Mediji imaju izuzetno jak utjecaj na svijest javnosti i upravo zbog te činjenice potrebno je obraditi segmente kroz koje se taj utjecaj ostvaruje pa tako i kroz segment vlasništva, s težištem na tendenciju medijskih tržišta ka sve većoj koncentraciji vlasništva i njihovom utjecaju na komunikaciju u ekonomskom i političkom smislu. Različite studije pokazuju kako vlasništvo ima veliki utjecaj na medijski sadržaj, kako je isto zapravo izvedeno iz ukorijenjenih poslovnih, financijskih, a ponekad i političkih interesa vlasnika, što posljedično dovodi do pada prefesionanih standarada u novinarstvu.
Kako bi bilo jasnije potrebno je navesti kako u osnovi postoje dvije vrste vlasništva nad medijima- državno i privatno. Kada bi napravili neku osnovnu distinkciju između jednih i drugih ista bi ležala u načinu financiranja, a posljedično s tim i načinu, odnosno kvaliteti medijskih sadržaja.
Državni mediji financirani su od države i veća je vjerojatnost da će zbog izostanka neovisnog uredništva sloboda tiska biti niža, a javnost će biti uskraćena za objektivno informiranje. S druge strane državno vlasništvo nad medijima smatra se dobrim, u smislu javnog dobra i pružanja točnih informacija. Upravo ove suprotnosti govore o složenosti vlasništva i njegovog utjecaja. U većini istraživanja i studija ove suprotnosti se provlače, odnosno istovremeno se iznose pozitivne i negativne karakteristike vlasništva, dok je vrlo malo onih u kojima će se decidirano tvrditi kako određeni oblik vlasništva sa sobom nosi negativnosti, u smislu manipulacije javnosti. Jedan od razloga takvom pristupu leži i u sofisticiranosti mehanizama današnjeg svijeta koje je teže prepoznati i kroz koje se nerijetko problemi relativiziraju ili se neizravno manifestiraju.
Za razliku od državnih, privatni mediji mogu biti u vlasništvu pojedinaca ili privatnih korporacija, i ukoliko su slobodni od raznih intervencija mogu biti važna komponenta demokracije jer čuvaju slobodu govora i jačaju slobodu tiska, dajući javnosti mogućnost donošenja određenih zaključaka.
Međutim, pitanje vlasništva u medijima je puno složenije nego se na prvu čini. Iako mediji u privatnom vlasništvu mogu pozitivno utjecati sama priroda privatnih medija koji se isključivo baziraju na profitu teži podizanju društvene nejednakosti i smanjenju pluralizma političkih, ekonomskih kulturnih i društvenih stajališta. Kompanije se udružuju, manje medijske kuće i tvrtke postaju dio velikih konglomerata koje drže monopol na tržištu, osiguravaju komparativne prednosti u odnosu na druge, ostvarujući profit, utjecaj i prestiž i diktirajući pravila poslovanja i norme ponašanja. Takav koncentrirani kapital osigurava ulaganje u samu proizvodnju i distribuciju medijskog sadržaja, s težištem na što veću razinu atraktivnosti sadržaja koji su profitabilniji od kvalitetnih vijesti i informacija. Upravo ta atraktivnostmedijskih sadržaja privlači oglašivače koji predstavljaju primarni izvor prihoda za medije i posljedično odlučuje o sudbini medijskih kuća. Koncentracija i monopolizacija tržišta dovodi do neželjenih učinaka koji utječu na medijske sadržaje, na raznolikost medija, formiranje javnog mijenja, demokraciju i novinarsku neovisnost. Drugim riječima, ukoliko se ulaganje u proizvodnju vijesti pokaže ekonomski opravdanim isto privlači korporativne vlasnike, s ciljem maksimiziranja dobiti. U osnovi govorimo o globalnom tržištu koje potencira kako za države tako i za medije nejednakost u kojem jaki „vode glavnu riječ“
U takvoj konstelaciji odnosa novinari su „prisiljeni“ pod teretom interesa vlasništva i oglašivača te stjecanja sve većeg profita odricati se vlastitih stavova, boriti se sa autocenzurom i cenzurom koja polako uništava novinare i njihovu kreativnost jer plod njihovih misli rijetko ugleda svjetlo dana. Novinari djeluju unutar ovakvog modela pod ograničenjima koja postavljaju drugi, a stalna tržišna utakmica za ulagače, oglašivače i potrošače dovodi do toga da vijesti naprosto postaju roba koja odgovara tim tržištima. Problem leži u činjenici da tržišno vođeni mediji ne proizvode dovoljno sadržaja koji bi uspostavili kritičku javnost. Kada se govori o povezanosti i motivima, u studijama se se nerijetko navodi kako je veza između koncentracije vlasništva i komercijalizacije novinarstva vezana uz motiv profita, dok je veza između kontrole vlasništva i neovisnosti novinarstva vezana za političke i ekonomske interese.
Vlasnička struktrura u medijima, posebno kada govorimo o raznim portalima nerijetko je nejasna i netransparentna i ostavlja prostor za pitanja, ali i sumnju tko zapravo stoji iza medijskih sadržaja i koliko je isti pod utjecajem vlasničke strukture. U osnovi ova nedovoljna transparentnost predstavlja i problem jednog društva u kojem je javnost uskraćena za potpune i točne informacije o vlasništvu, a posljedično s time i za donošenje suda i traženja odgovornosti od medija za nerijetko lažne vijesti i dezinformacije ili bilo koji oblik manipulacije.
Što se tiče Hrvatske u posljednih nekoliko godina napravljen je znatan napredak u pogledu transparentnosti medija, odnosno transparentnosti vlasničke strukture. I Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima definiraju se pravila o transparentnosti vlasničke strukture, kao i pitanja zabrane prekomjerne koncentracije vlasništva. Stupanjem na snagu novog Zakona o ektroničkim medijima trebalo bi se postići još transparentnije iskazivanje vlasništva i izvora financiranja kako bi se na minimum svelo razvijanje klijentelističkih medija.
Međutim, problem kvalitete medijskih sadržaja, smanjenja kritičkih tekstova počeo se pojavljivati s privatizacijom medija u Hrvatskoj. Prema provedenom istraživanju u razdoblju od 2004. do 2006. o privatizaciji Slobodne Dalmacije i Novog lista u članku „ Transnacionalno vlasništvo i lokalna kultura: analiza sadržaja dvaju hrvatskih dnevnih listova, autorice Željke Zdravković, Sveučilište u Zadru, Odjel za sociologiju, rezultati su pokazali kako je nakon promjene vlasništva u Slobodnoj Dalmaciji smanjen broj kritičkih tekstova o kulturi te kako se dolaskom privatnog kapitala „suzio medijski kulturni prostor za javne rasprave o društveno-političkim problemima“. Nadalje se navodi kako je nestao je i kulturni prilog Forum, poznat po tome što su se na njegovim stranicama „intelektualci kritičkim diskursom angažirali u raspravama o vlastitoj kulturi i temama od javnog interesa“. Nestaje i rubrika kulture u nedjeljnim izdanjima novine. S druge strane u Novom listu koji nije bio u u korporacijskom vlasništvu uočen je suprotan trend te se zaključuje da upravo izostanak transnacionalnog korporacijskog vlasništva omogućava promicanje i razvoj kulturnih vrijednosti specifičnih za regiju. No dnevna novina Novi list dobiva novog vlasnika 2016. godine.
Što je zapravo moguće napraviti i kako prepoznati netransparentnost vlasništva?
Globalni svijet i tržišna pravila ne možemo mijenjati, kao ni činjenicu da je novinarstvo ograničeno komercijalizacijom i korporativnom kontrolom, što u konačnici utječe i na samu kvalitetu medijskog sadržaja. Ako za primjer uzmemo medijskog magnata Ruperta Murdocha koji ima oko 800 tvrtki u više od 50 zemalja nameće se i zaključak da isti ima vodeću ulogu u globalnoj politici i ekonomiji. Unatoč navedenom mediji u državnom vlasništvu trebali bi redefinirati svoju ulogu, a u privatnom vlasništvu usmjeriti se na pristup koji će maksimizirati povjerenje javnosti, samih zaposlenika i u konačnici čitave društvene zajednice.
Ono što javnost može je, prije svega razumijevati svijet u kojem živimo, razumijevati da kontrola tržišta i monopol nisu dobri jer se proizvode i distribuiraju sadržaji bez straha od konkurencije, a konkurencija po svojoj prirodi navodi na stalno poboljšanje pa tako i poboljšavanje kvalitete medijskog sadržaja.
Potrebno je podizati razinu svijesti o važnosti dostupnosti podataka o vlasništvu medija. Ako se postavi pitanje zašto nam je važno znati tko su vlasnici medija, odgovor leži u mogućnosti da isti utječu na uređivačku politiku kako bi ostvarili određene ekonomske, političke ili društvene interese koji mogu rezultirati uskračivanjem istinitih i točnih informacija.
Ukoliko se primjeti da je vlasništvo sakriveno, da pod impressum koji predstavlja ukupnost podataka o imenima nakladnika, urednika odgovornih za sadržaj ne stoji ništa, tada je to signal da bi se moglo raditi o netočnim i manipulativnim sadržajima. Naravno, treba razumijevati da transparentno vlasništvo nije garancija vjerodostojnosti određenog medija, ali jasnoća ipak daje orijentir za stvaranje vlastitog suda.
Kada govorimo o vlasništvu medija govorimo o samo o jednom segmentu zbog kojeg je važna medijska pismenost, ne samo u savladavanju vještina prepoznavanja oblika manipulacija, već i potrebi osposobljavanja i osnaživanja samog sebe i posjedovanja kontrole nad svojim postupcima. Drugim riječima, ako pojedinac odluči anulirati važnost medijske pismenosti bit će znatno podložniji medijskoj manipulaciji i stalno u nekom svijetu između istine i obmane koji neće prepoznavati i u kojem će teško izgrađivati vlastite stavove.
Piše: Snježana Nemec/demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
