U većini slučajeva informacijska pismenost definira se kao sposobnost traženja i učinkovite upotrebe informacija, odnosno kao sposobnost kritičkog razmišljanja o prirodi same informacije i njezinom društvenom, kulturnom pa čak i filozofskom kontekstu i utjecaju.
Bez obzira na činjenicu da se vrste pismenosti vrlo često preklapaju, da ne postoje jasne granice, odnosno da djeluju i zbunjujuće pa tako i kada se govori i o informacijskoj pismenosti koja se naziva i digitalna, posjedovanje vještina informacijske pismenosti temelj je za napredak u digitalnom prostoru. Ako bi tražili razliku između ostalih vrsta pismenosti, ista leži u činjenici da se tek informacijskom pismenošću ostvaruje obrazovanje te da je ista temelj ili polazište cjeloživotnog obrazovanja.
Zbog brzih tehnoloških promjena i sve većeg broja informacijskih izvora, informacijska pismenost postaje sve važnija u suvremenom okruženju. Ona je i odlika demokratski razvijenih društava. Gledajući i kroz samu povijest, raspolaganje informacijama značilo je, ne samo stjecanje znanja, već i utjecaj u ekonomskom, političkom i društvenom smislu. Drugim riječima, tko posjeduje informacije posjeduje i moć.
Današnje digitalno okruženje nudi djeci i mladima neviđen pristup alatima i resursima za učenje, međutim, informacije s kojima se susreću nisu uvijek objektivne i točne, štoviše sve više se svjedoči dezinformacijama, lažima i manipulacijama. Američki teoretičar medija i kulturni kritičar Neil Postman, na kojeg ćemo se referirati u tekstu tvrdi da su informacije postale „oblik smeća koje ne samo da nisu sposobne odgovoriti na temeljna ljudska pitanja, već su jedva korisna u pružanju koherentnog usmjerenja za rješavanje čak i svakodnevnih problema.” Je li ovo možda pregruba kvalifikacija teško je reći, no sigurno je da iste imaju itekako ozbiljnih implikacija na pojedinca i društvo.
Prečesto se djeca, mladi i odrasli zbog nedovoljne educiranosti ne snalaze u pretraživanju informacija koje dovode do bezbroj rezultata, zbog čega je ključno razmišljati o tome kako pretražuju i što pronalaze na internetu. Temeljne informacije i vještine digitalne pismenosti, kao što su provođenje online pretraživanja, prosuđivanje legitimnosti internetskih izvora, izdvajanje dezinformacija i prepoznavanje oglašavanja, mogu pomoći djeci i mladima da budu uspješna i da razumijevanju digitalno okruženje. Na primjer, djeca mogu naučiti učinkovito i djelotvorno pretraživati s pravim vrstama ključnih riječi. Također, mogu naučiti da su sponzorirane veze (koje se obično pojavljuju na vrhu popisa rezultata pretraživanja) oblici oglasa i stoga nisu uvijek najbolji resursi. Kada djeca i mladi usvoje strategije pretraživanja kako bi povećali točnost i relevantnost rezultata online pretraživanja, steknu naviku provjeravati kredibilitet ili pristranost izvora, kritički razmišljati o namjerama komercijalnih web stranica i oglašavanja, mogu izbjeći pogrešno informiranje i manipulaciju u kojoj će biti prevareni.
Informacijski pismena osoba može i treba: odrediti prirodu i opseg potrebnih informacija; učinkovito pristupiti potrebnim informacijama; uključiti odabrane informacije u svoju bazu znanja; upravljati prikupljenim ili generiranim informacijama; kritički procijeniti informacije i proces traženja informacija.
Biti informacijski pismen znači i razumjeti ekonomska, politička i društvena pitanja.
Činjenica je, da danas nemaju svi pristup informacijama i znanjima, mogućnost stvaranja i širenja istih, a sam time i mogućnost izravnog sudjelovanja i oblikovanja dinamike društva. Ako u korelaciju dovedemo siromašne zemlje sa razvijenim zemljama iste nemaju jednak pristup informacijama i znanju, odnosno internetu, iz čega proizlazi da u siromašnijim zemljama nisu ostvarena niti osnovna i temeljna ljudska prava i slobode, i samim time njihov utjecaj na formiranje društva je ozbiljno oslabljen.
Ako izostanu vještine i sposobnosti informacijske pismenosti, a izostaju informacije upravljaju nama, a ne mi njima. Dakle, radi se o nečemu čemu već svjedočimo, o tehnokraciji koja se događa i u kojem nas je znanstveni i tehnički razvoj učinio nesposobnima za suočavanje s kompleksnim zahtjevima modernoga društva.
Metaforički rečeno, izbačeni smo iz tradicionalnih cipela i ubačeni u neke nove moderne pa tako i kada govorimo o pronalaženju informacija koje smo, ne tako davno tražili u knjigama, udžbenicima. Nepripremljeni, ne snalazimo se, što posljedično dovodi i do same marginalizacije stavova javnosti.
Društvene mreže su najbolji pokazatelj navedenog, odnosno tehnokracije, što otvara i mnoga pitanja, a među njima i pitanje same civilizacije, čiji cilj ne bi smio biti napredak znanosti i tehnologije, već napredak čovjeka. A događa se, upravo suprotno. Gubimo bitku sa tehnologijom, a nevjerojatna količina informacija koje primamo sva manje nalazi svoju svrhu i značenje. I sve se to, zapravo događa kroz lagane note tehnološke zabave koja oduzima moć razmišljanja i prosuđivanja. Forma isključuje sadržaj, mediji zatiru kvalitetu informacija u korist potrebe za zabavom kojoj su informacije podređene. Neil Postman tvrdi kako televizija mijenja značenje pojma biti informiran, stvaranjem irelevantnih, fragmentiranih i površnih informacija koje zapravo samo stvaraju stvaraju iluziju da se nešto zna (Zabavljajući se do smrti: javni govor u doba estrade, 1985.). Ne treba se zamarati, treba samo uživati, paradigma je današnjeg svijeta. I u knjizi „Zamka globalizacije: Napad na demokraciju i prosperitet“( The Global Trap: Globalization and the Assault on Democracy and Prosperity, 1997.) Hansa-Petera Martina i Haralda Schumanna opisuju se posljedice globalizacije kroz definiranje mogućeg društva 21. stoljeća u kojem će 20 posto radno sposobnog stanovništva biti dovoljno da opstane svjetska ekonomija, a ostalih 80 posto živjet će od nekog oblika socijalne pomoći i zabave. Ovih 80 posto kao cilj i posljedica globalizacije opisuju se kao frustrirani i sretni, odnosno kao mješavina umrtvljujuće i predvidljive zabave za dušu i tijelo.
Događa li se već navedeno? Događa. Vrlo često se na društvenim mrežama može pročitati kako taj prostor nije mjesto za bilo što ozbiljnije napisati, podijeliti neka svoja razmišljanja. Štoviše, neki su u ovom pristupu skloni i ironiji pa i oni koji su neposredno vezani za medije zatirući, zapravo kritičan pristup bez kojeg nema ni informacijske pismenosti i znanja, odnosno potičući daljnju ispraznost. Od kuda ovakva percepcija? Upravo od nametnute tehnološke zabave koja oduzima moć razmišljanja. S druge strane, gdje ćete ostvariti neku dvosmjernu komunikaciju, podijeliti informacije, znanja i svoje misli. Koji je to prostor izvan društvenih mreža gdje možete to učiniti. U medijima gdje je komunikacija jednosmjerna, gdje nam se nameću medijske poruke i sam izbor u ime nekih načela ili temeljne istine? Zašto ne govoriti ili biti svjestan da su informacije preuzele kontrolu nad nama, ili ne potaknuti one koje imaju kritičko mišljenje i osloboditi ih straha od, uvjetno rečeno linča većine, jer se na taj način razbija prisutna šutnja suvremenog društva, kao posljedica podruštljavanja i stavljanja u istu ravan. I kroz sam humor može se ukazivati na bilo što, pokazati protest. Nije naša uloga toliko beznačajna koliko su nam postavljena ograničenja koja nesvjesno, protekom vremena postavljamo i sami.
Iz svega navedenog i više je nego razvidno kako je pred obrazovnim sustavom ogroman izazov u kojem jedino sustavan rad može dovesti do pripreme i prilagođavanja promjenama, promjeni načina razmišljanja pa tako i o potrebi za informacijama čije konzumiranje neće biti površno i koje će se kroz misaoni proces dovesti do znanja razvijanja kompetencija informacijske pismenosti. Preduvjet navedenog je razumijevanje svijeta koji nas okružuje i utjecaja novih tehnologija. Ukoliko se navedeno ne razumije neće se razumjeti niti potreba kritičkog razmišljanja, niti naše različitosti, niti zajedništvo, u smislu dijeljenja informacija, što će u konačnici utjecati na samu slobodu i demokraciju.
Samo obilje informacija koje dolazi nefiltrirano, s pitanjima autentičnosti, valjanosti i pouzdanosti, neće samo po sebi stvoriti informiranije građanstvo, bez komplementarnog skupa sposobnosti potrebnih za učinkovito korištenje informacija, a to je dugotrajan proces u kojem javna politika i strategija uključivanja informacijske pismenosti u društvo mora postati imperativ.
Hoće li se to dogoditi, uzimajući u obzir globalizaciju, tehnokraciju koju smo već spomenuli, činjenicu da tehnološke kompanije preuzimaju političku i ekonomsku moć, same medije, teško je za reći.
Sa sadašnje pozicije, na žalost čini se da će prije Pinoccio postati pravi dječakom nego da se to dogodi, međutim informacijska pismenost je nužnost koja, ako se ne ostvari ne piše nam se dobro.
Piše: Snježana Nemec- demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
