Tijekom prve petoljetke došli su Staljinu emisari iz Ukrajine i rekli kako u Ukrajini djeca umiru od gladi jer je zbog pogrješne procjene o dovoljnom broju muznih krava nestalo mlijeka. Staljin im je na to odgovorio: zadaća komunizma je da se bavi idejama, a ne time umiru li djeca zbog nestašice mlijeka.
Lokalni izbori otvorili su pitanje tko je Tomislav Tomašević, tko stoji iza njega i tko ga financira. Igor Peternel iz Domovinskog pokreta, uz neke naznake izjavljuje kako će sve saznati, a Miroslav Škoro koji ulazi u drugi krug za Zagreb izjavljuje kako sve zna, ali eto šuti. U osnovi radi se o neozbiljnim izjavama političara, jer ako nešto ne znaš ne izjavljuj dok ne saznaš, a ako nešto znaš upoznaj hrvatsku javnost o čemu se radi, i hoće li se isto obiti o glavu glasačima. To je uostalom i obveza ozbiljnog političara koji misli i radi na dobrobit svojih građana.
U navedenom kontekstu olakšavajuća je okolnost što je uvijek nezahvalan zadatak svakog kritičara koji pokušava rasvijetliti zamagljeno, koji naslućuje pa i vidi, ali sve se u konačnici u ovako posloženim stvarima svede na subjektivno gledanje i pretpostavku, jer se naprosto nemaš za što čvrsto uhvatiti. S druge strane pretpostavke nisu dobre jer hipoteza treba biti jako bliska činjenicama, a ne da se s njima povezuju druge proizvoljne i neprovjerene činjenice, i naprosto se nađete u jednom začaranom krugu. Unatoč navedenom na pitanje tko je Tomislav Tomašević, jer znamo upravo onoliko koliko nam je servirano, što je uostalom modus operandi svih političkih opcija možemo razmišljati tko su ljudi koji Tomaševića okružuju, povlačeći paralelu s povijesnim činjenicama i njihovom političkom opredjeljenošću.
Na ovim lokalnim izborima uz bok Tomislavu Tomaševiću je Rada Borić, potpredsjednica političke stranke Nova ljevica koja je utemeljena krajem 2016. godine uz pomoć lijevo orijentiranih intelektualaca i građanskih aktivista, kao što su Dragan Markovina, Zoran Pusić, Vesna Teršelič, Nadežda Čačinovič i Nikola Devčić.
Što je zapravo Nova ljevica ?
Nova ljevica predstavlja širok spektar ljevičarskih aktivističkih pokreta i intelektualnih strujanja koji su se pojavili u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi krajem 1950-ih i početkom 60-ih godina. Često smatran sinonimom studentskog radikalizma iz 1960-ih, koji je kulminirao masovnim prosvjedima 1968. (ponajviše događajima u svibnju 1968. u Francuskoj), može se i uže odnositi na određene segmente unutar ili uz te pokrete. U teoretskom smislu, glavni doprinos Nove ljevice bio je procesu revizije i diverzifikacije unutar marksizma i srodnih doktrina, posebno s obzirom na koncepte klase, ideologije i kulture. Francuske i britanske skupine prihvatile su oznaku Nova ljevica kako bi označile svoju potragu za socijalističkim trećim putem različitim i od službenog komunizma ili ortodoksnog marksizma i od političke filozofije socijaldemokracije. Pokreti nove ljevice uglavnom su izbjegavali tradicionalne oblike političkog organiziranja u korist strategija masovnog prosvjeda, izravnog djelovanja i građanskog neposluha. Vrhunac aktivizma Nove ljevice dosegnut je 1968. godine kad je val radikalnih prosvjeda zahvatio svijet. Revolucionarno raspoloženje raspršilo se tijekom 1970-ih, iako su važne crte kontinuiteta ostale između Nove ljevice i novih društvenih pokreta poput feminizma i okoliša. Manjina aktivista nastavila je s osnivanjem tajnih revolucionarnih organizacija koje su prakticirale nasilne izravne akcije; primjeri uključuju frakciju Crvene armije (poznatu i kao bandu Baader-Meinhof) u zapadnoj Njemačkoj i Weather Underground u Sjedinjenim Državama. Drugi su se preselili u krajnje ljevičarske stranke i skupine koje su se umnožile sedamdesetih. Spektar teorijskih utjecaja Nove ljevice bio je izuzetno raznolik, uključujući filozofski egzistencijalizam Jean-Paula Sartrea, razne oblike revizionističkog ili neomarksizma, „Treći svjetovnost“ Frantza Fanona (oblik socijalizma koji se prvenstveno zalaže za nacionalno oslobođenje zemalja u razvoju), marksistički strukturalizam Louisa Althussera, maoizam i trockizam.
Pokreti nove ljevice vremenom su uspjeli afirmirati i važnost spolne jednakosti, ljudske osobnosti te razvoj radikalnoga feminizma unutra kojeg su i danas različiti prijepori, što samo potvrđuje kako je nepoznat put kojim se ide. Ako pročitate tekst Erice West iz 2017. godine ista postavlja pitanje; „Uključuje li ovaj konačni cilj i ukidanje roda? Vjerojatno!“ Erica nadalje navodi – umjesto da muškarce tumačimo kao temeljni izvor potlačenosti žena, krivca moramo prepoznati u klasnom društvu i kako borba protiv kapitalizma ostaje jedini put prema potpunom oslobođenju žena. Ako se vratimo u 20. stoljeće francusko-američka književnica te radikalno feministička i lezbijska teoretičarka i aktivistica. Monique Wittig zalagala se u radu “One is Not Born a Woman” za konstituiranje žena kao klase koja se treba osloboditi eksploatatorske klase muškaraca: u tom oslobodilačkom procesu treba nestati kako koncept “muškarca”, tako i koncept “žena”. “Jer ‘žena’ ne postoji za nas: to je samo jedna imaginarna formacija, dok su ‘žene’ proizvod društvenih odnosa…
Ravnopravnost spolova neupitno je potrebna. No, ta sposobnost sagledavanja društva iz perspektive uloga i razumijevanje načina njihova utjecaja na potrebe žena u usporedbi s potrebama muškaraca otišla je i ide u potpuno krivom smjeru, o čemu je u Tragediji ženske emacipacije progovorila i politička aktivistica i predstavnica anarho-komunizma Emma Goldman. Nešto za što se čovjek može činjenično uhvatiti. Feminizam koji je ženu odvojio od njene same biti, u kojem se gube muško-ženske uloge i odnosi i u kojem se više niti jedna strana ne snalazi. Svjetonazor u kojem se pojavljuje i pojam sologamije i udaje za samu sebe, u kojem se sve više pojavljuju tekstovi zašto ne imati djecu, stavljajući težište da slobodu i prava bez odgovornosti, u kojem polako izumire i instiucija braka samo su neke od pojava kojima svjedočimo. Kada govorimo o instituciji braka i povlačenju poveznica s početka teksta prisjetimo se i izjave jedne od osnivačica Nove ljevice, Nadežde Čačinovič koja se aktivno uključila u kampanju protiv referenduma o braku na kojem su se državljani RH izjasnili žele li da se u Ustav RH prenese definicija iz postojećeg Obiteljskog zakona, kako je brak zajednica žene i muškarca, tvrdeći: “Glasat ću protiv jer ne dam da netko zakonom, čak ustavom, učvrsti svoje predrasude u svoju zlu vjeru.”
Ako se pak prisjetimo Kurikuluma zdravstvenog odgoja te pripadajućih nastavnih materijala i literature preporučene nastavnicima koji je izazvao burne reakcije u javnosti, prema ideologiji seksualnosti (gender ideologiji), koja čini ideološku pozadinu Zdravstvenog odgoja postoji prisilna heteroseksualnost koja se mora prevladati tako što će čovjek sam moći odabrati svoj ‘društveni spol’ neovisno o biološkom spolu. U tom smislu kako su kritičari navodili rodna ideologija se protivi kršćanskoj antropologiji, prema kojoj je Bog stvorio muško i žensko biće kao takvo. Prema tome se i Zdravstveni odgoj utemeljen na ovoj revoluciji protivi kršćanskoj antropologiji, poimanju spolnosti i njezinih temeljnih vrijednosti. Prijepori i kritike su bile i oko Pojmovnika rodne terminlogije prema standardima EU koji je izradio Centar za ženske studije i uredila Rada Borić.
Ako pročitate da ne postoji razlog za podjelom tijela na ženski i muški spol „osim da takve podjele odgovaraju ekonomskim potrebama heteroseksualnosti, odnosno da žena kao pojam postoji samo da učvrsti dvojni i suprotni odnos prema muškarcu“ kakav zaključak izvući osim da se stremi brisanju rodnih odredbi? Ako se radi o brisanju rodnih odredbi, odnosno spola koji je biološki determiniran kromosomima, hormonima i spolnim organima, o stvaranju u budućnosti možda nekog novog oblika života zbog nečijih interesa, postavlja se pitanje koji su to interesi, koji su to novi oblici života i kako će se kapitalizirati jer sve se u konačnici kapitalizira, izvlači materijalna korist, popularnost ili nešto treće. Dakle, pitanja je puno, odgovora malo, iako se nerijetko nude kao gotovi zaključci. Kada sve to preslikamo na djecu koja vremenom razviju pojmove što znači biti muško, a što žensko, i na taj način prilagođavaju vlastito ponašanje što se zapravo događa kad djeca u tim promjenama koje gledaju počnu aktivno tražiti i učiti iz nametnutog rodnog identiteta i uloge.
Neosporno je i da je bilo kakav oblik diskriminacije neprihvatljiv kao i dovođenje u pitanje prava pojedinca, jer ako se fokusirate na riječ pravo i pojedinac osjetit ćete njihovu snagu i potrebu da se poštuje. No sporno je ili navodi na razmišljanje što se krije iza takvih poruka, zašto se suptilno provlače u javnosti i kakve su reakcije ako ih naslućuješ ili prepoznaš. Ako kažemo- ne dovodimo u pitanje pravo pojedinca već dovodimo u pitanje ideološka strujanja koja naslućujemo ili vidimo i na dnevnoj razini bit će oporeno ili čak ismijano. I kako sada sve to pomiriti a da te e proglase teoretičarem zavjere, nekome tko ne može i ne zna sagledati stvari pa mu je lakša baviti se pretpostavkama. Za sad nikako i to je u osnovi karta na koju kreatori raznih ideologija igraju.
Možemo li u konačnici kada govorimo o feminizmu i šire razmišljati i povući paralelu između ovakvih kretanja i saborske zastupnice Nove ljevice Rade Borić koja se ujedno našla i na sedmom mjestu Forbesove liste nautjecajnijih feministkinja. Povući paralelu sa Vesnom Tešerlić, feministicom i aktivisticom koja je zajedno uz Radu Borić i Nadeždu Čačinovič suosnivačica Centra za ženske studije i Centra za mirovne studije i koja vodi Udrugu Documenta koju kao primjer neznanstvenoga pristupa u tumačenju povijesti i događaja iz Domovinskog rata ističe dr. sc. Ante Nazor. S Nadeždom Čačinovič filozofkinjom i feministkinjom, i kako se u javnosti dalo pročitati, bivšom članicom Soroševog Upravnog odbora.
Dio nove ljevice izravno je utjecao i na razvoj ekološke misli i pokreta. O tom pitanju moglo bi se uistinu danima pisati, ali ono što je bitno je da je teško pomiriti ekonomiju i ekologiju, iako se na globalnoj razini pokušava. Apsurd u svemu tome što i jednima i drugima trebaju novci. Tomašević sa svojim partnerima naveliko obećava što više zelenih površina u Zagrebu, no kako će mu na to odgovoriti ekonomija i profit, vidjet ćemo.
Zaključno, sagledavjaući navedeno ili samo mali dio navedenog, jer se uistinu radi o kompleksnom sadržaju postavlja se pitanje u kojem smjeru će Tomašević odvesti Zagreb. Može li jednog dana voditi i Hrvatsku jer su ovi lokalni izbori pokazali da su se dobro pozicionirali. Čini li se nemoguće da nas jedna politička platforma u koaliciji s Novom ljevicom, koristeći nezadovoljstvo ljudi malo po malo vraća u prošlost. Naravno, svatko onaj tko misli da je prošlost povratak na bivšu Jugoslaviju mora znati da se to neće dogoditi, ali nije isključeno nametanje nekih elemenata, ako uzmemo u obzir povijesno traženje nekog novog socijalističkog puta od strane nove ljevice koji je na neki način ipak vraćanje u prošlost. A vraćanje u prošlost nikada nije bilo dobro. Pitanje koje se tada postavlja je zašto onda stabla imaju godove koji su prirodan oblik praćenja događaja.
Suptilno nametanje rodne ideologije se događa. Svjedoci smo tih kretanja iako ih je teško prepoznati, a još teže dokazati. Provode li ih akterke iz Nove ljevice koja je uz Tomaševića. Provode li ih, između ostalog i kroz jezično zbunjivanje ako se referiramo na kritike oko Pojmovnika rodne terminlogije prema standardima EU koji je izradio Centar za ženske studije. Ako netko pita što je spol, a što rod rijetki će znati ili će pomiješati. Dovoljno da se vremenom stvori društvo u kojem ne postoje muškarci i žene već samo ljudi.
Globalna je to politika, interesno usmjeravanje gdje um polučuje drugačiji učinak od željenog i zamišljenog. Interesno usmjeravanje u kojem se stalno plasiraju neke nove ideje i ponovno usmjeravaju tamo gdje žele. Sudjeluje li politička platforma Možemo u navedenim kretanjima u kojem mi prvo dobivamo, a potom prihvaćamo svoju ulogu, u potpunosti nesvjesni iste, teško će se dokazati.
DEMOSMEDIA