Gospodarstvo – Prezaduženost u Hrvatskoj; Ekonomski i legalni aspekti prezaduženosti bavit će se temom prezaduženosti stanovništva, i društvenog odgovora na prezaduženost stanovništva u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na obrtništvo.
Kroz novinarski kut gledanja nastojat će se analizom i komparacijom između Hrvatske i ostalih članica EU uporediti stanja prezaduženosti, stanje gospodarstva, socijalne mjere, ekonomsku krizu, rast stope siromaštva, zakonodavni okvir, pokriti odgovore na pitanja treba li prezaduženost biti zamka u vidu doživotne kazne kako je to danas u Hrvatskoj ili je moguće ponuditi i druga rješenja. Pokrit će se radno aktivno stanovništvo s dodatnim osvrtom na umirovljenike i nezaposlene.
Namjera je razbiti predrasude o prezaduzenosti, što bi moglo pomoći kod budućih redefiniranja zakonodavnih rješenja u Hrvatskoj.
S obzirom na broj prezaduženih u Hrvatskoj ovaj je projekt iznimno važan za poveći broj čitatelja. U Hrvatskoj, zasad, ne postoji stručan pristup u ocjeni problema prezaduženih. Namjera je umanjiti postojeći stupanj predrasuda i dodati nove elemente.
Govoreći općenito o dugu kao obvezi pravne ili fizičke osobe da nešto plati ili kao predmetu odnosa između dužnika i vjerovnika, možemo zapravo govoriti o maču s dvije oštrice, jer isti s jedne strane može dovesti do ekonomskog rasta, a s druge strane do krize ili prezaduženosti. Tanku liniju dijeljenja ova dva krajnja ishoda u osnovi je teško definirati, kao što je teško odrediti koje su to zapravo „savršene“ mjere za otkrivanje trenutka prekretnice. Za dug sam po sebi moglo bi se reći da je neutralan: niti je dobar niti loš, odnosno ima svoje dobre i loše strane, i neosporno je dio naše ekonomske stvarnosti.
Zaduženost je zapravo složen društveni i ekonomski fenomen koji samo djelomično može biti razumljiv kroz brojeve i pokazatelje. Isti se reflektira na ogroman broj ljudi na osobnoj razini, utječući na njihovu dobrobit i sposobnost da doprinose društvu.
Iako nema neke opće prihvaćene definicije, prezaduženost se definira kao gubitak kreditne sposobnosti zbog prevelikog korištenja pozajmljenih sredstva. Prezaduženost kao apsolutna kategorija ne postoji, odnosno ne postoji ta razina zaduženosti koja bi bila neizdržljiva za korisnika ako isti pazi da struktura ulaganja pozajmljenih sredstava po ročnosti i rentabilnosti odgovara strukturi pozajmljenih sredstava. Stoga se prezaduženost može javiti samo u slučajevima kada kreditor loše procijeni kreditnu sposobnost korisnika, ili kada dođe do naglih promjena u uvjetima poslovanja.
Do financijske krize 2007.- 2008. godine koja je poprimila globalne razmjere i uzdrmala svjetsku ekonomiju, pitanje duga zauzimalo je vrlo malo prostora u ekonomskim raspravama, unatoč porastu prezaduženosti tijekom posljednja tri desetljeća. Na razini gospodarstva u cjelini, zajmoprimci i zajmodavci, uvjetno rečeno poništavali su i poništavaju jedni druge: i jedni i drugi, i oni koji daju i oni koji primaju nekome su dužni. Dakle, obveze svih dužnika i imovina svih vjerovnika zbrajaju se na nulu, čineći dug trivijalnim s makorokeonomskog stajališta, no dug je daleko od trivijalnosti, i ne predstavlja “igru s nultim zbrojem.”
Kada govorimo o prezaduženosti ili vođenju današnjih suvremenih financija, Hrvatska se ne razlikuje od većine zemalja, no pitanje oporavka nakon globalne ekonomske krize je posve druga priča. Vlasti RH jednostavno nisu napravile dovoljno da val globalne ekonomske krize i posljedice od gašenja i gubitka radnih mjesta, više od 10 godina recesije, rasta privatnog duga, uzročno – posljedično ne uništi stečena ljudska prava 330 000 prezaduženih pojedinaca i/ili obitelji. Kada navedenom pridodamo dosadašnje posljedice pandemije COVIDA-19 koja je preko noći dovela do gašenja poslovanja, gubitka radnih mjesta i samim time do još većeg broja prezaduženih potrošača, situacija postaje još ozbiljnija i traži mjere rješenja, jer privatni dug u Hrvatskoj je veći od javnog duga i iznosi oko 140 posto BDP-a, što je negdje oko 420 milijardi kuna. Koliko se radi o ozbiljnom problemu potvrđuje i činjenica da je na na europskoj razini prag raščlanjivanja duga kućanstava oko 85 posto BDP-a, iako je utjecaj vrlo teško precizno procijeniti.
Kućanstva s nedovoljnim primanjima, umirovljenici, mali i srednji poduzetnici, marginalizirane skupine socijalno ugroženih, samohrani i samozaposleni, kreditno prezaduzeni, nezaposleni, treća dob, obitelji s malom djecom, sve su to skupine koje bez podrške teško mogu na dulji rok izdržati prezaduženost, zatezne kamate od 30…24…18%, recesiju, gubitak tržišta, uništavanje poduzetništva, gubitak radnih mjesta, gašenje malih trgovina, obrta, propadanje sela, shark kredite ilegalnih kreditnih zadruga, rast nezaposlenosti.
Vladajući moraju shvatiti da je rješenje u potrošnji i intervenciji u poljedice. Osobna potrošnja značajna je komponenta BDP-a svih država i najveći makroekonomski agregat te je i više nego jasno da promjene u osobnoj potrošnji mogu značajno utjecati na ekonomski rast. U većini svjetskih gospodarstava osobna potrošnja u prosjeku čini oko 2/3 bruto domaćeg proizvoda, a njezine oscilacije značajno utječu na cjelokupno gospodarstvo. Prvo, ako imamo više novca u džepu uvijek trošimo više. Osim toga ne samo da više trošimo nego trošimo raznolikije robe; što su ljudi bogatiji to njihova potrošnja uključuje raznolikija dobra i usluge. Druga pravilnost iako je padajuća veza potrošnje i raspoloživog dohotka pokazuje koliko je potrebno povećati osobnu potrošnju prezaduženima i ovršenima Ako se nekome tko ima 4.000 kuna raspoloživi dohodak poveća za 100 kuna skoro sve će potrošiti, a ako se nekome tko ima 30.000 kuna dohodak poveća za 100 kuna potrošit će manji dio povećanja.
Status blokade novca društveno je opasan stav koji dovodi do daljnjeg urušavanja općeg standarda u Hrvatskoj i povećavanja postojećih razlika između bogatih i siromašnih. Model korupcije, prihvaćen u Hrvatskoj kao modus operandi – tzv pogodovanje ima načina kako djelovati na zakonodavni okvir, odnosno da je status doživotno blokiranih aka siromašno blokiranih vezan uz način kako da se pojedinci, pojedine društvene kategorije bogate na račun većine.
Populističke izjave kako je veliki broj građana prezadužen zbog osobne neodgovornosti i financijske nepismenosti uistinu nikome ne trebaju, niti opismenjavanje može biti rješenje ovakve situacije. Svako savjetovannje i financijsko opismenjavanje koje je preporučila i omogućila EU dobro je došla, no ako već govorimo o navedenom tada bi težište trebalo staviti na financijske institucije koje uvelike doprinose zaduživanju klijenta, nerijetko atraktivnim ali netransparentnim ponudama koje ljude uvlače u dugovanje ili začarani dužnički ciklus iz kojeg je gotovo nemoguće izaći.
Vijeće Europe svojevremno je dalo preporuke/ mjere nacionalnim vladama za rješavanje sve veće razine zaduženosti. Te mjere mogu se svrstati u tri kategorije:
· Preventivne mjere poput financijske pismenosti, odgovornog kreditiranja
· Sanacijske mjere poput razine zaštićene zarade, prilagodbe duga, realnih otplatnih planova, izvanvansudske nagodbe i pravno obvezujući dogovori
· rehabilitacijske mjere, poput otpisa duga i prava na “novi“ početak
Navedene preventivne mjere uglavnom su usmjerene prema budućnosti, prema izbjegavanju prekomjernog zaduženja, prema ex ante, odnosno izračunu temeljenom na očekivanim prinosima. Ostale dvije retrospektivne mjere usmjerene su na rješavanje postojećih problema i to na na tri razine: makrorazini koja je povezana s akcijama koje bi vlade i regulatori mogli poduzeti kako bi spriječili i / ili ispravili teret prezaduženosti, mezo razini koja se odnosi na ponašanje financijskih institucija i ostalih tržišnih sudionika čije djelovanje ima utjecaja na kućanstvo te mikrorazini koja je povezana s pojedincima pogođenim (ili potencijalno pogođenim) teretom duga i rezultirajućim socio-ekonomskim posljedicama.
Zaključno, suvremene financije bilježe porast javnog duga u odnosu na društveni proizvod. Upravo potreba za praćenjem zaduženosti u raznim oblicima na razini EU proizlazi iz činjenice da je dug postao trajno obilježje našega ekonomskog života. Život bez duga postao je praktički nemoguć, a prekomjerno zaduženje nerijetko jedini način upravljanja financijama, što će dugoročno teško biti održivo, posebno imajući u vidu da je sve veći broj hrvatskih građana na granici apsolutnog siromaštva, što posljedično rezultira i sve većim ekonomskim nejednakostima. Hrvatska mora osigurati temeljnu pravnu zaštitu ugroženih te nacionalno zakonodavstvo usuglasiti s europskom dobrom praksom apsolutne zaštite temeljnih ljudskih prava bez čega nema razvoja demokracije u Hrvatskoj.
Piše Mario Strinavić/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE NOVINARSKE IZVRSNOSTI AGENCIJE ZA EL. MEDIJE
