Iva Čatipović, SOS Rijeka: „U slučajevima kada se nasilje prema ženama progoni kao prekršaj, u gotovo 50 posto slučajeva osuđenim počiniteljima izriču se novčane kazne. Kakvu to poruku šalje? Šalje poruku da je obiteljsko nasilje u rangu pogrešnog parkiranja. Šalje poruku da nikoga apsolutno nije briga za to što će ta novčana kazna na kraju najvjerojatnije biti plaćena iz zajedničkog obiteljskog budžeta ili što zbog te kazne taj mjesec neće biti plaćena alimentacija za dijete. Šalje poruku da na kraju još jednom kažnjavamo žrtvu.“ Piše Marina Kelava objavljuje portal H ALTER
Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatiju kao Istanbulsku konvenciju, Hrvatska je ratificirala tek 2018. godine nakon snažnog otpora i širenja brojnih dezinformacija o „rodnoj ideologiji“.
„To negativno okruženje snažno je utjecalo, a i dalje utječe, na sve što se u smislu primjene Konvencije događalo u posljednje četiri godine“, komentirala je Iva Čatipović, koordinatorica i savjetnica za pravna pitanja udruge SOS Rijeka – Centra za nenasilje i ljudska prava.
Hrvatska je podnijela prvo službeno izvješće Grevio skupini nadležnoj za praćenje provedbe odredbi Konvencije, a nevladine organizacije koje se bave ovom tematikom objavile su „izvješće u sjeni“ o svojim uvidima o rezultatima i teškoćama u provedbi Konvencije. O zaključcima izvješća u sjeni za H-Alter smo razgovarali s Ivom Čatipović.
Organizacije civilnog društva objavile su izvještaj o provedbi Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Može li se govoriti o napretku u posljednje četiri godine otkada je ratificirana Konvencija kada je riječ o borbi protiv nasilja nad ženama?Svim ženama koje proživljavaju nasilje želim poručiti da su hrabre i jake i da nisu krive za ono što im se događa. Tu smo za njih, mi, ali i druge ženske organizacije
Napredak koji se dogodio, dogodio se ponajviše na normativnoj razini. To znači ponajprije da smo zakonodavstvo ispravili tamo gdje je bilo u očitom sukobu s Konvencijom. Ali, i te izmjene uglavnom su bile inicirane i ishođene naporima od strane ženskih organizacija, i to često nakon neke katastrofalne tragedije koja je toliko odjeknula u javnom prostoru da država nije imala izbora nego reagirati. Primjerice, redefiniranje kaznenog djela silovanja uslijedilo je nakon prosvjeda „Pravda za djevojčice“ i drugih pritisaka na vladajuće, koje se izvršilo nakon neadekvatnih postupanja nadležnih tijela vezano uz silovanje 15-godišnjakinje u Zadru, a promjena načina na koji se progone kaznena djela spolnog uznemiravanja uslijedila je nakon pritiska izvršenog povodom odbacivanja kaznene prijave za spolna uznemiravanja u Hrvatskoj udruzi poslodavaca HUP-u.
Na razini prakse, odnosno stvarne prevencije, zaštite, učinkovitog progona i sankcioniranja puno smo manje napredovali.
U čemu se u ove četiri godine iskazala važnost same Konvencije?
Iz naše pozicije ženske organizacije civilnog društva Konvencija je iznimno važan zagovarački dokument. Razina zaštita žena žrtava rodno uvjetovanog nasilja koja je predviđena Konvencijom znatno je iznad postojeće razine zaštite u Hrvatskoj. Ženske organizacije sada, u procesu zagovaranja promjena od strane donositelja odluka, imaju snažan dodatni alat. Možemo državi reći: evo, podsjećamo vas na Konvenciju koju ste potpisali i ratificirali te se time obvezali primjenjivati je. U njoj piše da žrtva nasilja ima pravo na to i to, a u RH to ne postoji ili nije dovoljno dobro. Što ćete učiniti po tom pitanju? Naravno, ovo je pojednostavljen i karikiran primjer, ali vjerujem da je jasno što njime želimo reći.Osim što imamo problem da se nasilje pogrešno „kategorizira“ pa se kaznena djela progone kao prekršaji, ni politika sankcioniranja kaznenih djela nije puno kvalitetnija od one u prekršajnoj sferi
Nadalje, Konvencija je ratifikacijom postala dio našeg pravnog sustava te je po svojoj pravnoj snazi iznad nacionalnih zakona. To znači da se, ukoliko je u Konvenciji sadržano neko pravo koje u našim zakonima ne postoji ili nije dovoljno jasno ili je u suprotnosti s Konvencijom, možemo pozivati na nju. Često upućujemo naše korisnice da to čine u postupcima koji se vode pred centrima za socijalnu skrb ili pred sudovima, posebice u odnosu na čl. 31 Konvencije. Predmetni članak jako je važan za žene žrtve nasilja, jer propisuje obvezu da se pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje djece uzmu u obzir pojave nasilja, kao i da se osigura da ostvarivanje bilo kojeg prava na viđanje djece ili skrbi o djeci ne ugrožava prava i sigurnost žrtve ili djece. To je nešto s čime u Hrvatskoj imamo veliki problem: nasilnici redovito zadržavaju roditeljska prava, često bez ikakvih provjera ili izricanja mjera za sigurnost djeteta i njegove majke. Moram reći da smo se u pokušajima izravnog pozivanja na Konvenciju nažalost susretale s iznenađujućom razinom nepoznavanja Konvencije i prava općenito od strane stručnjaka u sustavu – čak do razine da izgleda ne razumiju da je Konvencija za njih obvezujuća i da je po svojoj pravnoj snazi iznad nacionalnog zakonodavstva, iako to jasno proizlazi iz čl. 134. Ustava RH.
Evidentno je iz podatak objavljenih u izvještaju da nasilje prema ženama raste. Primjerice, 2018. su 4 žene ubili sadašnji ili bivši partneri, a 2020. njih 9. U 2020. 886 žena i djece smješteno je u sigurne kuće. Koji bi daljnji pomaci u provedbi Konvencije mogli smanjiti ovaj trend?
Prevencija, prevencija i prevencija. Izravan rad s onima koji su već doživjeli nasilje je naravno iznimno važan i mi se nikada nećemo prestati baviti njime, ali to je pokušaj gašenja požara koji je već nastao. Nama treba sustavan i kvalitetan preventivni rad koji će obuhvatiti što više pripadnika društva. Treba nam obrazovanje o ravnopravnosti spolova, međuljudskim odnosima i nenasilju od najranije vrtićke dobi nadalje. Posebno nam trebaju edukacije svih stručnjaka koji u svom radu dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja kao što su pripadnici policije, pravosudnog sustava, socijalne skrbi, zdravstva itd. Ako čitate izvješće države o primjeni Konvencije, činit će vam se da se na edukaciji stručnjaka ustvari poprilično radi. No, ako malo zagrebete ispod površine, shvatit ćete da su to kratkoročne, sporadične edukacije koje obuhvaćaju samo manji dio ljudi u sustavu, dakle njihov doseg i učinak vrlo su upitni. Pitanje je i kakav je njihov sadržaj, u kolikoj je mjeri rodno osviješten, kao i tko i kako te edukacije provodi. Dakle, pod hitno nam trebaju obvezne, dugotrajne, detaljno razrađene i na kurikulumu bazirane kvalitetne edukacije o rodno uvjetovanom nasilju za sve pripadnike sustava, u osmišljavanje kojih bi trebale biti uključene ženske organizacije.Od 1960ih, medicinska skrb vezana uz reproduktivno zdravlje pruža se dominantno od strane muških porodničara/ginekologa, unutar zdravstvenih ustanova ili bolnica. Time se ustvari dokinula dotadašnja praksa pružanja usluge u zajednici, od strane primalja, koje su uglavnom žene
Iako vjerujem da je jačanje prevencije možda najvažnije sredstvo za smanjenje pojavnosti nasilja, ono sigurno nije jedino. Konvencija se ustvari bazira na četiri glavna „stupa“, a to su, osim prevencije, koordinirane politike, zaštita žrtava te procesuiranje. U sva ta četiri područja trebamo puno dodatno ulagati. Zaštita postojećih žrtava nasilja i učinkovito sankcioniranje počinitelja također su nam slabe točke.
U izvještaju se ističe da zakoni i mjere koji se nasiljem bave neutralno, bez posebnog obraćanja pozornosti na nasilje prema ženama, dovode u pitanje učinkovitost suzbijanja nasilja nad ženama. Zašto je bitno da se nasilje upravo nad ženama posebno tretira i što to konkretno znači u praksi?
Iz moje pozicije, odgovor na pitanje o važnosti poznavanja/razumijevanja rodne uvjetovanosti nasilja prema ženama čini se kristalno jasan: kako da pokušamo nešto spriječiti i/ili popraviti, ako ne znamo s čime se „lovimo u koštac“? Meni se to doslovno čini kao da se pitamo zašto liječnik treba znati uzroke zdravstvenog stanja svog pacijenta da bi ga mogao liječiti. Iz apsolutno istih razloga moramo poznavati rodnu uvjetovanost nasilja prema ženama – ako to ne znamo, mi jednostavno nećemo biti sposobni pomoći osobi koja je k nama došla po pomoć ili zaštitu.
Kada promatramo pojavnost oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom, statistike nam jasno pokazuju da su počinitelji tog nasilja velikom većinom muškarci, a žrtve velikom većinom žene. To nas dovodi do vrlo logičnog zaključka da se radi o muškom nasilju prema ženama. Možda se nekome čini da takav zaključak sam po sebi ne govori puno u smislu učinkovitosti suzbijanja nasilja, ali ako malo zagrebemo ispod njegove površine i zapitamo se o uzrocima takvog stanja, dolazimo do važnosti razumijevanja rodne utemeljenosti nasilja prema ženama. Dolazimo do patrijarhata, do zaključavanja žene u tradicionalne uloge, do svetosti obitelji koju treba održati pod svaku cijenu (pa i cijenu trpljenja nasilja). Dolazimo do upoznavanja mehanizama pomoću kojih nasilnici zadržavaju svoje žrtve, dolazimo do prepoznavanja svih perfidnih oblika nasilja, pojmova poput „coercive control“ koji još nisu ni prepoznati u našem zakonodavstvu i praksi. Dolazimo do odgovora na pitanje svih pitanja, na pitanje koje svi oni koji se nisu potrudili razumjeti rodnu uvjetovanost nasilja olako postavljaju kao ultimativno rješenje za svaki problem: „Pa zašto jednostavno ne ode?“Država jednostavno nije dovoljno radila na osiguravanju podrške žrtvama seksualnog nasilja. Tek sada, 2022. godine, po prvi je puta u izradi posebna nacionalna strategija posvećena suzbijanju seksualnog nasilja
Ako važnost razumijevanja rodno uvjetovanog nasilja promatramo na razini sustava, onda njegovo (ne)razumijevanje čini razliku između pripadnika sustava koji će žrtvi biti sposoban pružiti pomoć i podršku i onoga koji će je umjesto toga dodatno traumatizirati svojim neznanjem i nerazumijevanjem njene pozicije. Socijalna radnica koja ne razumije mehanizme rodno uvjetovanog nasilja usudit će se ženi koja dođe u centar tražiti jednokratnu novčanu pomoć reći „I ja sam se razvela, pa ne tražim milostinju. Pametne žene štede.“, dok bi socijalna radnica koja je iole obrazovana i osviještena o ovoj temi vjerojatno vrlo lako mogla prepoznati da se radi o žrtvi dugogodišnjeg psihičkog i ekonomskog nasilja kojoj je muškarac zabranjivao da radi, lomeći svaki njen pokušaj uvjeravanjima da je nesposobna glupača koju nikada nitko ne bi zaposlio/da on neće trpjeti da njegova žena maše guzicom poslužujući pijance u nekoj birtiji/nabijajući joj grižnju savjesti govoreći da nije majka ako ostavi djecu da bi išla raditi. Takvi mehanizmi nasilničkog ponašanja karakteristični su i specifični za muško nasilja prema ženama. Njih nećete pronaći u nekim drugim oblicima nasilničkih ponašanja, recimo u nasilju muškarca prema muškarcu ili žene prema muškarcu.
Eventualno unošenje u zakonodavstvo definicija nasilja nad ženama i definicija rodno uvjetovanog nasilja samo po sebi ne može riješiti ništa, ali može otvoriti put ka tome da se svi koji zakone primjenjuju prisile promisliti o rodnoj perspektivi nasilja koje se odvija pred njihovim očima. Jer ono što će vidjeti, u potpunosti ovisi o tome koliko znaju ili ne znaju i razumiju ili ne razumiju.
Što se tiče žrtava seksualnog nasilja, Hrvatska je tu daleko od ispunjenja ciljeva Konvencije, naglašeno je u izvještaju. Zaključili ste da nam nedostaje 18 specijaliziranih usluga. O čemu je riječ?
Iako na svim područjima borbe protiv nasilja prema ženama Hrvatska ima još puno prostora za napredak, na području nasilja u obitelji nešto su više radili. Već godinama postoji posebna strategija borbe protiv nasilja nad ženama, postoje različiti, iako i dalje nedovoljni, natječaji za financiranje rada skloništa i savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja itd.
No, nasilje u obitelji samo je jedan oblik nasilja prema ženama obuhvaćen Konvencijom, a RH je na njega stavila najviše fokusa, zanemarujući pritom u većoj ili manjoj mjeri ostale oblike nasilja prema ženama. Iako se često događa unutar obitelji, nasilje prema ženama i te kako se događa i izvan nje. Osim toga, bilo počinjeno unutar ili izvan obitelji, seksualno nasilje je specifičan oblik nasilja koji zahtijeva posebna znanja i vještine od strane pružatelja pomoći žrtvama tog oblika nasilja.Eventualno unošenje u zakonodavstvo definicija nasilja nad ženama i definicija rodno uvjetovanog nasilja samo po sebi ne može riješiti ništa, ali može otvoriti put k tome da se svi koji primjenjuju zakone prisile promisliti o rodnoj perspektivi nasilja koje se odvija pred njihovim očima
Uslijed navedenog, država jednostavno nije dovoljno radila na osiguravanju podrške žrtvama seksualnog nasilja. Tek sada, 2022. godine, po prvi je puta u izradi posebna nacionalna strategija posvećena suzbijanju seksualnog nasilja. U Hrvatskoj djeluje samo jedna organizacija koja je specifično usmjerena i specijalizirana isključivo za rad sa žrtvama seksualnog nasilja, Ženska soba iz Zagreba. Dok i neke druge organizacije, kao npr. udruga SOS Rijeka i Domine iz Splita, također rade sa žrtvama seksualnog nasilja i, posebice u posljednjih nekoliko godine, rade na dodatnoj edukaciji svojih stručnjakinja i stvaranju drugih preduvjeta za dodatnu podršku žrtvama seksualnog nasilja, i dalje smo daleko od zahtjeva iz Konvencije, prema kojoj bi na svakih 200.000,00 stanovnika trebao biti dostupan jedan specijalizirani centar za žrtve seksualnog nasilja.
Žrtvama seksualnog nasilja potrebna je lako dostupna, dugotrajna, specijalizirana i sveobuhvatna podrška, i psihološka i pravna i medicinska, bazirana na trauma informed pristupu – a to trenutno u većem dijelu Hrvatske nije dostupno.
Ali i to je samo dio problema, tu su i posebne poteškoće vezane uz nesposobnost sustava za adekvatan odgovor i podršku za djecu koja su žrtve seksualnog nasilja, zatim problemi vezani uz dostupnost i način provođenja ginekoloških i drugih medicinskih pregleda za žrtve seksualnog nasilja, njihov tretman u samom sudskom postupku, način na koji se provode psihološka/psihijatrijska vještačenja žrtava itd.
Iako nije do kraja osviješteno, nasilje nad ženama se događa i u okviru zdravstvene skrbi, posebno ginekološkoj skrbi. Koliko ste tu uočili patrijarhata i na koje se načine sustav može time baviti?
Imale smo sreću da su nam se u procesu pisanja izvješća za GREVIO pridružile kolegice iz udruge RODA – roditelji u akciji. One se intenzivno i sustavno bave problematikom položaja žena u zdravstvenom sustavu te smo zahvaljujući njima uspjele u izvješće uključiti i posebno poglavlje o rodno uvjetovanom nasilju u porodništvu i ginekološkoj skrbi. Moram priznati da smo u ovom procesu sve članice naše radne skupine koja je radila na izvješću puno učile jedna od druge i to je za nas definitivno dodatna vrijednost sudjelovanja u ovom procesu.Odgovor na pitanje o važnosti poznavanja/razumijevanja rodne uvjetovanosti nasilja prema ženama čini se kristalno jasan: kako da pokušamo nešto spriječiti i/ili popraviti, ako ne znamo s čime se „lovimo u koštac“?
No, da se vratimo na temu – od 1960ih, medicinska skrb vezana uz reproduktivno zdravlje pruža se dominantno od strane muških porodničara/ginekologa, unutar zdravstvenih ustanova ili bolnica. Time se ustvari dokinula dotadašnja praksa pružanja usluge u zajednici, od strane primalja, koje su uglavnom žene. Na taj način, došlo je do promjene paradigme na način da su primalje izgubile svoje mjesto primarnih pružateljica skrbi za žene/trudnice, postavši umjesto toga pomoćnice/asistentice muških ginekologa, bez vlastitog područja djelovanja i/ili autonomije. Možemo reći da primaljstvo kao profesija trpi intersekcionalnu diskriminaciju te da je i položaj primalja u zdravstvenom sustavu, kao i čitav sustav njihovog obrazovanja prepun odraza patrijarhata.
Takvo stanje, naravno, ima ozbiljne posljedice za same žene, korisnice zdravstvenog sustava. Iako je dokazano da su zdravstveni modeli bazirani na primaljskoj skrbi sposobni smanjiti stope pucanja međice i epiziotomija, zadržavanje patrijarhalnih struktura u kojima muški ginekolozi donose odluke, a primalje nemaju izbora nego ih samo pasivno sprovoditi, sprječava unapređenje razine zdravstvene zaštite za žene. Važno je reći da rutinski zahvati koji nisu medicinski nužni, a koji uključuju rutinsku upotrebu epiziotomije (rezanje međice tijekom porođaja) i “čvrsto šivanje” nakon vaginalnog porođaja, također poznato kao “šivanje za muža”, „husband stich“, s ciljem da se vjerojatno poveća muški užitak tijekom vaginalnog snošaja, ustvari ispunjavaju Klasifikaciju FGM-a Svjetske zdravstvene organizacije (Tip IV: Nerazvrstano: Svi drugi štetni postupci za ženske genitalije u nemedicinske svrhe) te se stoga imaju smatrati sakaćenjem ženskih spolnih organa. Prema nedavnoj studiji objavljenoj u Lancet Regional Health Europe, postotak epiziotomija u Hrvatskoj 2020. iznosio je 48,1 posto, dok je u dvanaest drugih europskih zemalja proučavanih u istoj studiji iznosio 20,1 posto. To nas vodi do zaključka da je postotak epiziotomija u Hrvatskoj daleko iznad svakog medicinski opravdanog postotka, koji bi prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji trebao biti manji od 10 posto vaginalnih poroda.
Ovoj problematici bilo bi potrebno pristupiti sustavno i sveobuhvatno. Dobri početni koraci zasigurno bi bili osiguravanje autonomije primaljama, unaprjeđenje sustava visokog obrazovanja za primalje, ali i izrada zakonskog okvira koji bi im omogućio drugačiji način rada od ovog sadašnjeg. Svakako bi bilo potrebno i, kroz multidisciplinarni i participativan proces u koji bi bile uključene relevantne organizacije civilnog društva, na nacionalnoj razini izraditi i usvojiti akcijski plan koji bi se bavio ženskim reproduktivnim zdravljem, na rodno osviješten način. Taj plan bi svakako trebao uključivati teme unapređenja prevencije, edukacije, uvođenja nezavisnog primaljstva, prikupljanja relevantnih podataka, nadzora nad provođenjem i kvalitetom mjera, podršku žrtvama, razradu sustava podnošenja pritužbi i mnoge druge povezane teme. Cijelu vijest pročitajte na izvornom LINKU
DEMOS MEDIA