Zbog činjenice da u Hrvatskoj ne postoji dovoljno znanstvenih istraživanja o razvojnim potencijalima dijaspore, fokus će biti stavljen na isto, odnosno na potrebu jačanja povezanosti sa dijasporom, imajući u vidu globalnu važnost njene uloge u oblikovanju politika i strategija političkog i društvenog razvoja, ali prije svega gospodarskog.
Još od pada Berlinskog zida svijet je u previranju, stalno se traže novi putevi i stvaraju novi odnosi. Kompanije se udružuju kako bi opstale na tržištu, osmišljavaju se strategije i razvojni trendovi za veću konkurentnost te brze i kompleksne prilagodbe ekonomskih sustava jer niti jedan od njih nije potpun. Razvoj svake zemlje sve više ovisi o njenoj sposobnosti prepoznavanja potencijala, mogućnosti brzih odgovora i prilagođavanja europskim i svjetskim trendovima. Tehnološke promjene, četvrta industrijska revolucija, klimatske promjene, starenje stanovništva i nepovoljni demografski trendovi, smanjivanje radno sposobnog stanovništva te posljedično pritisci na mirovinske sustave, održivost javnih financija i potrebe traženja financijskih izvora, kao i ulaganja u znanost i istraživanja, sve su to izazovi na koje treba odgovarati. Kada navedenom dodamo globalne krize, kao što je pandemija COVID 19 koja je ostavila ogromne posljedice na svjetsko gospodarstvo i na zdravlje ljudi, tada društveni, ekonomski i politički razvoj svake zemlje pa tako i Hrvatske postaje središnja tema. Pitanje, hoće li ovako izgrađen globalni sustav koji nema odgovore na mnoga pitanja, o čemu svjedoči i energetska kriza, inflacija, kriza iz 2008. godine, trgovinski rat SAD-a i Kine…tražiti neka nova rješenja ostaje otvoreno, no svojevrsno resetiranje ovisit će o globalnim igračima.
U kontekstu navedenog Hrvatska je malo i otvoreno gospodarstvo koje nema utjecaj na globalne promjene i globalno tržište pa se postavlja logično pitanje zašto snažnije ne ojačati svoje kapacitete i mogućnosti uključivanjem dijaspore koja je sposobna iskazati otpornost globalizaciji, u smislu znanja i vještina, tehnologije pa i u smislu identiteta koji temeljen na matičnoj zemlji i zemlji prebivališta.
Osim svoje dobro poznate uloge pošiljatelja novčanih doznaka koje u Hrvatskoj imaju veći utjecaj na makroekonomsku sliku od izravnih stranih ulaganja, dijaspora može znatno promicati trgovinu, poticati poduzetništvo, izravna strana ulaganja kojima bi se otvorio pristup najmodernijim tehnologijama, povećala proizvodnja i zaposlenost, sposobnost da se izdrži konkurencija te opstane na tržištu, a u konačnici može učinkovito promicati i sam imidž zemlje. Treba imati i u vidu kako neka istraživanja pokazuju da su ulagači iz dijaspore manje skloni rizicima i ekonomskim šokovima te da je manja vjerojatnost da će se uslijed krize povući. Razlog, zapravo leži temeljnoj istini koju ne treba dokazivati, a to je ljubav prema domovini i svojevrsno prosocijalno ponašanje.
U kontekstu navedenog treba intenzivnije i u sinergiji svih važnih dionika na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini raditi na angažiranju dijaspore. Aktivirati privatne tvrtke u uspostavljanju kontakata sa dijasporom, jačati poslovne inkubatore i klastere, posebno na lokalnoj razini koju treba osposobiti kako bi prvenstveno funkcionirala na načelu supsidijarnosti. Uključiti članove dijaspore u osmišljavanju programa koji omogućuju strana ulaganja, stručne i ugledne članove društva usmjeriti na korporativna ulaganja i procese, odnosno na one koji donose odluke te na njihovo povezivanje sa politički i ekonomski cijenjenim i utjecajnim Hrvatima u zemlji primateljici, posebno kada govorimo o Argentini i Čileu. Sustavno raditi i na interakciji gospodarske diplomacije, odnosno na samoj tehnici pregovaranja i prikupljanja informacija te ojačati komunikaciju sa matičnom kućom koja će prepoznati prikupljene podatke i potencijalne investitore te poduzeti potrebne korake. Nerijetko se događalo, upravo suprotno, što je loše, uzimajući u obzir i činjenicu da se danas vodi svjetski rat za gospodarske informacije. Autorica u ovom dijelu govori s empirijske pozicije i pozicije nekadašnje savjetnice za gospodarstvo.
Zbog važnosti demografske revitalizacije treba i dalje raditi na povratku iseljeništva, međutim s pozicije globalizacije i kompleksnih političkih i gospodarskih silnica koje utječu na sam povratak, činjenice da sam povratak ne bi značajnije pridonio razvoju Hrvatske, ali i stvarnosti koja govori o petoj i šestoj generaciji potomaka iseljenika koji su se asimilirali i koji na neki način „nestaju“, iako se još mnogi identificiraju Hrvatima i žele suradnju, puno je važnije razviti kvalitetnu mrežu političkih i ekonomskih odnosa koji će biti trajni i na kojima će se graditi budućnost.
Iako je za svaku pohvalu uvođenje Registra hrvatskih subjekata izvan Republike Hrvatske kojim korisnici uspostavljaju sve oblike suradnje s Hrvatima iz domovine i cijeloga svijeta, u prepoznavanju samog potencijala dijaspore trebalo bi razmišljati i o izradi kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja po određenim zemljama koje će uključivati podatke o dobnoj i spolnoj strukturi dijaspore, podatke po stupnju obrazovanja, stupnju kvalificiranosti, ekonomskom profilu, tržištu…
Hrvatska, odnosno službena politika svjesna je svih navedenih potreba i činjenica te je na tom tragu Središnji državni ured za Hrvate izvan RH napravio i Analizu stanja i opis razvojnih potreba i potencijala za područje odnosa Hrvatske s Hrvatima izvan RH, kao preduvjet za izradu Nacionalnog plana razvoja odnosa do 2027. godine. Međutim, kada se detektiraju ljudski, financijski i infrastrukturni resursi i potencijali, sve prednosti i slabosti, snažna politička volja i pozitivna sinergija postaju imperativ za stvaranje sveobuhvatne politike o čemu, zapravo najbolje svjedoče zemlje kao što su Izrael i Irska, Armenija te države s najvećim brojem iseljenika Kina, Indija, Meksiko.
U kontekstu globalizacije kao procesa i globalizma kao ideologije te stalne potrebe odgovora, uključivanje dijaspore ima vrlo važnu pa čak i ključnu ulogu, no za tako nešto potrebno je promijeniti samu paradigmu odnosa državne politike prema istoj, odnosno redefinirati odnos koji će, prije svega stvoriti povjerenje, vjerodostojnost i transparentnost službene politike. Demokratske vrijednosti koje su pripadnici dijaspore stekli u zemlji primateljici stavlja ih u položaj zagovornika istih, i sve što je suprotno tome, u osnovi je neprihvatljivo. S obzirom na činjencu da je posljednih dvadeset godina dijaspora postala pokretačka snaga u uspostavljanju demokracije i civilnog društva, uključivanje intelektualne dijaspore dovelo bi i do razvijanja demokratske političke kulture, odnosno vrijednosti i vrednovanja kao njenim sadržajima. U kontekstu navedenog jedan od glavnih motiva iseljevanja, posebno kod mladih leži u nezadovoljstvu uređenjem zemlje, što potvrđuju i neka istraživanja, a službena politika ovu stvarnost teško priznaje. Činjenica da prihvaćaju poslove koji su ponekad i ispod svake razine njihove kvalificiranosti, možda je najbolje oslikava navedeno. Ovakvu paradigmu, također treba mijenjati, prije svega zbog negativne demografske slike, a samu kritiku treba usvojiti kao konstruktivnu jer, uistinu nije potrebno da se realna prosudba sukobljava sa subjektivnošću koja onemogućava postojanje i druge točke gledišta ili nije na tragu diskurzivnog.
I samu percepciju dijaspore o prisutnim predrasudama Hrvata prema istima, lošoj povezanosti te izostanku pomoći iseljenicima treba mijenjati (Percepcija iseljenika o Hrvatskoj”, doc. dr. sc. Tado Jurić), imajući i u vidu da dio koji govori o izostanku pomoći iseljenicima ne stoji, ili stoji dijelom. A aspekta prisutnih predrasuda prema dijaspori te potrebe predstavljanja uspješnih priča i podizanja svijesti o razvojnoj ulozi dijaspore, mediji kao i udruge civilnog društva imaju važnu ulogu u senzibiliziranju javnosti. Jedan od načina kojim bi se javnost upoznala s razvojim potencijalima dijaspore može biti i kampanja čiji benefiti bi se očitovali kroz stvaranje učinkovitije politike, motiviranje dijaspore da se uključi u razvoj Hrvatske, ali i kroz svojevrsno priznanje dijaspori za sve do sada učinjeno.
Bez aktivnog uključivanja dijaspore u politički i gospodarski život Hrvatske, bez stvaranja dijaspore kao živog dijela koji će sudjelovati u donošenju odluka, teško će se ostvariti kvalitetna i dugoročna suradnja. I samo Vijeće europske parlamentarne skupštine koje je 2015. godine usvojilo Rezoluciju 2043 (Democratic participation for migrant diasporas) vjeruje da vlade, kako u zemljama prijma, tako i u zemljama podrijetla, moraju igrati ključnu ulogu u uključivanju dijaspore u politike donošenja odluka, razvijanju suradnje između vladinih institucija i formuliranju preporuka o izradi programa usmjerenih na dijasporu kako bi se osigurao ekonomski, društveni i kulturni razvoj. Jedan od načina je uključivanje dijaspore u samu strategiju razvoja Hrvatske te omogućavanje da kroz izmjene Ustava i Izbornog zakona budu izabrani u Hrvatski sabor. Zbog ravnopranog sudjelovanja u izbornim procesima treba ozbiljno razmisliti i o elektronskom ili dopisnom glasanju, imajući u vidu mali broj glasačkih mjesta te činjenicu da do istih treba putovati nekoliko stotina kilometara pa i više.
Angažiranu dijasporu, u kontekstu globalizacije treba gledati kao ozbiljan razvojni potencijal na nacionalnoj i lokalnoj razini, kao most koji matične zemlje i zemlje prijma spaja u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu, ali i kao protutežu današnjem iseljavanju, posebno obrazovanih i kvalificiranih mladih ljudi. Za tako nešto, kako je već rečeno treba redefinirati sam odnos prema dijaspori, izgraditi kapacitete koji su sukladni svjetskim i migracijskim trendovima te se prema dijaspori odnositi kao prema partneru, s punim poštovanjem, razumijevanjem i vrednovanjem njihovih interesa i potreba.
Zaključno, bez snažne političke volje i njene moći koja daje smisao političkom kao zajedničkom teško će se realizirati potrebno. Zajednišvo je prastari zov koji daje snagu, udaljenost od mjesta i vremena ne može umanjiti prijateljstvo onih koji su potpuno uvjereni u vrijednost svake od njih, kako je to rekao Robert Southey, a svako nerazumijevanje nije dobro, kao i što izostanak razmišljanja kao stalne portage za odgovorima što napraviti, kako dalje i kako stvoriti i iskoristiti razne modalitete suradnje, nije mudro.
Piše Snježana Nemec
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE NOVINARSKE IZVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
