Autor:Ivan Kovačić O tome kolika je stvarna opasnost koja prijeti od nuklearnih elektrana unutar ratnog područja u Ukrajini, razgovarali smo s mr.sc. Ivicom Bašićem, Zabočaninom i bivšim predsjednikom Hrvatskog nuklearnog društva .
Kroz medijske izvještaje o ratu u Ukrajini, osim samog spominjanja nuklearnog oružja i procjena mogućnosti njegove upotrebe u tom ratnom sukobu, nerijetko do nas stižu i vijesti o potencijalnoj opasnosti od same činjenice da se vode borbe oko pojedinih nuklearnih elektrana u Ukrajini, koja ima sveukupno 15 nuklearnih reaktora na svome području. ‘Kao rezultat kontinuiranog neprijateljskog granatiranja zgrada i jedinica najveće nuklearne elektrane u Europi, nuklearka Zaporožje gori’, bila je jedna od informacija koje su stigle iz Ukrajine, a druga koja je također zabrinula mnoge građane bila je sljedeća vijest: ‘Nuklearka Černobil, uzrok najveće katastrofe te vrste iz 1986., potpuno je isključena iz električne mreže zbog vojnog djelovanja ruskog okupatora. Ona više nema napajanje. Bez električne energije onemogućeno je hlađenje istrošenog nuklearnog goriva pa bi mogle biti ispuštene radioaktivne tvari’. Intervju donosi portal ZAGORJE.COM
Zabočki stručnjak
O tome kolika je stvarna opasnost koja prijeti od nuklearnih elektrana unutar ratnog područja u Ukrajini, razgovarali smo s mr.sc. Ivicom Bašićem, Zabočaninom i bivšim predsjednikom Hrvatskog nuklearnog društva, koji sa svojim kolegom, dr.sc. Ivanom Vrbanićem, u Zaboku ima sjedište i ured njihove konzultantske tvrtke APOSS d.o.o., koja se bavi analizama pouzdanosti i sigurnosti sustava nuklearnih reaktora. Dugi niz godina radili su kao glavni inženjeri za vjerojatnosne i determinističke sigurnosne analize u NE Krško, a potom su 2005. godine krenuli u privatne, poduzetničke vode. Da bez ikakvih stručnih, pravnih i službenih formulacija, onako laičkim i pojednostavljenim jezikom istaknemo važnost onoga čime se Ivica Bašić bavi, reći ćemo da mnoge nuklearne elektrane diljem svijeta traže neovisni pregled svoga rada od međunarodne atomske agencije (IAEA) čije odbore savjetuju stručnjaci APOSS-a. APOSS d.o.o. je registrirana i ovlaštena organizacija za izrade analiza sigurnosti nuklearnih objekata od MUP RH te Uprave Republike Slovenije za nuklearnu sigurnost (URSJV). Isto tako, Bašić i njegov kolega, između ostaloga, analiziraju koji dijelovi i oprema u pojedinoj nuklearnoj elektrani trebaju biti zamijenjeni, odnosno, koliko dugo će još pouzdano moći raditi te koje im eventualne ugroze prijete.
Nema razloga za brigu
Upravo zbog toga smatramo da smo rijetko gdje, a kamoli u Hrvatskoj, mogli pronaći boljeg sugovornika kako bismo se raspitali o razini potencijalne ugroze od nuklearnih elektrana u ratnom području. – Ja sam sudjelovao u misiji dvadesetak stručnjaka Europske unije i Međunarodne atomske agencije (IAEA) od 2008. do 2010. godine, kada smo pregledavali sigurnost svih petnaest nuklearnih reaktora u Ukrajini. Te elektrane su vrlo robusne. Prvo treba reći da ovo što se dogodilo u elektrani Zaporožje, dogodilo se na administrativnoj zgradi u kojoj nema nikakvih sigurnosnih sustava. Kontejmenti, odnosno, zaštitne zgrade reaktora, projektirane su i izgrađene vrlo robustno, jako armirane i debele su skoro jedan metar. Generalno, one bi mogle biti štit od nekih projektila, no, budimo realni, one nisu projektirane za vojne napade. One mogu izdržati pad aviona i vrlo teške potrese (reda veličine 8 stupnjeva po Richteru, 6.2 je bio razoran potres u Petrinji a svaki stupanj je otprilike 10 puta jači potres), ali danas imate različite vrste streljiva i te zaštitne zgrade ih ne mogu zaustaviti. Rusi su u Siriji, a i Amerikanci u Libiji, koristili granate koje razbijaju beton do četiri metara debljine. No, mislim da se radi previše panike oko toga jer nuklearke zapravo nisu vojni cilj. I po međunarodnim sporazumima, ako netko okupira neku zemlju, on preuzima odgovornost za nuklearne objekte. Dakle, ne bi netko srušio elektranu pa da ne može više živjeti na tom području. A čak i da Rusi poruše nuklearnu elektranu, što bi mogli napraviti da žele, onda bi tim činom i proizvedenim radioaktivnim oblakom ozračili i europski dio Rusije. Tako da smatram da oko toga građani uistinu ne trebaju biti zabrinuti – rekao nam je Bašić.
O uzimanju joda
Kako je naglasio, panika se uglavnom širi zbog neznanja i nerazumijevanja fisijskih produkata. – Sad se stalno spominje jod i ljudi ga počinju nerazumno kupovati a još gore ako ga uzimaju bez stvarne potrebe. Naime, jod se koristi samo kratkotrajno i to u slučaju kada imate neki direktni nuklearni incident u blizini te ste izloženi direktno radioaktivnom oblaku i to zbog toga što izotop joda 131 (vrijeme do kojeg opadne aktivnost za pola je relativno kratko – 8 dana) može doći u štitnjaču i izazvati bolest. Međutim, zdrave, a pogotovo starije osobe, uzimanjem joda oštećuju svoj organizam. I to je vrlo opasno. I apsolutno se ne bi smjelo preporučati uzimanje bilo kakvih jodovih medikamenata sve dok, eventualno, naš Stožer civilne zaštite ne bi to rekao. Ali opet ću reći da sam uvjeren da neće doći do takve eskalacije, odnosno, nuklearnog rata. To se jednostavno neće dogoditi jer u takvom ratu nema pobjednika, cijela civilizacija gubi. Pogotovo sumnjam da je na području RH bilo koji vojni cilj na koji bi netko uputio nuklearni projektil (najbliži je Aviano, NATO baza udaljena 250km). Znači, kao i tijekom nesreće u Černobilu, a niste u direktnoj blizini, dovoljno je dva ili tri dana provesti u kući. Naime, većina fisijskih produkata sa vremenom se raspada takozvanim beta zračenjem kojeg već zaustavlja list papira, bitno je samo ne udisati moguće fisijske produkte – kaže naš nuklearni stručnjak.
Sigurne elektrane
No ipak, zanimalo nas je i koji su mogući scenariji, odnosno, posljedice eventualnog slučajnog incidenta u nuklearnoj elektrani na ratnom području. Stoga smo našeg sugovornika pitali može li neka granata koja slučajno pogodi nuklearnu elektranu izazvati katastrofu kakva se desila u Černobilu. – Kao prvo, Černobil nije imao zaštitnu zgradu, koju mi zovemo kontejment. Drugo, čak i da granatiranjem uništite neki potporni sistem, ako niste pogodili direktno kontejment, onda radijacija ne bi smjela izaći van. Bez obzira na potencijalno taljenje jezgre, kontejment bi zadržao radijaciju. Ako biste pogodili zaštitnu zgradu reaktora – kontejment, to još uvijek ne znači da bi došlo do radijacije jer je reaktor ugašen. I ako bi ga i dalje mogli hladiti potpornim sistemima, onda opet ne bi došlo do značajnog povećanja radioaktivnosti. Da bi nastao neki problem, trebaju biti ispunjena dva uvjeta. Prvi je da je uništena zaštitna zgrada reaktora, a drugi da ste spriječili sigurnosne sustave da obave svoj dio posla, odnosno, da ohlade jezgru odnosno fisijske produkte koji nastaju u jezgri i nakon obustave rada. Treba reći i da svaka nuklearna elektrana ima dva ili tri zaštitna sustava različitih funkcija sa 100% projektiranog kapaciteta, tako, pojednostavljeno, da čak ako izgubite jedan od dva ili dva od tri sigurnosna sustava, taj preostali jedan i dalje obavlja svoju funkciju. I obično su ti sustavi postavljeni na različitim dijelovima elektrane, tako da vi ne možete istovremeno jednim projektilom ili padom letjelice uništiti sve sigurnosne sustave. Samo za usporedbu, u osobnom automobilu imate jedan set kočnica i ako on zakaže imate problem. Nuklearke, su pojednostavljeno rečeno, građene sa nekoliko setova, svaki od po 3 nezavisne kočnice. – pojasnio nam je Bašić.
Stanje u NE Krško
No, nakon pada 14 metara dugog i 6 tona teškog sovjetskog drona TU-141 na zagrebački Jarun, zanimalo nas je kakva je situacija s nuklearnom elektranom Krškom, odnosno, što bi se dogodilo da je dron pao na nju. – Nuklearna elektrana Krško je u posljednjih desetak godina značajno modificirana za primjere takozvanih nadprojektnih uvijeta (eng. Design Extension Conditions) nakon terorističkih napada na zgrade Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku te nesreće u nuklearki Fukushima Daiichi . Nuklearna elektrana Krško ima posebne bunker sisteme, projektirane za padove aviona te znatno veće potrese, koji su dovoljno udaljeni od zaštitne zgrade reaktora i koji mogu obaviti svoje sigurnosne funkcije prisilnog zaustavljanja reaktora te dugotrajnog hlađenja gorivih elemenata u jezgri. Te betonske, bunker zgrade su građene kao još jedna redundantna zaštita sigurnosnih funkcija od neposrednog pada aviona na područje elektrane. I drugo, u skladu s europskom regulativom, Krško ima novi filter sistem za odzračivanje zaštitne zgrade bez ispusta radioaktivnih materijala čak i ako je jezgra reaktora rastaljena. Znači, ako nekim neželjenim incidentom slučajno i dođe do rastaljenja jezgre, vi imate sistem koji je posebno projektiran i izgrađen da smanji radijaciju koja bi eventualno izlazila u okoliš. Dakle, Krško je modernizirano i da je kojim slučajem ovaj dron pao na nju, ona ne bi bila ugrožena, niti bi došlo do nekakvih operativnih problema, a kamoli do katastrofe – umiruje javnost dr. Sc. Ivica Bašić.
Nestanak struje u Černobilu
Kako se svaka potencijalna nuklearna katastrofa uspoređuje s onom iz Černobila, iza koje su ostala napuštena čitava naselja i gradovi, vijest da je u toj elektrani nestalo električne energije koja je nužna za hlađenje potrošenog nuklearnog goriva, mnoge je uznemirila. Stoga smo našeg sugovornika, za kraj, pitali i koje su mogućnosti da se zbog nestanka struje u Černobilu dogodi još jedna velika katastrofa. – Tamo je potencijalni problem jedino da imate bazen u kojem se nalazi istrošeno gorivo iz sve četiri černobilske elektrane – u zgradi ISF1. I taj bazen ima hlađenje. Prije tri godine završena je nova zgrada zvana ISF2 (izgrađena sa strane američke tvrtke HOLTEC) u koju će se prebacivati gorivo na suho odlaganje bez potrebe za dodatnim hlađenjem. Jer su u bazenu gusto pakirani istrošeni gorivni elementi, koje se uobičajeno hlade minimalno deset do dvadeset godina. Gorivni elementi u zapadnim PWR elektranama (malo drugačije od ruskih VVER elektrana) su zapravo šipke, cirkonijeve cijevi ispunjene tabletama uranovog oksida koji predstavlja fisijsko gorivo, upete u okvire od 17×17 šipki, dužine cca 4 metra. Uobičajeno se jedna trećina jezgre mijenja svake godine (ili 18 mjeseci). Kad se gorivni elementi jednom izvade iz reaktora, stavljaju se u bazen za istrošeno gorivo i tamo se hlade u boriranoj vodi. Ako nestane napajanje za hlađenje, što se dogodilo sad kad je negdje pukao dalekovod, onda za to postoje rezervni (backup) dizel agregati koji omogućavaju da rashladne pumpe sa izmjenjivačima topline hlađenje normalno rade. Čak i kad bi oni prestali raditi, ne bi se odmah došlo do otkrivanja gorivnih elemenata jer rezerva vode nad elementima (cca. 10m) je takva da bi trebalo proći oko 72 sata da bi došlo do značajnog zagrijavanja tog bazena. Dakle, ako bi nestalo struje, imali bi dovoljno vremena da se taj problem riješi, stoga se slažem sa stručnjacima IAEA da tog problema, trenutno i nema. Na kraju krajeva, zašto bi Rusi, u ovoj nerazumnoj vojnoj agresiji, namjerno išli izazvati katastrofu na okupiranom području? To je isto kao da je 1991. tadašnja JNA srušila nuklearnu elektranu Krško. Jednostavno, Krško nije bio vojni cilj. Tako ni Rusima nije cilj srušiti nuklearne elektrane i izazvat ekološku katastrofu na području koje žele zauzeti. Jedino im može biti cilj zauzimanje nuklearnih elektrana kako bi preuzeli kontrolu nad ukrajinskom infrastrukturom, onemogućili normalno djelovanje ukrajinskih branitelja kao i da bi „štitili“ elektrane od diverzija, jer, kao što sam napomenuo, oni su za njih odgovorni u slučaju okupacije – zaključio je mr.sc. Ivica Bašić. Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA