Hrvatska javnost kroz aferu Janaf još jednom ima priliku svjedočiti verbalnom prepucavanju na relaciji premijera i predsjednika. No, nije to ništa novo, samo ovaj put žešće, posebno od strane predsjednika Milanovića. Naravno, slušajući ovu komunikaciju zdravorazumski javnost postavlja pitanje gdje je zapravo istina, ali o istini, ako je to uopće moguće jer politika nikada nije poznavala istinoljublje neki drugi put.
No, u pokušaju rasvjetljavanja verbalnih okršaja ili bolje rečeno Milanovićevih nervoznih tvrdnji možemo se vezati na institucionalnu komponentu i njeno (ne)poznavanje, na potrebu argumentiranja iznesenih tvrdnji, ali i na sposobnost pamćenja, koja ruku na srce kada govorimo o politici nerijetko prelazi u amneziju.
Neosporno je da se Milanović koristi filipikom, vatrenim i optužujućim govorom prema premijeru Plenkoviću i ministru unutarnjih poslova Božinoviću, u djelu kada govori da su isti znali za istragu protiv Dragana Kovačevića, Kreše Peteka i ostalih te da su unatoč tome pristali da Kovačević bude izabran na novi mandat predsjednika Uprave Janafa.
Milanović ovakvom tezom zaboravlja na osnove institucionalng i zakonodavnog okvira koji govori da su DORH, USKOK i policija neovisni u svom radu, i da premijer, ministar unutarnjih poslova, SOA pa i sam predsjednik RH ne trebaju znati što se događa. O slučaju Janaf, kao i o bilo kojem drugom slučaju moraju znati Glavni državni odvjetnik ili njegovi zamjenici, visoki policijski časnici, glavni ravnatelj, ravnatelj PNUSKOK-a ili kriminalistička policija. Sve ostalo predstavljalo bi politički utjecaj na institucije.
Kada spominjemo potrebu argumentiranja, Milanović je javnosti trebao podastrijeti dokaze koji upućuju na njegove tvrdnje da su premijer i ministar unutarnjih poslova znali za istragu, jer dokazi su ključno sredstvo kada govorimo o kritici, i sve ostalo je nevjerodostojno i neozbiljno, ali i nezakonito, ako se pozovemo na Zakon o pravu pristupa informacijama, odnosno na ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na pristup informacijama putem otvorenosti djelovanja tijela javne vlasti. Ako ništa drugo, Milanović bio kao državnik, ali i kao pravnik to trebao znati.
Ne čini se niti logičnim, niti vjerojatnim da premijer i ministar unutarnjih poslova ne bi spiječili da se Kovačević ponovno imenuje za novi mandat na čelu Janafa, ako su bili upoznati s istragom.
Kada goovrimo o sposobnosti pamćenja, a samim time i vjerodostojnosti izjava postavlja se i pitanje, ako je Milanović sve znao dok je bio premijer, kako sam tvrdi, kako nije znao što mu je radio Predstojnik ureda Tomislav Saucha i njegova tajnica Sandra Zeljko pa je sve završilo s aferom Dnevnice. Isto tako, ako je Milanović sve znao za vrijeme svog premijerskog mandata zašto tada nije smijenio i šeficu Porezne uprave i saborsku zastupnicu iz reda SDP-a Nadu Čavlović Smiljaneckoja je pogodovala poduzetniku Željku Bilošu, već je istu i dalje držao na čelu Porezne uprave. A složit ćemo se da je porezna Uprava itekako važna državna institucija.
Izostanak argumenata, namjerno ili nenamjerno nepoznavanje institucionalnosti i načina funkcioniranja državnih tijela, odnosno njihovih ovlasti i nadležnosti, amnezija oko dvije afere koje smo spomenuli i više je nego dovoljno da dovede u pitanje vjerodostojnost Milanovićeve teze da su premijer i ministar unutarnjih poslova znali za istragu.
Bjesni li predsjednik Milanović na premijera Plenkovića zbog onoga što Plenković ne zna i nije morao znati ili bjesni zato što su mu i samom prisjeli čvarci,krvavica, a možda i dobar kulin u prijateljevom Klubu u koji je zalazio, a prijatelj sada ćorkiran.
M.Strinavić/demosmedia