Kada govorimo o hrvatskom zdravstvenom sustavu, na samom početku teksta neće se detaljno ulaziti u već poznate razloge koji spriječavaju samu učinkovitost istog; od premalog proračuna, činjenici da samo 34 posto građana doprinosima financira čitav sustav, zdravstvenoj nejednakosti i posljedično s tim socijalnoj isključenosti, načinu na koji država intervenira u zdravstvenom području, razumijevanju i prilagođavanju demografskim kretanjima i starenju stanovništva, epidemiološkim tranzicijama, odnosno bolesti globalnih i pandemijskih razmjera, a samim time i potrebom boljeg djelovanja zdravstvenog sustava. Ili će se samo ovim kratkim činjenicama ući u meritum stvari kako bi razumjeli svu kompleksnost i koliko je teško u takvom sustavu funkcionirati liječnicima i ostalom medicinskom osoblju, a posljedično s time i pacijentima i njihovim obiteljima. Važno je, prije svega razumjeti i emotivne komponente i jednih i drugih pa potom objektivne i racionalne koje će biti iznesene u nastavku kako bi se razumjela i težina problema.
Bez hiperbole radi naglašavanja vlastitih misli neki naši liječnici su, uistinu heroji i pokretači u danim im ekonomskim, društvenim i političkim uvjetima. Uzimajući u obzir manjak liječnika u hrvatskom zdravstvu, zbog odlaska istih u bogatije i organiziranije europske sustave, većina liječnika koji su ostali još uvijek u sebi nose entuzijazam i strast prema svom pozivu, iskazuju volju koja proizlazi iz motivacije pojedinca i koja je nerijetko poljuljana, ustrajnost koju ništa ne može zamijeniti, čast i plemenitu tradiciju liječničkog zvanja, vjeru u Hipokratovu zakletvu ili bolje rečeno Ženevsku, jer još uvijek imaju snage razmotriti i više od same bolesti i bolesnog organa i promotriti čovjeka iz njegovog svijeta i njegove percepcije. Imaju dovoljno razloga da uđu u stanje neke rezignacije i da se predaju kaosu, što se, na žalost svakim danom sve više događa, no iz većine još uvijek izvire optimizam koji pokazuje otvorenost prema boljoj budućnosti, a to je nešto što treba, itekako cijeniti jer optimizam je životno zdravlje. Zbog takvih ljudi, takvih liječnika, medicinskih sestara i ostalog medicinskog osoblja, jer imamo sve više i onih koji ne krase ovakve kvalitete i koji su postali žrtve sustava, zbog samih pacijenata nadležni moraju ozbiljno početi razmišljati o svim propustima koje se događaju i o ozbiljnoj reformi hrvatskog zdravstva koja će pružiti adekvatnu uslugu pacijentima, ali i osigurati potrebne uvjete liječnicima, ne samo kako bi ih zadržali, već kako bi im sačuvali i samopoštovanje prema onome što jesu i prema onome što rade. Svaka relativizacija postojećeg problema pa tako i u zdravstvu je loša i pokazuje, između ostalog moralnu krizu suvremenog društva. Moramo biti svjesni da krajnji relativizam negira postojanje onoga što postoji apsolutno, a to su istina, dobrota i pravednost.
Ovakve ozbiljne nedostatke u zdravstvenom sustavu treba gledati i kroz šiti kontekst jer, itekako moramo biti svjesni da na funkcioniranje današnjeg zdravstva utječe niz čimbenika na globalnoj razini i, ukoliko ne nalazimo odgovore, tada svjedočimo i kaosu. Demografska kretanja, epidemiološka kretanja, ekonomski šokovi predstavljaju prijetnju zdravlju i učinkovitosti zdravstvenog sustava, jer povećavaju potrebu ljudi za zdravstvenom skrbi i otežavaju pristup skrbi. Ako se ne prate učinci krize na zdravstvene sustave i zdravlje, tada izostaje potrebna analiza i identifikacija onih politika koje će najvjerojatnije održati učinak zdravstvenih sustava suočenih s fiskalnim pritiskom te koje će dobiti uvid u političku ekonomiju provedbe reformi u krizi.
Razlozi neučinkovitosti zdravstvenog sustava leže, prije svega u nedostatku političke volje da ono što je spoznato doživi svoje praktično ozbiljenje. Deklarativan pristup, neučinkovite mjere ne predstavljaju dugoročan cilj, čiji se učinci se mogu sagledati tek za tri do pet godina. S takvom slikom gotovo je apsurdno govoriti o prevenciji i razvoju zdravstvene kulture koja je više od reformi sustava zdravstvene zaštite i koja obuhvaća stvaranje zajedničke vrijednosti zdravlja; poticanje međusektorske suradnje radi poboljšanja dobrobiti; stvaranje zdravijih, pravednijih zajednica i jačanje integracije zdravstvenih usluga i sustava.
Važno je i zapitati se kada je, zapravo jedan zdravstveni sustav zdrav. Onda kada je human i kad je posvećen drugome, kada se tako opredijeli i kada tako živi i radi. Upravo kroz bolest koja pred svaku zemlju stavlja izazov, očituje se i stupanj humanosti pojedinca i cjelokupnog društva. Govorimo, zapravo o čovječnosti, moralnim i etičkim vrijednostima pojedinca i zajednice koja se nerijetko povezuje i sa duhovnošću i koja predstavlja temelj ljudskih prava u demokratskim društvima. Ako krenemo od tvrdnje J. G. Herdera, njemačkog književnika, filozofa i teologa isti je smatrao da je čovječnost samo djelomično urođena i da se mora razvijati nakon rođenja. U navedenom kontekstu naš zdravstveni sustav ne može se pohvaliti navedenim, iako ima dobra obilježja i izvrsno medicinsko osoblje. Kao da je zastao u razvoju i klizi prema natrag. Sve manje, zbog neorganiziranosti sadrži elemente čovječnosti, ciljeve prema kojima treba ići i koji u sebi sadrže humanost. Ovdje, kao posljedicu sve većeg kaosa u zdravstvenom sustavu ulazimo i u svojevrsni fenomen ravnodušnosti, nepostojanja odnosa prema nekome ili nečemu u kojem i jedna i druga strana (liječnici i pacijenti) postaje umorna, u stanju nebrige i bezvoljnosti, u kojem se više ne zna što se čeka i treba li više išta očekivati. Potonje je i posljedica globalizacije, stvaranje umjetnog zajedništva, u kojem je čovjek bezimen i dio mnoštva.
Činjenica je da je tijekom godina zdravstveni sustav prošao niz reformi, od kojih niti jedna nije bila sveobuhvatna i uspješna, iako je od ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. sve trebalo rezultirati ubrzanim fiskalnim i strukturnim reformama. Vođeni dosadašnjim iskustvom teško je za povjerovati da će i sadašnje najave promjena u zdravstvu, od jačanja javnog zdravstva, prevencije, reorganizacije bolničke zaštite, do ulaganja u ljudske resurse uz financijsku održivost polučiti konkretne rezultate, no ostaje nam jedino pričekati i vidjeti.
Objektivni razlozi koji dovode do neučinkovitosti zdravstvenog sustava i koji su utemeljeni na službenoj nacionalnoj statistici dostavljenoj Eurostatu i OECD-u, te podacima dobivenim iz Institute for Health Metrics and Evaluation (IHME), Europskog centra za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC), leže u samoj potrošnji za zdravstvo koja je vrlo niska u usporedbi s većinom drugih zemalja EU-a. Hrvatska na zdravstvo po stanovniku troši manje od većine drugih zemalja EU-a i potrošnja je u 2019. iznosila 1392 EUR-a po stanovniku te je bila jedna od tri najniže u EU-u. Međutim, to je djelomično posljedica relativno niskog BDP-a po stanovniku u zemlji. Rashodi su 2019. činili 7,0 % BDP-a, što je ispod prosjeka EU-a od 9,9 %, ali više nego u sedam drugih zemalja EU-a. Sveukupno gledajući, javni udio u ukupnim rashodima 2019. iznosio je 81,9 %, odnosno bio je viši nego u većini zemalja s usporedivim razinama rashoda. Izravna plaćanja činila su 11,5 % rashoda za zdravstvo, što je manje od prosjeka EU-a od 15,4 %, a komponenta dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja (6,6 % u 2019.) iznosila je više nego što je uobičajeno u zemljama EU-a (prosjek EU-a 4,9 %). Udio javnog financiranja bio je veći od prosjeka EU-a za sva područja skrbi, posebno u područjima dentalne skrbi i lijekova.
Broj liječnika i medicinskih sestara je nizak, no stabilno se povećava, iako se to ne osjeti. Hrvatska je u prošlosti imala manje liječnika i medicinskih sestara od mnogih drugih zemalja EU-a, točnije samo 6,8 medicinskih sestara na 1000 stanovnika 2019.,u usporedbi s prosjekom EU-a od 8,4 i 3,5 liječnika u usporedbi s prosjekom EU-a od 3,9. Međutim, omjer liječnika i medicinskih sestara u odnosu na broj stanovnika u razdoblju se od 2013. do 2019. postupno povećavao unatoč bojazni zbog posljedica pristupanja Hrvatske EU-u 2013. i potencijalnog iseljavanja zdravstvenih stručnjaka.
Porasle su liste čekanja za specijalističku skrb i kirurškezahvate. Duge liste čekanja za specijalističke preglede i bolničko liječenje odavno predstavljaju problem u Hrvatskoj. Da bi riješilo to pitanje, Ministarstvo zdravstva uvelo je 2017. prioritetnu listu čekanja. Prema toj novoj listi, pacijentima za koje se sumnja da boluju od teških bolesti (kao što je rak) omogućuje se ubrzan pristup specijalističkoj skrbi nakon što ih na takav pregled uputi liječnik opće prakse. Novi sustav omogućuje da većina pacijenata koji se upućuju na specijalističko liječenje budu oni koji doista boluju od teških bolesti, no u razdoblju 2020. – 2021. liste čekanja su porasle uslijed pandemije i reorganizacije resursa radi zadovoljavanja potreba pacijenata zaraženih bolešću COVID-19, iako o tome nema službenih podataka. Duge liste čekanja za sekundarnu i tercijarnu skrb i dalje su problem, a zbog pandemije bolesti COVID-19 vrijeme čekanja dodatno se produljilo. Prije pandemije udio nezadovoljenih potreba za zdravstvenom skrbi u Hrvatskoj bio je manji od prosjeka EU-a, ali postojale su znatne razlike među dohodovnim skupinama, ukazujući na moguće probleme u dostupnosti. Konkretno, nezadovoljene potrebe zbog geografske udaljenosti bile su veće nego u bilo kojoj drugoj državi članici EU-a, a nezadovoljene potrebe izraženije su bile među starijim osobama
Primarna zdravstvena zaštita je zakazala, iako se radi o cjelokupnom pristupu jačanju nacionalnih zdravstvenih sustava kako bi se učinkovitije odgovorilo na osnovne zdravstvene potrebe ljudi. Primarna zdravstvena zaštita odnosi se na zdravlje u svim životnim dobima. Uključuje prevenciju, promicanje zdravlja, liječenje, rehabilitaciju i palijaciju. Ovaj pristup osnažuje ljude i zajednice da izaberu zdraviji način života, spriječe bolesti i pristupe uslugama ranog otkrivanja, liječenja i oporavka. Iako hrvatski zdravstveni sustav omogućuje pristup nizu različitih usluga, primarna skrb je fragmentirana i čini se nedovoljno iskorištenom u usporedbi s bolničkom skrbi i skrbi koja se pruža u polikliničko konzilijarnim službama. Godinama struka upozorava na kadrovski problem u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji graniči s katastrofom. U samo nekoliko mjeseci od najavljene reforme Zagreb je ostao bez deset ordinacija primarne zdravstvene zaštite, a slična je situacija i u ostalim županijama. Požar gase mladi liječnici dok čekaju željenu specijalizaciju i tako provedu kraće vrijeme radeći u ordinacijama obiteljske medicine, no maknete li se iz gradova, i stanje je sve gore. U odnosu na 2000. godinu ostali smo bez 200 ordinacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Struka kazuje i na zabrinjavajuće podatke koji govore kako je 771 liječnik obiteljske medicine od njih 2.100 stariji od 60 godina i kako je paralelno sa smanjenjem broja liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, broj bolničkih liječnika porastao je za 50 posto, a broj liječnika u hitnoj medicini povećao se za tri puta.
Zemljopisna raspoređenost zdravstvenih infrastruktura i ljudskih resursa znatno varira. Središnja Hrvatska (uglavnom Zagrebačka županija i Grad Zagreb) ima najveći broj ustanova i zdravstvenih radnika, dok ih u udaljenim područjima, kao što su jadranski otoci i ruralna područja središnje i istočne Hrvatske, ima manje. U Hrvatskoj je više osoba (0,7 %) nego u bilo kojoj drugoj državi članici EU-a navelo da njihove zdravstvene potrebe 2019. nisu zadovoljene zbog udaljenosti, dok je prosjek EU-a iznosio 0,1 %. S druge strane, mnoge bolnice smještene relativno blizu jedna drugoj nude iste vrste usluga. Kako bi se riješilo to pitanje, pokrenuto je nekoliko reformi, ali one nisu provedene. Planiranje ljudskih resursa nije dovoljno razvijeno i dalje je ograničeno. Iako je ukupan broj zdravstvenih radnika u posljednja dva desetljeća u stalnom porastu u nekim dijelovima zemlje nedostaje liječnika i medicinskih sestara. Hrvatska je počela rješavati ta pitanja poticanjem mladih na studij medicine te povećanjima plaća. Vlada je u svibnju 2015. donijela Strateški plan razvoja ljudskih resursa u zdravstvu za razdoblje 2015. – 2020., koji ima za cilj uspostaviti sustav upravljanja ljudskim resursima, ali provedba je dosad bila ograničena. Iako plan još ije produljen, Hrvatska je za vrijeme pandemije bolesti COVID-19 poduzela brojne mjere za poboljšanje zapošljavanja i zadržavanja osoblja.
Država, odnosno vlade su te koje su odgovorne za postizanje ciljeva održivog razvoja u svojoj zemlji i koje moraju osigurati da su politike, okviri i standardi za zdravlje i dobrobit uspostavljeni i da se prema njima djeluje. Uloga vlada je poduprijeti zdravlje i dobrobit, uključujući: osiguravanje kvalitetnih i dostupnih zdravstvenih usluga svima; osigurati smanjenje nejednakosti u dohotku; osigurati da su zdravstvene usluge dobro financirane i da ih vode stručnjaci koji su dobro obučeni; uključiti ljude u donošenja odluka o zdravstvenim uslugama. Svaka relativizacija njihove odgovornosti je opasna, kao što je opasno i abolirati samog sebe od odgovornosti za vlastito zdravlje.
Kada bi na kraju pokušali donijeti što objektivniju sliku hrvatskog zdravstvenog sustava i komparirali isti s, primjera radi SAD-om, tada bi i za sada mogli biti zadovoljni, jer se zdravstveni sustav SAD-a bitno razlikuje od europskih zemalja. Ideologija liberalizma, nepovezanost ekonomske i socijalne politike dovodi i do specifičnosti američkog zdravstvenog sustava, koji ima najnižu razinu javnih ulaganja, najveće razlike u pristupu zdravstvenoj zaštiti i i najviše neuspješnih pokušaja uvođenja osnovnog nacionalnog javnog osiguranja.No ako se se kompariramo s ostalim razvijenim zemljama EU, čija smo članica, mjesta zadovoljstvu nema i Hrvatska je dužna dostići tu razinu kvalitete zdravstva kako bi se smanjila stopa smrtnosti, ali i dugoročno povećala kvaliteta zdravstvenih usluga. Sve ostalo je loše i ako se ne naprave ozbiljniji koraci u reformi i dalje ćemo svjedočiti kaosu.
S obzirom da je sve vremenom podložno promjenama pa tako i zdravstveni sustav koji u zemljama EU ima uvođenje elemenata privatnog vlasništva i tendenciju reorganizacije zdravstvenih sustava u smjeru privatizacije, ostaje otvoreno pitanje kojem smjerom želimo ići i je li decentralizacija, odnosno privatizacija jednaka ukidanju vrijednosti solidarnosti i dostupnosti kvalitetne zdravstvene zaštite svima. Ako i nije, možemo li imati potreban strog nadzor nad privatizacijom.
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
