Iz ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova stiglo je priopćenje povodom 22. rujna, Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.
Priopćenje prenosimo u cijelosti,
Odlukom od 15. listopada 2004. godine Hrvatski sabor proglasio je 22. rujna – Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama kao spomendan na dan kada je u zgradi Općinskog suda u Zagrebu, 22. rujna 1999. godine, Mato Oraškić usmrtio sutkinju Ljiljanu Hvalec, odvjetnicu supruge od koje se razvodio Hajru Prohić i suprugu Gordanu Oraškić, te teško ranio zapisničarku Stanku Cvetković. Problematika nasilja prema ženama i nasilja u obitelji kontinuirano je u fokusu rada Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova bilo da se radi o postupanju po pritužbama žrtava, vlastitoj inicijativi ili kroz aktivno sudjelovanje u javnim raspravama i davanje prijedloga za poboljšanje zakona koji reguliraju zaštitu žrtava od nasilja i sankcioniranje počinitelja, kao i aktivnostima usmjerenima ka prevenciji nasilja.
Pravobraniteljica pozdravlja najnovije izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a kojima su se otklonili neki od ključnih nedostataka u području učinkovitog suzbijanja rodno utemeljenog nasilja. Međutim, Pravobraniteljica ponovo upozorava kako ključ rješenja problema nije isključivo u čestim izmjenama zakonodavnog okvira, već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise. Naime, nerijetko se teška nasilnička djela rodno utemeljenog nasilja procesuiraju prekršajno dok se ozbiljni slučajevi spolnog, obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja niti ne prepoznaju dok ne bude prekasno, a tada već svjedočimo femicidu.
Pravobraniteljica prati trendove kroz dulja vremenska razdoblja pa je tako utvrđeno kako je od 2015., kada je u Kazneni zakon vraćeno kazneno djelo nasilje u obitelji, ono u kontinuiranom i značajnom porastu, dok prekršajne prijave istovremeno kontinuirano padaju i to od 2009. Broj prijava za prekršajna djela nasilničkih ponašanja u obitelji je u desetogodišnjem razdoblju praktički prepolovljen – s preko 18.000 prijava u 2009. došli smo na nešto više od 9.000 prijava u 2019. Istovremeno, broj prijava za kaznena djela nasilničkih ponašanja u obitelji se u istom razdoblju skoro udeseterostručio – s nešto preko 400 prijava u 2009. došli smo na preko 4.000 prijava u 2019.
Navedeni višegodišnji trend smanjenja broja prijavljenih počinitelja i broja žrtava obiteljskog nasilja u području prekršajno-pravne zaštite, uz višegodišnji i kontinuirani porast slučajeva u području kazneno-pravne zaštite, upućuje stoga i na zaključak da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i pređe u sferu kaznenog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične.
Ovakav prekršajno-pravni sustav ne ispunjava zapravo svoju preventivnu prirodu i ne nudi učinkovit i brz odgovor na nasilje, već ga brutalizira i seli iz sfere prekršajnog u sferu kaznenog zakonodavstva.
Navedeni fenomen posljedica je, između ostalog, nepostojanja učinkovitih i sustavnih mjera prevencije nasilja izvan pravosudnog sustava i nedovoljnog ulaganja u programe dugotrajne i kvalitetne resocijalizacije počinitelja, kao i činjenice da se prevenciju svodi na skoro isključivo novčano ili uvjetno kažnjavanje obiteljskih nasilnika bez jasne zakonodavne i obrazovne strategije sprječavanja rodno-utemeljenog nasilja.
Stoga je neminovan zaključak kako se kod navedenih povećanja broja kaznenih djela ne radi samo o senzibilizaciji i edukaciji policije te porasta svijesti društva o potrebi prijavljivanja, već i o navedenim nedostacima u sustavu, prvenstveno zbog kroničnog nedostatka preventivnih mehanizama izvan pravosudnog sustava.
Jedno od ključnih, a zanemarenih pitanja je i problem visine sankcija izrečenih počiniteljima od strane sudova, odnosno primjena postojećih propisa. Pravobraniteljica već godinama ističe stajalište da počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama (tzv. zakonskim maksimumima), čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja. No, preduvjet za ovakvu penalnu politiku jest ustrojen učinkovit sustav rane prevencije i resocijalizacije počinitelja te zajednički stav i shvaćanje pravosuđa o tome što je to nasilje u obitelji i zašto je ono rodno utemeljeno, iz čega bi proizašla pravilna selekcija slučajeva koji zaslužuju biti kažnjeni.
Ovakav sustav borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i nasilja u obitelji svoje slabe točke pokazuje posebice u doba krize kao što je ova pandemijska kada su brojke kaznenih djela obiteljskog nasilja u odnosu na 2019. godinu skočile za skoro 40 %, dok je obiteljsko nasilje u sferi prekršajnog kažnjavanja nastavilo padati i u 2020. godini. Podaci MUP-a za razdoblje od 1.1.2021.-31.8.2021. ukazuju kako su na području Republike Hrvatske bila evidentirana 5.522 počinitelja prekršaja nasilja u obitelji (od čega muškarci počinitelji čine udio od 77%) dok su u istom razdoblju evidentirane 6.333 žrtve prekršaja nasilja u obitelji (od čega žene žrtve čine udio od 63,8% svih žrtava). U odnosu na žrtve kaznenog djela nasilja u obitelji (čl.179.a KZ-a), prema podacima MUP-a u navedenom razdoblju su na području Republike Hrvatske evidentirane ukupno 1.153 žrtve (od čega žrtve ženskog spola čine udio od 86%). Navedeni podaci ukazuju na potencijalno blagi porast u odnosu na 2020. godinu. No, porast broja silovanja u prvih sedam mjeseci 2021. godine u odnosu na 2020. svakako zabrinjava i ukazuje na nastavak opisanog negativnog trenda brutalizacije rodno utemeljenog nasilja. Sve upućuje na potrebu za poduzimanjem nužnih promjena u cjelokupnom sustavu, posebice u sustavu prevencije i suzbijanja nasilja prema ženama sukladno preporukama Pravobraniteljice koja na ovaj problem upozorava već godinama.
Prema stajalištu Pravobraniteljice tri su osnovna temelja učinkovite borbe protiv rodno utemeljenog nasilja: 1. Rani preventivni, stručni i dugotrajni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama, prije eskalacije rodno utemeljenog ili obiteljskog nasilja, te prije nego što dođe do raspada obitelji i/ili raspada partnerskih odnosa i često posljedičnog nasilja; 2. Društvena reintegracija počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman; i 3. Sveobuhvatna edukacija pravosuđa i drugih stručnih službi o rodno utemeljenom nasilju i kao i sustavna edukacija o nenasilnim metodama rješavanja sukoba koja mora biti integrirana u obrazovni sustav na svim društvenim razinama.
Pravosudna represija i kažnjavanje trebali bi biti zadnja opcija u borbi protiv ove vrste nasilja i izuzetak, a ne pravilo. Samim tim, kazne bi bile strože i društvena poruka nulte tolerancije na (obiteljsko) nasilje jasnija.
Kao jedan od vlastitih institucionalnih doprinosa u borbi protiv nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, Pravobraniteljica je nastavila rad u okviru Promatračkog tijela za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu slučajeva ubojstava žena i izvještavanje – „Femicide Watch“, kojeg je osnovala 2017. godine. U suradnji s drugim resornim tijelima i ministarstvima, tijekom izvještajnog razdoblja pozorno je pratila i analizirala sve slučajeve obiteljskog nasilja, nasilja prema ženama, a posebno sve slučajeve ubojstava žena koja su počinili njima bliski i/ili intimni muškarci. Naime, tragične posljedice kod obiteljskog, partnerskog i općenito nasilja muškaraca prema ženama, u najvećem broju slučaja nastupaju kada neko tijelo iz sustava prevencije, zaštite žrtve i/ili progona počinitelja zakaže, odnosno izvrši krive procjene rizika za žrtvu ili ne poduzme sve mjere iz djelokruga svojih nadležnosti. Detaljno i sustavno se pratila pojavnost svakog pojedinačnog ubojstava i to iz rodnog aspekta te su se analizirali podaci radi uočavanja ključnih propusta nadležnih tijela koji dovode do ubojstava žena od strane njihovih supruga ili bivših i sadašnjih partnera, odnosno bliskih osoba.