U svijetu u kojem je sve manje kritičkog mišljenja, medijska pismenost postala je relativna, logička i moralna nužnost, međutim čini se danas gotovo nemoguće pomiriti suprotnosti u kojoj se, s jedne strane kritičko mišljenje stalno sukobljava sa čovjekom sve manje sposobnim izaći iz samog sebe i sagledati uvjete pod kojim živi, dok se s druge strane stalno potiče potreba medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja. Kao se radi o dvije raznovrsne struje utemeljene u psihi čovječanstva, od kojih svaka struja odgovara svojim potrebama.
Kako bi, u kontekstu utjecaja na samo društvo i demokraciju razumjeli nužnost medijske pismenosti i kritičkog mišljenja, potrebno je prije svega razumijevati uzroke ili čimbenike koji utječu na tu nužnost, odnosno na razvoj kritičke svijesti, bez koje nema ni cjelovitog ljudskog djelovanja.
Izostanak kritičkog mišljenja leži u sve većoj fokusiranosti na vlastiti život i opstanak, u sveprisutnijem kulturnom fenomenu narcizma, odnosno egoizma, kao kolektivnom ponašanju koje udaljava od zajedništva, u potrošačkom društvu kao apsolutu, gdje se stalno zadovoljava potreba razvoja i profita koji, naprosto grabe, ne poštuju, ignoriraju sve što je izvan tog kriterija i koji stavljaju čovjeka u posve novu poziciju.
U brzini današnjih informacija koje su preuzele kontrolu nad čovjekom, tehnologiji koja traži porast tehničkog kadra, kulturi koja traži zadovoljstvo kroz tehnologiju, u sve prisutnoj površnosti i trivijalnosti koja se podiže na najvišu razinu. Danas se i sloboda percipira kao pasivna i koja omogućuje da živimo ugodan život, bez obveza i promjena koje traže rizik, a nedostatak strasti, žudnje, voljne, misaone i emocionalne, kao pokretačke snage toliko je danas opipljiva da postaje gotovo aksiom koja ne donosi promjene na osobnoj, a samim time ni na društvenoj razini. Na žalost, danas je to većina nas koja ne vidi da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u pravom smjeru. Većina koja ne govori samo o pomirenju sa mentalnim stanjem ravnodušnosti na sve poticaje i potencijale unutar i oko sebe, već govori i o izostanku odgovornosti za vlastiti život. Čovjek, nerijetko nesposoban shvatiti promjene koje se događaju, sve manje sposoban plivati u današnjim vrijednostima sve manje i razumije da su paradigme podložne promjeni, da se treba probuditi te da se taj skup navika i obrazaca ponašanja koje vuče može i mora mijenjati. Drugim riječima, oduvijek je bilo važno čijim očima gledamo, čijim ušima čujemo i čijom glavom razmišljamo. Ili važno je u ljudskom djelovanju imati pogled na svijet koji ne slijedi ustanovljeni skup pravila i koja se uvijek mogu dovesti u pitanje, kritički promatrati i istima protiviti.
Unatoč svim tim silnicama koje utječu na kritičku svijest, neosporna je činjenica da bez iste nema niti zdravog društva u kojem će se preuzeti proaktivna uloga, donositi, promjene, doprinositi javnom diskursu, sudjelovati u slobodi izražavanja, dijalogu, zaštiti prava i jednakosti pa tako i donošenju odluka o svojim političkim liderima.
Uvjet za zdravo demokratsko društvo je kritička svijest usredotočena na razumijevanje svijeta i na promjene u ekonomskom i društvenom životu. Promjene koje zasigurno nije lako postići jer i sama demokracija podložna je stalnim raspravama i tumačenjima, a posljedično tada i kritikama. S jedne strane stalno se naglašava potreba aktivnog sudjelovanja građana, kritizira se njihova nezainteresiranost i apatija, a s druge strane kada se isto pokaže, tada se retorika okreće.
I samo kritičko mišljenje podložno je sustavnom razmatranju, od toga što se podrazumijeva pod istim, a što ne i koje su to intelektualne vrijednosti ili komponente koje sadrži, do samog negiranja po potrebi. Ako govorimo o takozvanoj idealističkoj kritici ili subjektivnom idealizmu doživljaja svijesti, tada ista ne zna da su, recimo u velikom dvoboju Tolstoja i Shakespearea oba suparnika u pravu, i da su obojica duboko zahvatili temelje dviju raznovrsnih struja svjesno-nesvjesnih sadržaja, od koji svaka struja za sebe odgovara ukusima i potrebama određenih grupacija. Komplicirano? Nimalo, samo se kroz povijest prelijeva, i pokazuje da nitko nije u pravu i da su svi u pravu, da što je jednima dobro drugima nije, da što je interes jednih drugih nije, da što jedni smatraju normalnim drugi ne. Ono što je sigurno je da kritika ne smije biti razorna, već prije svega mora usmjeravati i poučavati.
Unatoč tome, uloga medijske pismenosti mora biti jasna, striktna, bez dvojbi te iz dosadašnjeg obrambenog stava i karaktera treba preuzeti proaktivnu ulogu, ne samo kod korisnika medija, već i samih medija te svih dionika demokratskog društva. Zato je izuzetno važno poticati kritički pristup, ali i poticati one koje imaju kritičko mišljenje ili ih osloboditi straha od, uvjetno rečeno linča većine, jer se na taj način razbija prisutna šutnja suvremenog društva, kao posljedica podruštljavanja i stavljanja u istu ravan. Zanemariti logos koji znači i um, a s time i govor kao opstojnost duha neće nikome koristiti.
U kontekstu navedenog i kroz prizmu pristupa medijskoj pismenosti koja s temelji na demokraciji i ljudskim pravima, vlada, mediji i građani su nositelji svojih obveza i dužnosti. S obzirom da vlada kroz zakone štiti slobodu tiska i informiranja te stvara kulturu necenzuriranja treba osigurati da se kritika percipira kao dobrodošla i da ne ugrožava niti novinara niti građane. Moramo razumjeti da je sama cenzura razorna i da uništava novinara, pisca, znanost kad plod njihovih misli ne ugleda svjetlo dana. Da uništava sam narod, a u konačnici i samog cenzora. Mediji su ti koji su pozvani, ne samo da brane i poštuju, već i da unaprijeđuju slobodu mišljenja i izražavanja, pokreću demokraciju te iskreno podrže medijsku pismenost. Na taj način doprinijeli bi razvoju individualnih vještina, barem dijela publike, a posljedično i demokraciji i ljudskim pravima, kao i vraćanju povjerenja publike.
Svijet u kojem danas živimo neosporno je drugačiji od svijeta kojeg se većina nas sjeća i transformacija koja se događa dovela je do neviđene promjene moći u načinu na koji se informacije proizvode, konzumiraju, distribuiraju i vrednuju. Pojava interneta i društvenih medija dramatično je promijenila medije, pokrivenost i percepciju. Platforme se učinkovito koriste za manipulaciju, dezinformaciju, odvraćanje pažnje od bitnih stvari, što predstavlja već toliko ukorijenjen modus operandi u kojem čovjek više ne prepoznaje gdje počinje istina, a gdje laž i tko koga i u ime čega obmanjuje. Izazov za demokracije je pronaći načine za očuvanje sloboda koje dolaze s većim pristupom informacijama, a istovremeno minimizirati prijetnje koje idu uz njih.
Uloga modernog obrazovanja je omogućiti učenicima i javnosti da uče, razlučuju i napreduju u raznolikoj, globalnoj medijskoj kulturi. Učinkovito obrazovanje za medijsku pismenost zahtijeva razumijevanje kompleksnosti suvremenog društva i svih globalnih silnica koje utječu na tu kompleksnost. Razumijevanje da se čovjek toliko stopio s tehnologijom i da sve manje prepoznaje trenutak kada se mora udaljiti. Metaforički, kao da govorimo o ljubavnom odnosu i potpunoj preplavljenosti dvoje ljudi koji ne znaju da je povremeni odmak jedini put koji će ih zadržati zajedno.
Međutim, u korelaciji medijske pismenosti i demokracije otvaraju se i mnoga pitanja na koje treba dati odgovore; od pitanja trebaju li društveni mediji bit strože regulirani, treba li javnost zahtijevati da novinarstvo ponovno radi u javnom interesu do pitanja, kako se demokracija može održati u svim ovim izazovima i je li obrazovanje uopće sposobno ponuditi odgovarajuća rješenja i odgovore. Ova i druga pitanja, trebala bi postati i dio ozbiljnog istraživanja.
Zaključno, medijska pismenost nužan je alat za osnaživanje kritičkog razmišljanja, a posljedično i za stvaranje zdravog demokratskog društva u kojem će građani aktivno sudjelovati i kao informirani participirati u demokratskom društvu.
Razvoj kritičke svijesti znači ispravno poimanje stvarnosti i stalnu budnost, znači propitivanje temeljnih pitanja današnjeg vremena i traženja odgovora na izazove. Za formiranje kritičke svijesti prema političkoj ili ekonomskoj moći, mediji imaju važnu ulogu u istinitom informiranju, uz iznošenje činjenica koja će nam pomoći da te informacije sagledamo i analiziramo iz različitih kutova, jer htjeli mi to ili ne, stvari su u našim glavama drugačije postavljenje od onoga kakve one jesu.
Unatoč važnosti uloge roditelja i svih nas škola je, zapravo jedino mjesto gdje je moguće kvalitetno započeti i održavati kritičko razmišljanje kako bi se postiglo i smisleno sudjelovanje u svojoj zajednici. U kontekstu sve složenijeg globalnog svijeta, proklamiranja takozvanih ideala koji nisu ništa drugo nego novi oblici materijalnog života i interesno usmjeravanje, gdje naš um polučuje drugačiji učinak od željenog i zamišljenog, treba početi ozbiljno razmišljati da se medijska pismenost uvede u obrazovni sustav, kao obvezan predmet ili da se ista organizira i sustavno provodi u sinergiji sa svim relevantnim strukama. U protivnom, kritičko mišljenje ostat će mrtvo slovo na papiru, a demokratske norme širenjem dezinformacija i manipulacija će se dalje potkopavati pa i u onim razvijenim zemljama koja imaju najmanja demokratska ograničenja.
Piše Snježana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
