Bilješka o “dignitetu struke”

Korisnici iz cijele Hrvatske prijavljivali su H-Alterovoj suradnici slučajeve korupcije u centrima za socijalnu skrb: plaćanje djelatnicima centara u postupcima posvajanja djece, kupovanje automobila i/ili nekretnine, sezonsko zapošljavanje djelatnika CZSS i/ili voditelja nadzora u privatnim tvrtkama roditelja, kupovanje vrijednog nakita i satova, davanje mita u novcu, kumske i rodbinske veze s djelatnicima i članovima upravnih vijeća CZSS-a, zapošljavanje djece djelatnika CZSS-a. Javlja H ALTER

Čelnici strukovnih udruga i komora iz sustava socijalne skrbi na prvi upravni nadzor Ministarstva rada nad stručnim radom svojih članova koji je rezultirao i kaznenim prijavama reagiraju inzistirajući na dignitetu struke. Kao da ne prihvaćaju da je cilj nadzora zaštita korisnika, a ne zaposlenika – stručnjaka centra za socijalnu skrb. Dignitet struke čuva se tako da sama struka odvaja „žito od kukolja“ u svojim redovima. Što podrazumijeva i provođenje stručnih nadzora unutar komora. Nažalost, činjenice pokazuju da te nadzore stručnjaci u komorama provode kao kavanske razgovore na kraju kojih u pravilu zaključuju da u radu kolega nije bilo propusta. To što Hrvatska komora socijalnih radnika (HKSR) ni ne provodi redovite stručne nadzore nad radom svojih članova pravdajući se da za to nema novca, istovremeno je opasno i može se tumačiti kao oportunizam. Prema podacima za 2020. godinu, samo od članarina HKSR uprihodi 1.307.000,00 kuna godišnje, pa otpada izgovor da nema novca za provođenje nadzora.

Pandorina kutija

Ministarstvo nadležno za sustav socijalne skrbi neprekidno prima pritužbe na rad djelatnika centara za socijalnu skrb i provodi redovne i izvanredne upravne nadzore. Do prošle godine radilo je samo osnovnu obradu tih podataka. Što pokazuje da do 2021. nisu imali uvid u cjelokupni proces, nego su se bavili samo pojedinačnim pritužbama. Promjenom smjera od 2021. godine, tj. praćenjem i analizom pritužbi na rad centara za socijalnu skrb, Ministarstvo rada se prvi put suočilo s činjenicom da se najviše pritužbi odnosi na skrbništvo nad djecom i obiteljsko nasilje. Što upućuje da fokus nadzora mora biti na tim pitanjima.Ono što stručnjakinje iz udruga ne spominju, a žrtve koje se obraćaju nama novinarima redovito iskazuju i potkrepljuju fotografijama, audiosnimkama, videosnimkama i dokumentacijom, jest mito i korupcija

S obzirom na to da Obiteljski zakon u članku 416. jasno navodi da „spremnost svakog od roditelja na suradnju u postupku obveznog savjetovanja ili spremnost na sudjelovanje i obiteljskoj medijaciji“ i „spremnost svakog od roditelja na poticanje ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem“ „nije od važnosti u slučajevima obiteljskog nasilja“, kako je moguće da i centri za socijalnu skrb i sudovi postupaju u neskladu s domaćim zakonodavstvom? I da redovito zanemaruju činjenicu da je Hrvatska potpisala Istanbulsku konvenciju, koja je po svojoj pravnoj snazi iznad hrvatskog zakonodavstva? Znači li to da su edukacije koje stručnjaci u CZSS-ima pohađaju u organizaciji nadležnog Ministarstva i liste za procjenu po kojima rade trijaže roditelja i djece promašene i u neskladu sa zakonom? Kako to da, prema povratnim informacijama „s terena“, većina djelatnika centara za socijalnu skrb doslovno nije ni pročitala Istanbulsku konvenciju, a kamoli da se trude razmisliti o njezinu oživotvorenju u svojoj svakodnevnoj praksi? A da je, istovremeno, bez problema sustav potrošio stotine edukacija, stotine stranica kontroverznih smjernica i pet godina na konfabuliranje o „opasnosti i ugroženosti razvojne dobrobiti djeteta u razdvojenom visokokonfliktnom roditeljstvu“?

Najveći pomak u nadzoru nad radom stručnjaka u socijalnoj skrbi, o čemu svjedoči i kontrolni upravni nadzor Ministarstva rada u slučaju Nikoll i kaznene prijave protiv sedam stručnjakinja, napravio je ministar Josip Aladrović. Hoće li Aladrović u 2022. biti smijenjen zbog toga što je u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zapošljavao prijatelje s nogometa? Ili će biti smijenjen zbog toga što je otvorio Pandorinu kutiju u sustavu socijalne skrbi?

Raskorak između teorije i prakse

Raskorak između onoga što je propisano i prakse, barem kada je riječ o žrtvama obiteljskog nasilja, najbolje poznaju stručnjakinje koje u ženskim udrugama rade direktno sa žrtvama.„Kod nadzora je uvijek najveći problem činjenica što su voditelji imenovani za provođenje nadzora najčešće kolege i suradnici djelatnika/-ca centara za socijalnu skrb koji određuju provođenje mjere nadzora. Dakle, i djelatnici centara i nadzornici dio su istog sustava, bivši i sadašnji kolege koji se poznaju, koji su surađivali, te nismo sigurni u kojoj mjeri se na taj način može osigurati puna objektivnost. Smatramo da se zbog osjetljivosti nadzora u obitelji treba paziti da ne postoji niti jedna okolnost koja bi mogla dovesti objektivnost u pitanje, ne samo stvarno nego i potencijalno. Pored toga, kod svakog nadzora je jedno od krunskih pitanja: tko nadzire nadzornika? Zato nam se čini vrlo važnim da se u rad nadzora uključe i druge stručne osobe izvan sustava jer nije dobro da bilo tko polazi od pozicije ‘ja znam najbolje jer sam iz struke’, naime katkad dobronamjerne primjedbe zainteresiranog nestručnjaka mogu donijeti više koristi od ekscesivnog formalizma nekog stručnjaka“, kaže Zdravka Sadžakov, koordinatorica udruge B.a.B.e. Iz SOS Rijeka – centra za nenasilje i ljudska prava, nadovezuje se psihologinja i koordinatorica razvojnih aktivnosti Lorena Zec: „Ne samo da je javnost lišena uvida u rad i prakse CZSS-a nego su njihova postupanja često enigmatična i onima koji su sami sudionici tih postupaka: rješenja koja CZSS-i donose odnosno njihova obrazloženja često su toliko šprancirana, štura i nejasna da ni nama kao stručnjacima, psiholozima i pravnicima nije jasno zašto je odlučeno tako kako je odlučeno. U velikom dijelu slučajeva koji stižu do nas, pokušaji da se na neki način zatraži preispitivanje i kontrola postupanja CZSS-a ostaju bez uspjeha: pritužbe i drugi zahtjevi bivaju odbijeni, i to često ‘po špranci’, a odlučivanje o njima čeka se predugo. Npr. jedna naša korisnica uložila je pritužbu na rad Centra za socijalnu skrb, a nakon što ju je ravnatelj te ustanove odbio, uložila je žalbu nadležnom Ministarstvu. To je bilo u srpnju prošle godine, znači prošlo je oko pola godine, a o njezinoj žalbi još nije odlučeno, a u međuvremenu se nastavlja postupanje povodom kojega je uložila pritužbu. Općenito, smatramo da je premisa sustava koji nadzire sam sebe duboko pogrešna. Na nekoj razini, morao bi postojati neovisni nadzor – i to nadzor koji bi bio stvarno neovisan i stručan. Vidjeli smo nedavno u slučaju male Nikoll koliko i u slučaju nadzora od strane strukovnih komora, koje u užem smislu nisu dio sustava, postoji rizik od pristranosti. Često nam se, kada se raspravlja o ovoj temi, odgovara da je sud taj koji u konačnici može izvršiti neovisnu kontrolu rada na nižim razinama. No, s obzirom na tromost čitavog, a posebice sudskog sustava, taj argument u stvarnosti jednostavno ne drži vodu. Potrebno je osigurati stručan, nepristran i vremenskim trajanjem prikladan mehanizam nadzora nad radom svakog sustava. U ovom slučaju, sustava socijalne skrbi.“

Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb ističe: „Nasilan partner ni u kojem slučaju ne može biti dobar otac djeci sve dok ne promijeni svojom voljom svoje nasilno ponašanje u nenasilno. Psihosocijalni tretman za nasilnike koji je sudska mjera ‘zaštite žene od nasilja’ nasilnici trebaju odraditi u sklopu bezuvjetne zatvorske kazne. Dakle, na nasilje protiv žena i djece sudovi bi trebali dosuđivati isključivo bezuvjetne zatvorske kazne, a u sklopu služenja zatvorske kazne nasilnik se može, ako želi, dobrovoljno pridružiti psihosocijalnom tretmanu u svrhu promjene svojeg ponašanja. Rad centara za socijalnu skrb nimalo nije transparentan, sve što se radi skriveno je pod terminom službene tajne zbog navodne zaštite prava malodobne djece. A radi se loše.“

Najčešće pritužbe majki na rad CZSS-a

Za razliku od Ministarstva rada, koje je počelo analizirati podatke o pritužbama građana/korisnika na rad CZSS-ova tek od lani, ženske organizacije imaju i analize i uvid u konkretne probleme s kojima se u CZSS-u susreću žene žrtve nasilja s djecom. Na temelju razgovora sa stručnjakinjama koje pružaju pravnu i psihološku podršku žrtvama obiteljskog nasilja u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb, Udruzi B.a.B.e. i Centru za nenasilje i ljudska prava – SOS Rijeka, sastavila sam popis „standardnih” poteškoća s kojima se žrtve nasilja susreću u komunikaciji sa stručnjacima CZSS-a. Ima i puno gorih slučajeva, s vrlo ozbiljnim posljedicama, ali ovo je, nazovimo to tako, standard usluge u CZSS-ima:

1. Neadekvatne reakcije CZSS-a na saznanje o postojanju nasilja. Te reakcije mogu biti neadekvatne na različite načine: ponekad se njihova neadekvatnost očituje u tome da CZSS na neki način “ignorira” saznanja o nasilju te ih propusti proslijediti policiji i/ili državnom odvjetništvu, nastavljajući s postupcima koji se pred njime vode (najčešće to biva postupak obveznog savjetovanja radi uređivanja roditeljske skrbi) kao da pred sobom ima roditelje od kojih jedan nije bio nasilan prema drugome. To su najčešće slučajevi nefizičkog, psihičkog i/ili ekonomskog nasilja, koje CZSS jednostavno ne prepoznaje dovoljno dobro i/ili ih – potpuno pogrešno – svrstava u kategoriju “konfliktnih” razvoda.
2. Kada pak u CZSS-u prepoznaju i uvaže tvrdnje o nasilju, ono što im žrtve najčešće zamjeraju jest šprancirano i površno postupanje: obavijeste policiju o nasilju, upoznaju žrtvu s mogućnošću odlaska u sigurnu kuću, eventualno je upoznaju s mogućnošću da se obrati nekom od savjetovališta za žrtve nasilja, odvojeno saslušavaju žrtvu i nasilnika u postupcima obveznog savjetovanja, i to je više-manje to. Žrtve traže razumijevanje i zaštitu te očekuju od CZSS-a dublji i sveobuhvatniji pristup, i tu često bivaju razočarane.
3. Iako CZSS zakonski ima mogućnost od suda zatražiti ograničenje ili zabranu osobnih odnosa s djetetom, ili pak ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom pod nadzorom, oni to iznimno rijetko čine. Jednako rijetko koriste mogućnost da u prekršajnim postupcima traže izricanje zaštitnih mjera, npr. udaljenje nasilnika iz kućanstva ili zabranu približavanja žrtvi i djeci. Sumirano, možemo reći da njihovu pristupu žrtvama nasilja u najmanju ruku nedostaje proaktivnosti.
4. Prisiljavaju žene da pristupe postupku medijacije u obiteljskim centrima, a što je u slučajevima nasilja protiv žena zakonom zabranjeno.
5. Zabrinutost za dobrobit i sigurnost djeteta i/ili bilo kakva nespremnost majke na ravnopravno dijeljenje roditeljskih prava s nasilnikom često se i lako tretiraju kao kršenje djetetovih prava, a da se i ne pokuša provjeriti je li i u kojoj je mjeri majčina zabrinutost opravdana.
6. Posljedice nasilja, psihološke i druge, često se ne prepoznaju, te se to nepoznavanje trauma i mehanizama traumatskog iskustva također negativno odražava na samu žrtvu, koju – umjesto da joj pruže potrebnu podršku – proglašavaju histeričnom, manipulativnom, emocionalno nezrelom i nestabilnom itd.
7. U posljednjih nekoliko godina problem nerazumijevanja rodne uvjetovanosti nasilja ozbiljno se prelijeva na situacije vezane uz roditeljsku skrb: u cijeli sustav koji bi trebao štititi žrtve nasilja duboko su se uvukli i ukorijenili neki opasni koncepti, poput “otuđenja djeteta od roditelja”, pomoću kojih se odgovornost vrlo lako prebacuje s nasilnika na žrtvu i posredstvom kojih se ženama koje iskažu bilo kakvu rezervu u vezi s roditeljskim kompetencijama nasilnika veoma često dodjeljuje etiketa manipulatorica i otuđiteljica koje djetetu uskraćuju pravo na oca. Cijelu vijest pročitajte na LINKU DEMOS MEDIA