Započet ću ovaj tekst s jednom zgodnom pričom iz prošlosti koju sam pročitala i koja je mogla biti napisana i danas, na komičan ili ozbiljan način, kao uvjerenje ili preispitivanje istinitosti onoga što se šalje i prima. Na nama je oduvijek bilo možemo li razlučiti gdje počinje istina, a gdje obmana jer teško se boriti protiv nevidljivog. Ono što znam je da treba vjerovati razumu koji stalno propituje i njegovoj suprotnosti intuiciji, našem unutarnjem glasu, instinktivnom shvaćanju jer čovjek ne živi samo na jednoj razini i na putu do istine potrebno je uključiti sve razine života. A priča ide ovako: Nekoliko večeri susjed je dolazio kod djeda. Gledao je televizor jer je svoj razbio. Živio je sam, i po njegovom priznanju ta kutija u regalu svaki dan ga je vrijeđala. Na sve načine, govorio bi njime je upravljala i mislila umjesto njega. Pogodio ju se s tavom dvostrukog dna.
Kroz ovaj metaforički prikaz govorimo o odnosima pa tako i odnsou između medija i javnosti koji se bez povjerenja ne mogu graditi niti pod nekom vječnom sumnjom mogu kvalitetno egzistirati. Izgubljeno povjerenje je teško vratiti, no nije nemoguće, i upravo u potrebnoj vjeri i optimizmu leži mogućnost nove izgradnje i bolje budućnosti, u kojoj će svaka strana biti zadovoljna i dobiti ono što joj treba.
Iako se prema istraživanjima na globalnoj razini pa tako i na razini Hrvatske bilježi pad povjerenja prema medijima, odnosno pouzdanom i istinitom informiranju uvijek postoji mogućnost i prostor za poboljšanje odnosa. Slikovito rečeno kao da čitate Alaina Badioua koji razvija novi pogled na ljubav koju doživljava kao dugu, upornu avanturu, priliku za neprestano istraživanje drugosti i razlike koja oslobađa pojedinca opsesije samim sobom i vlastitim identitetom.
Temeljna je istina da se ništa ne događa preko noći i da je sve proces, lanac povezanih pojava koje se razvijaju i koje dovode do određenog kraja pa tako i kada govorimo o nepovjerenju prema medijima. Uzroci i razlozi nepovjerenja su višestruki, no mogu se svesti pod dva glavna: ekonomski i politički. Nekadašnja niska razina tržišne konkurencije omogućila je da se novinarstvo visoko profesionalizira i da novinari imaju ulogu zaštitnika demokracije i interesa javnosti. Danas su odnosi složeniji i govore, između ostalog i o sve većoj diferencijaciji između bogatih i siromašnih koja se, u korelaciji s potrebom vraćanja povjerenja mora mijenjati. Kako bi razumjeli ovu ekonomsku komponenentu pokušajmo slikovito prikazati nekada i danas. Prije samo sto godina krah neke krupnije tvrtke koji se odigrao s one strane oceana nije mogao povući sa sobom u propast tisuće ljudi na drugom kraju svijeta. Ljude koji nisu ni čuli da postoji ta tvrtka, koji nisu mogli ni sanjati da njihova sreća ovisi od sudbine nekog njima nepoznatog poduzeća. Nije se moglo ni zamisliti da bi, recimo sniženje carine na raž u Njemačkoj moglo norvešku damu lišiti mogućnosti da kupi skupocjenu haljinu ili oduzeti komad kruha stranom radniku. Sloboda tržišta, konkurencija dovela je i do svoje vlastite proturječnosti- do željezne prese pod kojojm se koprca slobodna osoba. Sve je obuhvatio kovitlac industrijskog života koji može opstati samo pod uvjetom da se svi društveni slojevi slijepo potčinjavaju ukusima koje je on formirao. Kotač ne staje, tehnologija se razvija, kompanije se udružuju kako bi opstale na tržištu, osmišljavaju se strategije za veću konkurentnost, osmišljavaju se razvojni trendovi menadžmenta, jačaju regionalne i globalne ekonomske integracije, brze i kompleksne prilagodbe ekonomskih sustava.
Drugi razlog objektivnog izvješćivanja ležao je u nedostatku političke polarizacije ili suprostavljenosti mišljenja, čime se održavao visoki standard političkog diskursa, otklanjala mogućnost utjecaja političara i smanjivala politička kritika institucionalnog tiska. Naravno, ovdje ne možemo govoriti samo o političkoj polarizacji, već i drugim podjelama i suprostavljanjima: suverenisti protiv globalista, vjera protiv sekularizma, tradicionalno protiv modernog… Kao primjer aktualne političke polarizacije i drugih podjela možemo navesti globalnu studiju provedenu u 149 zemalja i objavljenu u medicinskom časopissu Lancet ,koja je pokazala kako skepticizam prema sigurnosti cjepiva protiv COVID-19 raste, usporedo s političkom nestabilnošću i vjerskim ekstremizmom.
Većina javnosti u svijetu vjeruje da su mediji postali destruktivni, skandalozni i arogantni. Stalni priljev depresivnih vijesti koje slušamo nikome ne služi. Naravno, da postoje objektivne okolnosti koje stvaraju osjećaj nesigurnosti, no svatko mora odraditi svoj dio posla kako bi se posljedice smanjile, i država i mediji i pojedinac, i to je ono na što treba stavljati naglasak. Zašto se „ubija“ bilo kakav optimizam, a malodušje stavlja na prvo mjesto i kome treba dotučen čovjek!? Ne treba nikome lažan optimizam, ali ne treba ni širenje panike. Pristup medija je važan, način komunikacije s javnosti je važan. Mediji, nerijetko obojeni globalnim ideologijama u obrani iste pokazat će i aroganciju, posebno prema onima koji ne dijele tu ideologiju i imaju drugačija razmišljanja. Ovu konstataciju će naravno osporiti, štiteći svoje interese pa kad isti i ne nalaze podlogu. Svjedočili smo nerijetko i primjerima kako se ne može izreći vlastito mišljenje ako je u suprotnosti s tom istom ideologijom, što ugrožava čovjekovo esencijalno pravo na slobodu izražavanja i pravo na izbor, a u konačnici i samu demokraciju. Postavlja se neminovno i pitanje gdje je nestala, ne samo potrebna kritka već i tolerancija koja je dvosmjerna i koja jedino kao takva može i postojati. Gdje je tu dvosmjernost ako jedna strana ne tolerira drugačije mišljenje!? I sva suptilnost koju neki nazivaju teorijom nečujnog dijaloga i koja omogućuje da se iz podteksta onog što čujemo traži istina se sustavno uništava, kao što se sustavno sužava i djelokrug svijesti. U konačnici, što ćemo dobiti i imati, ako se stvari ne počnu mijenjati.
Kada javnost sve manje vjeruje mainstream medijima i njihovim informacija koje uglavnom smatraju obmanjućim i lažnim, kada javnost više ne može razlučiti što je istina, a što obmana, kada percipira medijsku pristranost, osjeti nedostatak transparentnost u izvješćivanju tada ima tendenciju povući se i okrenuti se drugim medijskim izvorima, posebno društvenim mrežama koje sa sobom nose i nove stilove izvješćivanja, a konvencinalne medijske kuće, ne samo da su senašle pod sve većim kritikama javnosti, političara, aktivista i stručnjaka, već se moraju natjecati i sa novim medijima.
Sve te trendove dakle, treba preokrenuti i novinarstvo vratiti tamo gdje po svom djelovanju pripada. Drugim riječima, osloboditi se prije svega od pritiska društvenog konstrukta koji se smatra prirodnim i očiglednim, i koji može, ali i ne mora prezentirati stvarnost.
Vraćanje povjerenja u medije i uloga medijske pismenosti
Zbog same složenosti globalizma ne postoji jednostavno rješenje kojim bi se izgubljeno povjerenje prema medijima vratilo. Edukacija, povećanje znanja kod ljudi o tome kako funkcionira današnji svijet, kako funkcionira korporativno vlasništvo, poslovni modeli, posebni interesi i druga pitanja te kako ista utječu na medijsko izvještavanje vrlo je važan dio onoga što medijska pismenost ima za cilj.
Povjerenje se može zadobiti ili vratiti kroz više načina: davanjem manjeg medijskog prostora polariziranoj politici, a više temama koje utječu na živote običnih ljudi no, čini se da će navedeno još pričekati jer stvari se, zapravo iz dana u dan pogoršavaju; odmakom od pristranosti prema političkim strankama, iako pristranost ne znači uvijek nevjerodostojnost; ublažavanjem arogantnog i elitističkog stava prema publici kojim se pokazuje da je nepismena; ublažavanjem dojma kako jedino mediji mogu dati istinu u gotovom obliku, bez potrebe da se traži nova te stavljanjem fokusa, kada se govori o lažnim vijestima i dezinformacijama na „pravu adresu“, odnosno na ekonomske i političke okolnosti u kojima se iste stvaraju.
Međutim sama bit promjene, zapravo leži u smanjenju ekonomske nejednakosti i nejednakosti društvenog priznanja i dostojanstva, što bi dovelo i do smanjenja političke polarizacije.
S druge strane i sama javnost mora preuzeti svoj dio odgovornosti za korištenje kritičkog mišljenja u pogledu onoga što čita, gleda i sluša. Ima odgovornost opremiti se alatima za upravljanje preopterećenošću informacijama i pronalaženju vjerodostojnih informacija. Napraviti odmak i od subjektivnosti kada je politika u pitanju, odnosno ne stvarati nepovjerenje prema medijima jer su kritički napali neku političku opciju u kojoj jesu ili koja im je bliska te na taj način polarizirati medijski i politički sustav. „Pomilovati“ samog sebe od odgovornosti nije rješenje, već rješenje leži u razvijanju svijesti, kontinuiranoj edukaciji i razvijanju vještina medijske pismenosti. Nadležni ne smiju polaziti od pretpostavke da ljudi, posebno djeca i mladi znaju, jer to je netočno. Digitalno doba donijelo im je sredstva kojima se koriste, ali ne i obuku.
Ono što se čini najgorim je prihvatiti da je nepovjerenje prema medijima prirodno jer nije, niti prirodno niti zdravo, ni za medije ni za javnost, ni za cijelo društvo.
Piše: Snježana Nemec
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
