Odnos i dinamika politike i medija desetljećima se mijenja pa ćemo se, naravno osvrnuti na sadašnjicu i u korelaciji s istom pojasniti o kakvim se odnosima radi i kako isti djeluju na javnost, odnosno na samo društvo, što je sa sukobljenom ovisnošću, ekonomijom utjecaja i klijentelizmom, uzimajući u obzir da u suvremenim društvima više ne postoje jasne granice između istine i laži, da su, kako je to rekao američki autor Ralph Keyes obmane i dvosmislene izjave koje u sebi sadrže jezgru autentičnosti, ali ne odgovaraju istini postale valuta političara, novinara, korporativnih rukovoditelja i drugih moćnih posrednika.
Iako je odnos politike i medija u nekom prirodnom suparništvu, i kao takav kontinuirano predmetom ispitivanja, neosporna je činjenica da jedni bez drugih ne mogu, i da jedni i drugi međusobno djeluju kako bi oblikovali javno mijenje i rasprave o društvenim problemima, kulturnim normama i politikama.
U suvremenim i složenim društvima, s obiljem informacija politici ili njenoj moći potrebna je medijska pozornost dok mediji, s druge strane trebaju informacije i vjerodostojne izvore unutar političkog establišmenta kako bi proizvodili vijesti i informacije. Za politiku sam cilj leži u korištenju masovne komunikacije za mobiliziranje javne potpore, a za medije cilj je proizvesti priče koje privlače veliki broj publike. Političari nastoje preko medija ostavljati dobru sliku, dozirati informacije ovisno od svojih interesa, što odudara od interesa medija koji ne žele preuzeti takvu ulogu, već dati svoj osebujan novinarski doprinos kroz informacije i vijesti, odnosno kroz razbijanje nametnute blokade. Upravo inherentni interes političara da kontroliraju sadržaj koji je u suprotnosti s medijima i njihovim nastojanjima za davanjem neovisnog doprinosa stvaraju napetosti i izobličenja. U ovom pojednostavljenom pojašnjenju odnosa i ciljeva pojavljuje se i treći akter, a to je javnost. Ako govorimo o relaciji politika-mediji-javnost isti nerijetko stoje u odnosu negativnih utjecaja, i umjesto da s pozitivnom kritikom potiču jedni druge, da su u stalnooj inetrakciji oni se opstruiraju, sputavaju i guše.
Niti za politiku niti za medije ne može se reći da uspješno komuniciraju s javnošću, a ako ćemo biti potpuno na zemlji i sama javnost uglavnom ne primjećuje ovaj problem, i nerijetko se čini da je sama sebi svrha, bez namjere da, barem kada se govori o Hrvatskoj preuzme odgovornost, odnosno aktivnu ulogu, već se i nadalje abolira od vlastite odgovornosti, tražeći krivnju uvijek u nekom drugom. To su osnovi loše posloženi odnosi.
Činjenica je da svaka država ima kontrolu nad medijima koja se provodi kroz razne oblike o kojima smo u sklopu projekta medijske pismenosti već pisali, i u kojem je cenzura, odnosno autocenzura kao rafinirani vid manipulacije najraširenija.
Država je ta koja regulira poslovanje medija unutar zakonskih okvira, no to nije jedini faktor koji utječe na oblikovanje medijske politike te u obzir treba uzeti i društvene i ekonomske čimbenike. Kada je država vlasnik medija, tada je i veća mogućnost uplitanja i manipuliranja informacijama putem medija, zbog čega su europske zemlje pa tako i Hrvatska osnovale neovisna regulatorna tijela koja potiču javni interes i pluralizam medija, stručnim i transparentnim djelovanjem opravdava povjerenje javnosti, potiče medijsku pismenost, stvara uvjete za proizvodnju kvalitetnog hrvatskog audiovizualnog sadržaja te osigurava ravnopravne uvjete za razvoj medija i medijskih sloboda (izvor: Agencija za elektroničke medije).
Kada govorimo o vlasničkoj strukturi, privatnoj i javnoj, niti jedna od njih u potpunosti ne odgovara potrebnom stupnju slobode i profesionalnih standarada, niti potrebnoj kvaliteti. Mediji su većinom u privatnom vlasništvu, što znači da je profit imperativ koji posljedično dovodi do zanemarivanja kvalitete sadržaja. Sponzori, oglašavanje dovode do prilagođavanja, čime trpi kvaliteta sadržaja ili raspored emisija.
Vlasništvo nad medijima može predstavljati ozbiljne izazove pluralizmu kada se vlasnici miješaju u neovisnost i uređivačku politiku novinara. Koncept pluralizma je naravno širi i dotiče i druge aspekte, poput pitanja radnog odnosa novinara i uvjeta u kojima rade, zastupljenosti lokalnih i regionalnih zajednica, glasova manjina i samog odnosa medija i politike. Međutim, u ekonomiji slobodnog tržišta vlasnici moraju imati sposobnost odlučivanja o strategiji svoje tvrtke kako bi ostala konkurentna na tržištu, ali imajući u vidu potrebu za objektivnim, nepristranim i tranparentnim izvješćivanjem, što zasigurno nije lako pomiriti, ali rješenje treba naći.
Mediji moraju biti neovisni u zaštiti demokracije, nema slobode bez neovisnosti medija, nerijetko se može čuti iz EU institucija, no postavlja se pitanje kako u ovo moderno i složeno doba postići tu istu neovisnost, ukoliko ste ovisni o financijskim sredstvima, posebno javnim. Naravno da se može kod onih koji su uspostavili pravi odnos, no činjenica da samo rijetki to postižu ukazuje na problem prisutnog klijentelizma koji je nasuprot potrebnom sustavu meritokracije u kojem se ekonomska dobra i/ili politička moć dodjeljuju na temelju talenta, truda i postignuća.
Na problem ovisnosti medija o javnom novcu, posebno lokalnih medija nerijetko je upozoravalo Hrvatsko novinarsko društvo, a istraživanja istih pokazala su „snažan utjecaj lokalnih moćnika na uređivačku i kadrovsku politiku i izravno miješanje u odabir tema koje će mediji obrađivati“. Ta financijska ovisnost medija ili sprega medija i lokalne politike u osnovi govori o međusobnim interesima i međusobnoj manipulaciji kako bi svaki od njih postigao svoj cilj. Dugoročno politika ne može preživjeti na temelju obećanja, nerijetko iluzornih i zato se konkretnije „nagrađuje“. Ukoliko mediji izvršavaju nametnute zadaće za očekivati je da će se i dalje nastaviti suradnja, odnosno da će na javnim natječajima isti dobiti financijska sredstva, neovisno o kvaliteti medija i kvaliteti sadržaja koji nude, a koleteralne žrtve su kvalitetni mediji koji se trude ostati neovisni, i u konačnici i samo društvo. Ova klijentelistička razmjena naglašava asimetriju moći u društvu, i na taj način pomaže klijentelizmu da ustraje. Odnosi se naprosto hrane sami sobom i postaju sve ukorijenjeniji, i zapravo govorimo o začaranom krugu neformalnih i nezdravih odnosa iz kojih se teško izlazi, koji su povezani i sa drugim problemima koji jačaju nejednakost i društvene nepravde, i iz kojih nerijetko izostaje moralna osuda. Ovdje dolazimo i do apsurda jer novac bi nam trebao otvoriti prostor za veće mogućnosti i više slobode, a ono čemu svjedočimo je sputanost i ovisnost čiji uzroci se ne rješavaju.
S globalnog stajališta fenomen klijentelizma se danas smatra prijetnjom temeljima demokracije koja potkopava ideju javnog dobra, dovodi do sputavanja vlada od strane interesnih skupina, smanjujući njihov legitimitet i sposobnost za reforme. Ako ćemo govoriti o razlozima klijantelizma isti je ponajviše ukorijenjen u kulturi i ukorijenjenim obrascima ljudske interakcije i ponašanja koji su generacijama ponavljajući i u suprotnosti s dobrim upravljanjem, što se najviše manifestira u manjim sredinama u kojima je sprega povijesno bila izraženija. Univerzalno rješenje ne postoji i ovisi od zemlje do zemlje, ali osnova promjene leži u u odlučnom političkom djelovanju i optimalnoj organizaciji.
Izvješća i studije na globalnoj razini, također ukazuju na povećani trend uplitanja politike u medije kroz oblik izravnog uplitanja u rad medijskih kuća, bilo od strane političara koji traže od urednika ili drugih uključenih u proizvodnju vijesti da izmijene ili zaustave priču, ili zamjenjujući novinare koji su kritični prema određenoj temi ili političkoj opciji, kroz pokušaje diskreditacije medija, podizanje tužbi protiv novinara kako bi se posijala sumnja u istinitost njihova izvještavanja, što posljedično ima štetan učinak, posebice na sigurnost novinara. Kada govorimo o Hrvatskoj, međunarodna i europska novinarska federacija (IFJ/EFJ) poduprle su zahtjev Hrvatskog novinarskog društva da se hitno promijeni zakon kako bi se prekinula “kultura tužakanja” i uznemiravanja novinara i medija tužbama. Prema istraživanju HND-a, protiv novinara i medija u Hrvatskoj podnesena je najmanje 951 tužba u kojima tužitelji potražuju gotovo 10,3 milijuna eura. Međutim, istraživanjem je obuhvaćeno samo 26 medija, pa je stvarna brojka vjerojatno puno veća i prelazi 1000 tužbi, upozorio je HND, koji sa zabrinutošću ukazuje na činjenicu da su „visoki državni dužnosnici, lokalni šerifi, pa čak i sami suci uključeni u podnošenje tužbi“. Mnoge tužbe, navode uključuju kazneno djelo ‘sramoćenja’, koje je još uvijek dio hrvatskog kaznenog zakona. Navode i kako podaci iz prethodnih godina pokazuju da je vrlo malo novinara na kraju osuđeno, što dokazuje da su mnoge tužbe bile usmjerene na uznemiravanje i zastrašivanje novinara zbog njihovog izvještavanja, a ne s ciljem dobivanja postupka.
Do sada smo se kroz tekst dotaknuli uglavnom klasičnih medija i politike, odnosno njihovog odnosa, međutim kako se posljednjih godina mijenjala struktura medijskog okruženja, tako se mijenjao i odnos politike i novinarstva. Strateškim korištenjem novih digitalnih platformi političari sada mogu izravnije komunicirati s javnošću te stvarati interakciju i suradnju s istima. Digitalno doba mogućilo je političarima da zaobiđu medijski nadzor, odnosno cijenu koju su morali platiti kako bi prenijeli svoju poruku, nedvojbeno mijenjajući odnos snaga. Novi mediji radikalno su promijenili načine na koje djeluju vladine institucije i komuniciraju politički lideri. Transformirali su politički medijski sustav, redefinirali ulogu novinara, način na koji se izbori vode i građani bave politikom.
U isto vrijeme, nova medijska era je pojačala trendove koji potkopavaju idealne ciljeve demokratskog tiska. Širi se ogromna količina političkog sadržaja, ali velik dio materijala je trivijalan, nepouzdan i polarizirajući. U tim promjenama tradicionalni mediji počeli su se oslanjati na aspekte novih medija, novinari se oslanjaju na nove medijske sadržaje kao izvor vijesti, i ovi trendovi ozbiljno utječu na kvalitetu i prirodu sadržaja vijesti, kao i na stil političkog izvještavanja.. U novoj medijskoj eri, granice postaju sve nejasnije i javnosti je sve teže razlikovati činjenice od fikcije te odvajati bitno od nebitnog. Sadržaj se prenosi bez značajnog filtriranja treće strane, provjere činjenica ili uredničke prosudbe. Pojedinci bez novinarskog obrazovanja mogu doprijeti do mnogih korisnika velikom brzinom. Politički sadržaji se koriste za usmjeravanje potrošača na proizvode društvenih medija, a ne za obavljanje javne službe informiranja građana.
Kao i u mnogim odnosima danas, tako je i odnos politike i medija sve više posljedica interesnog umjeravanja u kojem se čovjek više ne može izraziti i gdje um polučuje drugačiji učinak od željenog i zamišljenog. Interesno usmjeravanje u kojem se podizanjem naše razine svijesti stalno plasiraju neke nove ideje i interesi i ponovno usmjeravaju tamo gdje žele. U tom kretanju mi prvo dobivamo, a potom prihvaćamo svoju ulogu, većinom nesvjesni iste. Nimalo lijepo ne zvuči, naprotiv vrlo zabrinjavanjuće, posebno uzimajući u obzir da je dužnost i obveza politike i medija, objektivno i činjenično izvještavanje, a činjenica ne trpi interpretacije.
Svatko od nas stvara sliku o sebi pa tako i mediji i politika i sama javnost. S obzirom na našu subjektivnost koja je nerijetko odvojena od objektivnosti, činjeničnog i logičnog tumačenja ta slika je nerijetko iskrivljenja i neminovno dovodi do stvaranja određene uloge i normi ponašanja koje se reflektiraju na cjelokupno društvo. No svatko će reći da je u pravu, svatko će za svoje ciljeve i interese naći neko opravdanje, a samo rijetki će preuzeti odgovornost. U osnovi sve izgleda kao da smo u dvoboju između Tolstoja i Shakespearea u kojem su oba suparnika u pravu, i koji su duboko zahvatili temelje dviju raznovrsnih struja, od koji svaka struja za sebe odgovara potrebama određenih grupacija. Ako se čini komplicirani, nije i samo se kroz povijest prelijeva i pokazuje da nitko nije u pravu i da su svi u pravu, da što je jednima dobro drugima nije, da što je interes jednih drugih nije, da što jedni smatraju nomalnim drugi ne smatraju.
I gdje je onda rješenje za odnose na relaciji politike, medija i javnosti?
Prije svega u ispravnom i objektivnog poimanju uloga i ciljeva, u izboru koji nije trenutan već stalan, i u kojem razum pobjeđuje te u snazi volje kao pokretaču promjena. Integritet medija i politike je u njihovoj obvezi i sposobnosti da služe javnom interesu i demokratskom procesu. Medijske kuće trebaju učiniti više u segmentu otpornosti na institucionalni utjecaj unutar medijskog sustava, ekonomije utjecaja, sukobljene ovisnosti i političkog klijentelizma. Potrebno je povećanje kapaciteta u jačanju neovisnih medija, unaprjeđenje profesionalnih standarada i etičkih načela, osiguravanje uvjeta rada novinarima te povećanje svijesti javnosti o važnosti istih.
Političari trebaju razmijevati da svako zadiranje u neovisnost medija posljedično ima učinke na dekomokraciju i njene procese. Javnost mora razumijevati ove odnose, uzroke i posljedice te preuzeti aktivniju ulogu i odgovornost.
Benefiti koji se dobivaju, dugoročno ne mogu i nisu dobri jer je odnos politike, medija i javnosti u stalnoj napetosti i nepovjerenju, a odnos nepovjerenja, vječnih sumnji nikada nije mogao odvesti u budućnost i prosperitet.
Treba, zapravo govoriti i raditi na jednom partnerskom odnosu, na jedinstvu koje čine zasebne cjeline ili kako je to lijepo reako Khalil Gibran – pijmo isto vino, ali svatko iz svoje čaše.
Piše: Snježana Nemec/demmosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIUZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
