Hrvatska (od)umire. Dobro Grašo pjeva “da nas godinu po godinu sve manje ima tu”; jer svakim novim popisom demografska je slika sve gora. Ona je, zapravo, već sada – katastrofalna! I nastave li se ovakvi trendovi, bit će dovedeno u pitanje golo funkcioniranje sustava. Kako? Javlja SLOBODNA DALMACIJA
Više o iseljavanju ovdje:
Pa, jasno je već da nama nedostaje radnika u vitalnim javnim službama, poput zdravstva i policije. Građevinarstvo, ugostiteljstvo i trgovina posljednjih se godina popunjavaju radnom snagom iz inozemstva, ali Filipincima, Nepalcima, lndijcima…, Hrvatska je tek usputna stanica na putu u bogatije zemlje EU-a. Hoću reći; nitko tu neće ostati i sviti dom, napučiti praznu Liku i Gorski kotar, Žumberak, Baniju i Kordun, Slavoniju koja je danas prazna kao nakon turskog vakta.
ISELJENIČKA NACIJA
Hoće li u Hrvatsku doseljavati stranci kad postanemo dio schengenskog režima? Hoće, ali i to će biti sve sama starčad. Umirovljenici iz Njemačke, Austrije, s bogatog sjevera Italije, iz Češke i Slovačke…, koji će u apartmanu ili vili na Jadranu provoditi svoje zadnje dane i grijati kosti po toplicama. To je naša realnost. Svježe krvi niotkud. Nakon što je poslije Drugoga svjetskog rata nova vlast od seljaka učinila proletere pa ih naselila u gradove, zaposlila po tvornicama i smjestila ih u betonske krletke, obitelji više nisu brojile po petero i više djece jer roditeljima nije bila potrebna radna snaga za obavljanje svakodnevnih poslova na imanju. Brzo se zato uvriježilo da je troje potomaka prava mjera za život u Zagrebu ili Splitu. To “troje”, već se ranih sedamdesetih pretvorilo u dvoje, a danas, ta pogledajte samo oko sebe, obiteljski ljudi u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima mahom imaju samo jedno dijete, a o njegovu ili njenom bratu i sestri – uopće ne razmišljaju.
I to jedno, kad poraste, moglo bi završiti na radu u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, a prema novim pravilima u uvozu radne snage u zemlju meda i mlijeka – i u Švicarskoj. Hrvati su iseljenička nacija i sada ih, ako računamo one iz treće i četvrte generacije u dijaspori, ima više u iseljeništvu nego kod kuće.
PARAZITI
Koje su to mjere kojima se može zadržati mlade u domovini ili potaknuti one koji su se iselili na povratak? Je li dvjesto tisuća kuna koliko im se nudi dovoljan razlog za pakiranje kufera u Dublinu ili Stockholmu?
Naravno da nije; jer najbolje demografske mjere za spas nacije bile bi: a) nesmiljena borba protiv korupcije koja je premrežila Hrvatsku; i b) reforma pravosudnog sustava čija je inertnost i neučinkovitost paralizirala zemlju i dovela nas u isti razred s najgorim EU đacima – Bugarima i Rumunjima.
Ima li za to snage? Volje? Nema. A, zašto? Pa zato što su se nezadovoljni odselili, a oni koji su ostali tu pomirili su se sa sudbinom ili pripadaju eliti kojoj život u ovoj močvari nemorala odgovara više nego komarcima.
Usporedba drži vodu, jer oni su se za svoj opstanak izborili parazitiranjem na tuđoj grbači. Sišu krv drugima, da bi sami mogli dalje. Tako su lažni branitelji isisali mirovinski fond i pojeli financijsku supstancu onima koji su je pošteno stvarali desetljećima; uhljebi u kojekakvim izmišljenim agencijama oteli su plaće policajcima, medicinskim sestrama, prosvjetnim radnicima, a tajkuni kojima su darovana nekadašnja društvena poduzeća smlavili su poštenog radnika i poduzetnika. Prvima su onemogućili da imaju iole pristojnu egzistenciju, a drugima, zahvaljujući monopolu koji su postigli uz pomoć korumpiranih političara, dokazali da je slobodna tržišna utakmica u Hrvatskoj namještena.
Tako, tko god uza se nema lopovsku kliku, bolje mu je da se kani bilo kakvog privatnog biznisa, pa sad pekao kukuruze na Rivi.
Znači; kad produmaš o svemu ovome, budućnost nam je jasna. Živjet će se u Zagrebu i na Jadranu, a ovo okolo bit će – “trč’, trč’ pa čovik”. Pustinja Gobi. PIŠE SAŠA LJUBIČIĆ Vijest je na izvornom LINKU
DEMOS MEDIA