokazateljima Državnog zavoda za statistiku za 2018., od ukupno 3489 djece razvedenih roditelja, 79,1 posto dodijeljeno je majci u brakorazvodnim postupcima, 11,8 posto djece je dodijeljeno očevima (uglavnom u slučajevima kad se majka odriče skrbništva), dok je 8,4 posto djece dodijeljeno oba roditelja.
Unatoč Obiteljskom zakonu koji se temelji na načelu ravnopravnosti žena i muškaraca, gotovo u 80 posto slučajeva majka je ta koja dobiva skrbništvo.
Gledajući ove omjere čini se da su povijesno uvjetovani odnosi, u kojima je majka ta koja je jedino sposobna brinuti o djeci, prisutni. Ono što otvara prostor sumnji su sve učestalije pritužbe očeva koji se pozivaju, upravo na nepoštivanje ravnopravnosti, odnosno diskriminaciju te na zapostavljanje od strane centara za socijalnu skrb i sudova. „ Majka ode, uzme dijete k sebi i onemogućava ocu viđanje. Centar za socijalnu skrb donese privremeno rješenje kojim odlučuje da ‘dijete ostane kod majke kad je već kod nje’, a na osnovi preporuke Centra sud u 89 posto slučajeva dodjeljuje skrbništvo majci jer je, citiram, ‘dijete već kod majke pa se naviklo na novonastalu situaciju’. Gotovo svi mi očevi u rješenjima imamo tako formuliranu rečenicu.“, Goran Cipar.
Udruge koje zastupaju ravnopravno roditeljstvo godinama javnosti skreću pozornost na postojeći problem te pružaju očevima psihosocijalnu pomoć i savjetodavnu podršku, u smislu jačanja njihove pozicije pred nadležnim institucijama. Na tom tragu 2018. godine u povodu Međunarodnog dana obitelji, Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo organizirala je i prosvjed očeva kojima su uskraćena roditeljska prava. Istaknuto je kako „sustav očekuje od očeva da skrbe oko djeteta, presvlače ga, hrane i uspavljuju, ali kada se roditelji razvedu, taj isti sustav šalje poruku djetetu da mu tata više ne treba“. U udruzi procjenjuju da godišnje u Hrvatskoj oko 1500 djece ne viđa jednog roditelja ili ga vide daleko manje od sudske odluke, a u pravilu je riječ o očevima. S povećanom stopom razvoda sve je više djece razvedenih roditelja, a očevi postaju vikend tate, odnosno kako je sada već u javnosti okarakterizirano – disneyland dads koji viđaju djecu samo vikendom.
Ovdje se i događa i jedan svojevrsni apsurd koji da je gotovo na tragu Tertulijanove „Vjerujem, jer je besmisleno“. Žena koja se stoljećima bori za svoj položaj u društvu i koja se kroz patrijahalni odgoj lomi, čini se da je u segmentu dobivanja roditeljske skrbi u potpunosti zaštićena. S druge strane, isto tako čini se da se očevima koji preuzimaju sve veću ulogu u obitelji i brigu za djecu, uskraćuju njihova prava. Apsurd je prisutan, i u samim riječima- čini se, zbog nemogućnosti prevladavanja razlike između subjektivnoga i objektivnoga, zrcaljenoga u graničnoj situaciji koja čovjeka neprestano izaziva kušnjom istine. Naime, ako pogledamo pojašnjenje Centra za socijalnu skrb Zagreb prije par godina, i dovedemo u korelaciju sa sve većim brojem očeva koji traže svoja prava, čovjek se zapita, gdje je istina. U većini slučajeva, kako je Centar naveo majkama se dodjeljuje roditeljska skrb, u skladu sa sporazumom roditelja. Statistički to izgleda ovako: od 653 dana mišljenja u 576 slučajeva dan je prijedlog da djeca žive s majkom, od čega je 491 mišljenje u skladu sa sporazumom roditelja.
No ako pogledamo konkretne primjere očeva koji su izašli u javnost, očeva koji kroz udruge traže pomoć, koji su Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova dostavili svoje pritužbe, slučajeve od kojih su neki i završili i na Europskom sudu za ljudska prava zbog kršenja Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, problem se ne može negirati.
Europski sud za ljudska prava donio je 2015. godine prvu presudu (Ribić) kojom je utvrdio da su hrvatska nadležna tijela podnositelju zahtjeva povrijedila pravo na poštovanje obiteljskog života zajamčeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer su propustila pravovremeno poduzeti potrebne korake koji su se od njih mogli razumno očekivati, u svrhu olakšavanja ponovnog susreta između podnositelja i njegovog sina. Europski sud donio još tri presude u koje se bave ovom problematikom (K.B. i drugi, Begović i Jurišić), a u kojima je utvrđena povreda čl. 8. Konvencije, i to zbog propusta nadležnih domaćih tijela da odluče na vrijeme o pravima na susrete i druženje roditelja i djeteta, o skrbništvu nad djetetom ili propusta da provedu ovrhu sudskih odluka. Primjera radi, u predmetu Ribić, Europski sud je utvrdio sljedeće razloge zbog kojih je došlo do povrede pozitivnih obveza u smislu članak 8. Konvencije: parnični i ovršni postupci trajali su nerazumno dugo (ukupno 13 godina i 11 mjeseci), prva odluka centra za socijalnu skrb kao nadležnog upravnog tijela o privremenom reguliranju susreta i druženja podnositelja s djetetom donesena je tek sedam godina nakon pokretanja postupka radi razvoda braka, podnositelj zahtjeva je svog sina tijekom cijelog razdoblja, od iseljenja njegove bivše supruge do punoljetnosti sina vidio svega tri puta ( razdoblje od iseljenja bivše supruge 1993. godine pa do djetetove punoljetnosti 2011. godine). (Ured zastupnika RH pred Europskim sudom za ljudska prava)
Ovakvi primjeri zasigurno otvaraju pitanje učinkovitosti rada centara za socijalnu skrb, kao i sudova, odnosno dugotrajnosti samih postupaka, što je posljedično dovelo i do otuđivanja djece od njihovih roditelja, kao i pitanja povjerenja očeva u institucije. Kako bi bolje razumijevali važno je reći da sudovi donose odluku na temelju mišljenja centara za socijalnu, skrb, što je i logično jer centri su preko socijalnih radnika u izravnom i kontinuiranijem kontaktu sa strankama. No ako uzmemo u obzir izjave odvjetnika da nikad u svojoj odvjetničkoj praksi nisu naišli na slučaj da bi sud donio odluku suprotno mišljenju centara, uistinu se postavlja pitanje koliko je bezuvjetno prihvaćanje mišljenja socijalnih radnika radnika relevantno. Naime, bez obzira na njihovu stručnost postoje i drugi faktori koji mogu utjecati na objektivnost analize ili mišljenja, od potkapaciranosti socijalnih radnika, a posljedično s tim i nedostatka vremena za upoznavanje šire pozadine problema, razlike u senzitivnosti i profesionalnoj osposobljenosti za prepoznavanje najboljeg interesa djeteta pa do pitanja prepoznaju li centri promjene koje se događaju i u kojima očevi sve više preuzimaju ulogu u obitelji i brige za djecu.
Jedan o predmeta koji se našao pred Europskim sudom za ljudska prava na neki način objedinjuje upozoravanje i traženje očeva da se institucije posvete problemu implementacije zastupnika/skrbika za dijete, da ih se prestane privoditi očevi na temelju lažnih optužbi za nasilje u obitelj, da se prije konačne odluke o roditeljskoj skrbi dijete uvijek dodjeljuje majci… Na tom tragu Europski sud za ljudska prava, ove godine donio je presudu kojom je utvrdio da je Republika Hrvatska podnositelju zahtjeva povrijedila pravo na poštovanje obiteljskog života. Podnositelj zahtjeva, malodobni C., sin je razvedenih roditelja…. Inicijalno je odlučeno da će C. živjeti s majkom dok će otac pravo na susrete i druženja ostvarivati srijedom te svaki drugi vikend i državni praznik uključujući noćenje. No nakon što je majka podnijela kaznenu prijavu 2012. godine, zbog sumnje da otac seksualno zlostavlja podnositelja zahtjeva, prvostupanjski sud je donio privremenu mjeru zabrane susreta i druženja C.-a s ocem…… Predmetno vještačenje odbacilo je navode da je otac seksualno zlostavljao C., no upozorilo je na neprimjereno ponašanje majke prema podnositelju (projekcija vlastitog negativnog stava prema bivšem suprugu, izolacija, ignoriranje, manipulacija) koje predstavlja emocionalno zlostavljanje te da nezdrava simbiotska veza koju podnositelj ima s majkom za njega predstavlja glavni razvojni rizik…..Slijedom navedenog, otac je tužbom zatražio izmjenu odluke o roditeljskoj skrbi pozivajući se na zaključke vještačenja. U drugom postupku o roditeljskoj skrbi provedeno je novo vještačenje, koje je potvrdilo zaključke prethodnog, no podnositelj zahtjeva u istom nije imao status stranke niti je saslušan. Pravomoćnom presudom 2015., izmijenjena je odluka o roditeljskoj skrbi te je odlučeno da će podnositelj živjeti s ocem dok će majka imati pravo na susrete i druženja.
Jedan od načina rješavanja problema koji očevi zastupaju je da se u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, uvede zajedničko fizičko skrbništvo, već na prijedlog jednog roditelja. Naravno, ovaj prijedlog odnosi se na slučajeve kada nema dokazanog obiteljskog nasilja i zlostavljanja u kojem je potrebno zaštiti dijete i donijeti odluku o samostalnom skrbništvu.
Treba reći da u većini zemalja djeca nakon razvoda i dalje žive s majkama, a očevi imaju određena prava posjećivanja. Takva situacija nije dobra za nikoga. Majke su preopterećene primarnom brigom za djecu, poslom i obvezama u kućanstvu, a očevi su s druge strane diskriminirani i emotivno pate zbog isključivanja iz života svoje djece. U skladu s tim i rezultati istraživanja su pokazali da je dobrobit djece značajno smanjena u jednoroditeljskim obiteljima zbog manje ekonomskih, društvenih i emocionalnih resursa. Nasuprot tome, brojne empirijske studije otkrile su da je uključivanje oca nakon prekida roditelja imalo pozitivan učinak na ishode djeteta. Zajedničko skrbništvo ili zajedničko roditeljstvo podrazumijeva smještaj djeteta u roditeljski dom nakon razvoda i koristi se kada djeca provode značajan dio svog vremena u oba roditeljska doma. Samu prevalenciju zajedničkog fizičkog skrbništva teško je usporediti među zemljama zbog potpuno različitih baza podataka i korištenja različitih pragova koji se koriste za njezino definiranje (70-30%, 60-40%, 50-50%..). Šveđani još od 80-tih godina prošlog stoljeća imaju pristup da dijete provede tjedan dana kod oca, tjedan dana kod majke. Ukratko, empirijske studije pokazuju da djeca koja odrastaju u zajedničkom roditeljstvu prolaze bolje od djece u drugim sustavima skrbi nakon odvajanja. Jedan od razloga je taj što su roditelji koji odaberu ovaj model skrbi pozitivno okrenuti prema dobrobiti djece i osobnim odnosima pa ako i postoje konflikti, zajedničkom skrbi oni se vremenom smanjuju. Istraživanja su pokazala da sukob među roditeljima nije toliko jak prediktor lošeg ishoda za djecu koliko je to odsustvo oca nakon razvoda.
Kvaliteta odnosa među roditeljima može imati snažan utjecaj na mentalnu i emocionalnu dobrobit djece, a djeca su uvijek na prvom mjestu i djeca trebaju oba roditelja. Opsežno istraživanje (Edward Kruk 1993.) pokazuje kako samostalno skrbništvo često rezultira odsustvom oca, a odsustvo oca rezultira ozbiljnim posljedicama za djecu i mlade – 85 posto mladih u zatvorima su bez oca, 71 posto mladih kojih napuste srednju školu su bez oca, 90 posto djece koja bježe od kuće su bez oca. Mladi bez oca pokazuju i višu razinu depresije, delikvencije, promiskuiteta…
Pitanje skrbništva nad djecom nije samo pravno pitanje, već puno šire, od psihološkog, socijalnog, duhovnog pa je bilo za očekivati da se, nakon toliko godina pozivanja javnosti da obrati pozornost na problem s kojima se očevi sureću stručnjaci i šira javnost uključe u raspravu. No to se nije dogodilo jer je otac još uvijek zanemarena tema i jer očevi ne dobivaju dovoljno podrške i ohrabrenja. Neki pomaci su u javnosti vidljivi, neki očevi su ostvarili ravnopravno roditeljstvo, no problem prisutnih stereotipa oca kao hranitelja, i nepoštivanja spolne ravnopravnosti je i dalje prisutan. Zasigurno je potrebno preispitati i rad centara za socijalnu skrb, kako bi i sudovi donosili drugačije odluke. Ako se radi o potkapciranosti socijalnih radnika, a posljedično s tim i nedovoljnom vremenu koje se traži kako bi se sagledali svi apekti prije donošenje rješenja o skrbništvu nad djecom kao ranjivom skupinom, tada institucije moraju reagirati, odnosno moraju poduzeti adekvatne mjere i aktivnosti, s ciljem poštivanja ravnopravnosti muškaraca i žena, zaštite prava na roditeljstvo i stavljanje djeteta na centralno mjesto. Situacija u kojoj nije jasno tko je u pravu, iako primjeri i presude govore u korist očeva nije dobra. Zabrana diskiminacije uređena je zakonskim okvirima, no postoje i nepisana pravila na koja treba obratiti pažnju. Drugim riječima unatoč zakonskoj uređenosti uvijek treba razmatrati kako se ista mogu poboljšati te obratiti pažnju na neformalne čimbenike koji diskiminiraju i koji postoje, iako je u suvremenom društvu sve manje zemalja u kojima postoje takvi obrasci diskriminacije. Da nije tako, očevi koji se bore za ravnopravno roditeljstvo prije bi ostvarili svoja prava. Nesrazmjer u omjeru, gdje majka u 80 posto slučajeva dobiva roditeljsku skrb djeluje s današnje pozicije nerealno te je potrebno utvrditi koji čimbenici dovode do takvog postotka. Očevi imju sve veću ulogu u odgoju djece, i potrebno je razumijevati da se njihova uloga kroz povijest značajno promijenila.
Zaključno, i očevi i majke imaju pravo na roditeljsku skrb, osim u situacijama kada se radi o nasilju i zlostavljanju. Ako se zakida uloga bilo kojeg roditelja, u ovom slučaju oca, tada briga o interesu djeteta prestaje biti imperativ.
Piše: Snježana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
