Okruženi smo umjetnosti kao individualnom, spoznajnom i duhovnom izričaju koja prema A. Schopenhaueru vodi čistom i bezinteresnom promatranju stvari. Zamislimo pjesnika i njegov izraz ljudskog duha, pjesnika koji uključi sva svoja čula i svim oblicima ljubavi i patnje istražuje kako bi sačuvao svoju bit. Zamislimo njegovu suprotnost, bez individualnosti koja ga razlikuje od drugih, bez stila, finoće i posvećenosti. Hoćemo li prepoznati pravu umjetnost? Hoćemo, ako je djelo čisto, iskreno, istinito i produkt ljubavi, čak i onda ako ne posjedujemo znanje o umjetnosti. Međutim, to naše prepoznavanje ometa sustavno nametanje supstituta emocija te financijsko izražavanje nekog umjetničkog djela koje nam se predstavlja kao umjetnost. Tako je sa svim vrstama umjetnosti, gdje je ista unutar određenih razdoblja imala svoj estetski izraz, ali i svoj problem. Tako je i sa filmom i filmskom umjetnosti.
Svrha ovog kratkog i jednostavnog prikaza kroz poeziju je zapravo razumijevanje razlike između filma kao umjetnosti i filma kao industrije zabave, odnosno promjena koje se događaju i koje posljedično utječu na čovjeka.
Sve snažnijim povezivanjem s drugim medijima, film postaje sve manje umjetnost koja prosvjećuje, a sve više zabava upitne kvalitete koja nerijetko prelazi i u kič, kao sociokulturni fenomen potrošačkog društva koje podilazi onome što se smatra popularnim, iako kad govorimo o istom među . teoretičarima ne postoji suglasje kada se govori o popularnoj kulturi i njezinoj umjetničkoj vrijednosti.
Ako pogledamo rezultate istraživanja i studije o utjecaju filma na emocije, spoznaje i ponašanja isti predstavljaju svoje krajnosti, od minimalnog do jakog utjecaja, što između ostalog govori kako je danas sve podložno beskonačnoj raspravi i kako je teško postići suglasje oko bilo čega.
Film kako medij, zasigurno ima utjecaj na djecu i mlade, međutim ako govorimo o njegovom negativnom utjecaju, treba uzeti u obzir i druge poruke koje primamo iz medija i koje transformiraju individualnu i društvenu svijest, kao i čimbenike izvan medija koji utječe na djecu i mlade te na njihovu perspektivu i razvojnu razinu. Drugim riječima, na percepciju, motivaciju, na emotivno i kognitivno ponašanje djece i mladih ne utječe samo film i videa preko kojih se proizvode i horor filmovi, erotski filmovi i pornografija i koji ostavljaju tragove na mentalno zdravlje djece i mladih.
Filmovi i sve zastupljenije TV serije nerijetko u sebi sadrže nasilje, seks i uvredljiv jezik, i sve to zamotano u celofan upečatljivih i zgodnih glumaca, može dovesti do povećanja nasilnog ponašanja, utjecaja na seksualno ponašanje mladih, što pokazuju i mnoga istraživanja na globalnoj razini. Međutim, ako nasilje dovedemo u korelaciju sa SAD-om, gdje sve učestalije svjedočimo pucnjavi u školama i studijama koje usko povezuju ovakvu pojavu s filmom i njegovim utjecajem, isto treba uzeti s ozbiljnom rezervom jer na takvo nasilno ponašanje utječe i niz drugih faktora, od odgoja i okoline u kojoj djeca i mladi odrastaju do negativnosti koje sa sobom nosi globalni svijet. Ako, primjera radi mladi čovjek u globalnom svijetu ne može naći svoje mjesto, ako se osjeća neprihvaćeno i marginalizirano zbog velike socijalne razlike, ako ga takva socijalna i društvena nepravda emotivno melje i dezorijentira, postoji i veća mogućnost nasilnog ponašanja.
Razvijeni svijet sklon je izuzetno kritičkom pristupu negativnih pojava, bez potrebnog razmišljanja o uzrocima koji su djelom i doveli do takvog ponašanja, i u kojima film ne može jedini preuzeti odgovornost. Zbog nedostatka jasnoće i jednostavnosti u globalnom svijetu čovjek sve više tapka u mjestu i sve teže pronalazi smisao svoje uloge. Izbačen iz tradicionalnih odnosa sve se teže snalazi u promjenama, licemjerju i apsurdu globalnog svijeta, u kojem se sve više pojavljuje i potreba za rečenicom filozofa apsurda A. Camusa: „Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast“.
S jedne strane proklamira se jednakost i ljudska prava, a s druge strane se ista svakodnevno gaze. S jedne strane globalni svijet nudi sigurnost, a s druge strane neizvjesnost od budućnosti nikad nije bila izraženija. Ratovi pa tako i rat u Ukrajini, ekonomske krize, porast siromaštva, odnosno sve veća diferencijacija između bogatih i siromašnih, nesigurnost radnih mjesta i egzistencije, klimatske promjene, sve su to razlozi koji utječu na čovjeka pa tako i na djecu i mlade na koje smo, kroz ovu tematsku cjelinu fokusirani. Što zapravo u ovakvoj situaciji mediji rade? Stavljaju djecu i mlade kao konzumente svojih proizvoda, odnosno uključuju ih sve više kao aktere u filmovima.
Ako napravimo poveznicu s apsurdom ili nečim što je suprotstavljeno zdravom razumu, otvara se i pitanje pretjeranog isticanja nasilja, sexa i nesigurnosti kroz filmove, s naglaskom na sve prisutnije TV serije pa ako ćemo se malo i našaliti – kada iste gledate, sve izgleda kao da je jedina svrha našeg postojanja ubijanje i stupanje u seksualne odnose. Naravno, iako se film interpretira kao stvarnost, ovo nema veze sa istom, već sa stvaranjem pretjerane i nerijetko lažne nesigurnosti, što utječe na uvjetovan um koji misli kako je nasilje u filmu slika stvarnog života. Stoga, ne čudi kada se kod djece koja su i inače osjetljivija na sadržaje pojavljuju strah i noćne more. Učestala izloženost nasilju, kroz odrastanje djece može dovesti i do njihove manje osjetljivosti na bol i patnju drugih, do razvijanja određenog straha od svijeta kojim je okružen i do veće vjerojatnosti agresivnog ponašanja. Nerijetko se scene nasilja koje prođu nekažnjeno povezuju sa stvarnim svijetom te se promatraju kao nešto prihvatljivo, što je kod djece posljedica nemogućnosti razdvajanja stvarnosti od iluzije, ali i nemogućnosti kritičkog razmišljanja. Na žalost, i veliki broj odraslih se bori s kritičkom procjenom, i velika je vjerojatnost da će doživjeti i usvojiti medijske poruke, odnosno poruke iz filma.
U smislu same percepcije stvarnosti danas je ona kroz film dinamičnija i intenzivnija. Sve se odigrava brzo, uz specijalne efekte, bez mogućnosti duljeg zadržavanja pažnje i bez neke dublje i smislene komunikacije koja navodi na promišljanje. U moru takve ponude danas je djeci i mladima teško prepoznati kvalitetu i umjetničku vrijednost, čime zasigurno doprinosi i kontinuirano njegovanje površnosti i trivijalnosti na globalnoj razini.
Činjenica je da filmovi mogu imati različite učinke na djecu i mlade, ovisno o njihovoj pozadini, interesu, svjetonazoru i osobnosti. Negativni učinci vjerojatno će uključiti agresivnije i destruktivnije ponašanje, dok će pozitivni učinci uključiti promatranje, usporedbe, odnosno misaoni proces. Filmovi mogu i utječu pozitivno na određene pojave, na prisutne predrasude i sterotipe prema određenim skupinama ljudi, probuđuju toleranciju, empatiju, razumijevanje i vještine komunikacije, otvaraju nam nove horizonte, što u konačnici donosi benefite cjelokupnom društvu.
Ni djeca ni mladi u Hrvatskoj, kao dio globalnog svijeta i infomatičkog povezivanja nisu pošteđeni utjecaja filma, identifikacije i oponašanja likova, usvajanja negativnog ponašanja i fenomena potrošačkog društva koje sustavno podilazi onome što se smatra popularnim.
S obzirom da sa sadašnje vremenske točke nije za očekivati da će filmske kompanije preuzeti odgovornost za utjecaj filmova na djecu i mlade, odgovornost leži na roditeljima i na prosvjetnim radnicima, posebno imajući u vidu da i film kao medij implicira određene životne stilove koji se, između ostalog manifestiraju u ponašanju i svijesti i koji ne nudi rješenja, već su ista prepuštena vlastitim odlukama za koje djeca i mladi još nisu spremni.
Nerijetko radoznali i motivirani, djeca i mladi putem računala i pametnih telefona gledaju filmove bez nadzora roditelja, i u navedenom kontekstu potrebno je povremeno vršiti kontrolu i odrediti im određena ograničenja pa i kad se radi o animiranim filmovima za djecu za koje se pretpostavlja da su pozitivna. Međutim, crtani filmovi znaju imati elemente koji u mentalnim sklopovima djece mogu biti agresivna. Roditelji trebaju preuzeti i aktivnu ulogu u zajedničkom gledanju filmova s djecom, i na taj način poticati otvoreni razgovor o sadržaju filma, pitati dijete kako se osjeća nakon što je pogledalo film, jesu li predočene vrijednosti ispravne, prihvaćaju li plasirano kao gotovu istinu ili o njoj ipak trebaju promišljati. Ako roditelji nisu sigurni je li film prikladan za njihovu djecu, trebali bi isti pogledati prije nego djeci dopuste gledanje. Obratiti, svakako i pažnju da se filmovi s dobnim ograničenjem ne puštaju u prisutnosti djece. Naravno, za sve navedeno i roditelji trebaju biti educirani i svjesni negativnih posljedica i njihovih uzroka.
Kada se govori o zaštiti djece i mladih od negativnih utjecaja filma, sama zaštita nije dugoročno rješenje, već sustavna edukacija, medijsko opismenjavanje i kritički pristup, sposobnost odvajanja nekvalitetnog od kvalitetnog sadržaja, usmjeravanje na film kao umjetnost koja će navoditi na promišljanje, učiti ih moralnim vrijednostima i etici prema obitelji i društvu.
Pitanje cenzure nikada nije dobro došlo, no možda ponekad treba razmisliti o istoj jer česta izloženost negativnim pojavama, posebno nasilju može na djecu i mlade ostaviti posljedice i doprinijeti daljnoj devijaciji društva.
Poznajemo ili ne djela vrhunskog redatelja Woody Allena, isti je o filmu rekao: „Ako moji filmovi ne donose profit, znam da sam napravio nešto ispravno.“ Vrijedno je o ovim riječima razmisliti, preispitati izrečeno jer upravo iza onog neizgovorenog i nečujnog leži istina.
Piše Snježana Nemec – demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
