Pojednostavljeno rečeno manipulacija je korištenje sredstava za upravljanje ljudskim ponašanjem u određene svrhe. Govorimo, zapravo o prisilnim utjecajima ili konkretnije podvaljivanju koji se koriste za stjecanje kontrole, koristi ili privilegija na račun drugih te o onima koji manipuliraju ne poštujući moralna načela. Ovdje je važno napraviti distinkciju između manipulacije i pojmova utjecaja i uvjeravanja koji sami po sebi nisu ni pozitivni ni negativni, ali mogu nositi predznak pozitivnog, ako govorimo o ljudskim resursima i postizanju zajedničkih interesa na dobrobit svih.
Činjenica je da se oduvijek manipuliralo ljudskim umom, oduvijek su se pronalazili načini upravljanja ljudskim ponašanjem kako bi navodili mase na donošenje odluka koje idu u prilog istomišljenicima, različitim skupinama ljudi ili određenim interesnim skupinama. Onaj tko je izmanipuliran vjeruje da je potpuno slobodno formirao svoje mišljenje i donio svoj stav i tu leži, ne samo problem već i opasnost.
Ravojem tehnologije, znanosti „sustav“ je naprosto doveden do razine sofisticiranosti u razumijevanju ljudskog bića, njegovog ponašanja, drugim riječima „sustav“ bolje poznaje čovjeka, nego on sam sebe, što naravno otvara prostor za kontrolu i moć nad nama.
Medijska manipulacija je globalni problem kroz koju se plasira neka drugačija stvarnost od one koju vidimo i koja vremenom oblikuje našu svijest i ponašanje. Mediji nas naprosto hrane sadržajima koji imaju za cilj potaknuti naše emocije, i lakše je potaknuti osjećaj ljutnje, straha i ogorčenosti nego osjećaj radosti, privrženosti i sigurnosti, što na razne načine, ne samo da mijenja nas same, radi otklon od potrebnog razuma, već i duboko korumpira demokraciju. Korištenje emocionalnog aspekta klasična je tehnika za izazivanje kratkog spoja između racionalne analize i kritičkog mišljenja. Poticati glupost, površnost i neznanje, odvraćati pozornost od bitnih stvari, odgađati neodgodivo, računajući na naivnu sklonost masa i vječnu mantru- bit će bolje, zamagljivati istinu ili koristiti apsurd vidljivog u nevidljivom, gdje se istina servira u gotovom obliku i gdje se više ne može razlikovati gdje ista počinje, a gdje završava, stvarati osjećaj konfuzije i zbunjenosti koja potiče razdor i mržnju u suprostavljenim stranama pa su se i u ovo vrijeme pandemije COVID-19 na društvenim mrežama mogle pročitati zastrašujuće izjave poput- nadam se da ćeš oboljeti i završiti na respiratoru, samo su neke od strategija manipulacije. Stalno plasiranje loših vijesti, sijanje straha i panike kojima svjedočimo imaju za cilj stalno držati podgrijanim zadovoljstvo našim životima pa ako je ono i ispod razine ljudskog dostojanstva i zaobilaziti potrebnu racionalnost.
Manipulira se na različite načine, od činjenica, dezinformacija, spinova, cenzuriranja, clickbaita-u prijevodu mamca za klikanje, pristranog izvještavanja, teorije zavjere, satirom…, i malo toga se događa slučajno, već je uglavnom rezultat svjesne namjere i s ciljem da se plasira i izgradi neistinit narativ, posebno kada govorimo o manipuliranju činjenicama.
Govoreći na svjetskoj razini, ako se uspijeva generirati dovoljno „glasina“ ljudi će pretpostaviti da „gdje ima dima ima i vatre“, i tada nestvarno postaje stvarno. Kada o vijestima i informacijama ne odlučuje ono što je važno, već ono što čitatelji kliknu i čija podloga je isključivo financijska, kada je ciklus toliko brz da vijesti ne mogu biti ništa drugo nego dosljedne i redovito nepotpune, kada sumnjivi skandali uguše izborne ponude ili izbace milijarde s tržišta kapitala tvrtki kojima se javno trguje, kada se vijesti često pokrivaju pričama o tome kako se priča odvijala, medijska manipulacija je u nepromjenjivom stanju, odnosno označuje nepromijenjenost sadašnjeg ili prošloga stanja.
Sami manipulatori kao da igraju igru volumena. Slikovito rečeno, oblik je zbijen, poput kamena ili krumpira, prostor ne prodire u volumen, a volumen ne prodire u prostor. Neki će reći da manipulatori zagovaraju poimanje slobode bez odgovornosti, što stoji, no isto tako stoji da i izmanipulirani slobodu ne poimaju ispravno i da izostaje odgovornost, prije svega prema samom sebi.
U trenutku kada shvatimo da smo izmanipulirani osjećamo se loše, i o ovoj spoznaji mi uglavnom šutimo jer kao ljudska bića teško sami sebi priznajemo kako nas je netko prevario. Skloniji smo zavaravanju nego istini jer se tako osjećamo bolje. Živimo u svijetu stvorene zablude preko koje nerijetko pokazujemo svoje neznanje, bez prave moći prosuđivanja i odvajanja bitnog od nebitnog. Život koji živimo, vidjeli mi to ili ne, složili se ili ne uglavnom nas drži u prividu i uvjerenju kako moramo ostati pasivni, posebno na planu osvješćivanja, a osvješćivanje znači suočavanje s istinom. Djelujemo intuitivno, ne vjerujemo svojoj inteligenciji koja je neovisna od osjetila. „Zarobljeni“ u tom svijetu prestajemo razmišljati svojom glavom, prepuštajući drugima da nas vode. Realna kritika je u stalnom sukobu sa subjektivnošću društva i sa čovjekovom nesposobnošću da izađe izvan okvira svojih razmišljanja i razumijeva da postoje i druge točke gledišta.
Satira je posebno zanimljiva jer je ne doživljavamo kao moguću manipulaciju, no kad se jasno ne naznači da se radi o satiri, već sve nekako ostaje visiti u zraku kao neka stvarna vijest, manipulacija se događa, posebno ako nismo u stanju razumno zaključivati. Naime, vjerojatno se sjećamo Newsbara i čuđenja što je ne tako mali broj ljudi miješao informativni sadržaj s fikcijom radi postizanja satiričnog učinka.
Tijekom posljednjih godina platforme društvenih mreža doprinijele su polarizaciji, populizmu, pristranim činjenicama, političkoj retorici koja izaziva podjele, i manipulacije, ugrožavajući samo tkivo demokracije. Vodeće platforme poput Facebooka i Twittera, unatoč pokušajima još uvvijek nisu uspjele regulirati tok informacija, već su i nadalje platforme na kojima kojima se šire laži, dezinformacije i mržnja. Ako se prisjetimo tijekom američkih predsjedničkih izbora 2020., ove platforme postavile su zabranu bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu zbog njegovih nepotkrijepljenih tvrdnji o ‘izbornoj prijevari’, pozivajući se na politički kontekst izvanrednog stanja i nacionalne sigurnosti. Opširno se raspravljalo o utjecaju takvog poteza na demokraciju i predstavljaju li takve mjere koje poduzimaju divovi društvenih medija prepreku slobodi izražavanja.
Kada govorimo o elitama, političkim, financijskim i društvenim kojima je uslijed svojevrsnog pritiska na medije omogućeno da javnosti nameću svoje interese tada govorimo o manipulaciji istih i ozbiljnoj ugrozi neovisnosti medija, a posljedično s tim i rastom nepovjerenja u medije, institucije i u konačnici o ugrozi same demokracije i slobode društva. Postoje razne terorije o elitama, no možda je u ovom globalnom svijetu koji sam po sebi nije loš, ali je čini se optišao krivim putem naprihvatljivija teorija C. Wright Millsa koji kroz tri ključne institucije; velike korporacije, državu i vojsku vidi monopoliziranje moći od onih koji su na vrhu intitucionalne hijerarhije. Pojednostavljeno rečeno, Mills elite objašnjava kao produkt institucija, a ne sposobnosti pojedinaca.
Iz svega navedenog razvidno je koliko je važno medijsko obrazovanje, odnosno medijska pismenost. Iako nije lako prozrijeti manipulaciju, uzimajući u obzir sve navedene čimbenike treba na prepoznavanju i raskinkavanju iste sustavno raditi. Upoznavati mlade o aktualnim pitanjima, uključivati ih u rasprave metodom pro et contra, učiti ih da život i svijet u kojem žive ne funkcionira na bipolarnom principu crno – bijelo. Učiti ih da čovjek ne živi samo na jednoj spoznajnoj razini i da se u potrazi za istinom ili barem približavanju iste ne isključuje niti jedna razina života.
Potrebno je i razumijevati da smo svi rođeni s određenim predispozicijma, i kad te iste nasljednje sklonosti dobiju poticaje iz okoline, posebno kod djece i mladih koji su u jakoj sponi s tehnologijom, tada u nama ostaju „upisani podaci“ iz te iste okoline koji nas čine upravo onakvim kakvi jesmo. Što se tada događa? Počnemo se naprosto lomiti u vlastitim navikama, čim pokušamo izaći iz okvira svojih razmišljanja, nerijetko ne razumijevajući da su iste podložne promijeni. To stalno ponavljanje usvojenih radnji, načina razmišljanja, prosuđivanja i vrjednovanja koje stalno vučemo za sobom treba mijenjati jer itekako je važno čijim očima gledamo, čijim ušima čujemo i čijom glavom razmišljamo. Kao i u našem privatnom životu tako i u javnom životu, ako poštujemo sami sebe nećemo dopuštati da netko s nama manipulira, da prelazi granice naše podnošljivosti jer se radi o jakom osobnom i društvenom stupu koji ako se zanemari osuđen je na propast.
Potrebno je i kao nadogradnja obrazovnom sustavu kontinuirano raditi na sebi, stjecati znanja, uzdignuti se na višu razinu prosuđivanja, imati što jasniju viziju onoga što se događa, probuditi se i razumijevati kako današnja realnost funkcionira. U protivnom će učinci mainpulacije ostaviti ozbiljne posljedice u kojoj će i naša sloboda izbora, upravljanje vlatitim mislima i vlastitim životima postati metaforički rečeno priča o nestalim godišnjim dobima.
I sami manipulatori trebali bi razmisliti što će zapravo čovjeku čovjek koji ne razmišlja, koji usvaja i izražava tuđa mišljenja i stavove, čovjek koji i ne znajući osjeća da nešto nije u redu, ali to nešto naprosto ne zna što je niti zna kako ga artikulirati. Najgore što se može pomisliti ili izreći je da su svi napori da se nešto promijeni uzaludni. Mantra koja se toliko puta čuje, i na koju oni koji se vode Machiaveliovom- Cilj opravdava sredstvo, računaju.
Piše: Snježana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
