Piše: M.S. Hrvatska uživo
Posljednjih nekoliko mjeseci dobili smo prilično jasnu sliku o tome što bismo mogli očekivati ako politička platforma Možemo! jednoga dana preuzme vlast na državnoj razini. I moram priznati da ta slika nije nimalo ohrabrujuća. Štoviše, nakon svega što smo gledali u Zagrebu, od odnosa prema radnicima do zastrašujućih svjedočanstava o postupanju prema pacijentima psihijatrijske bolnice Sveti Ivan, postavlja se pitanje jesu li ljudska prava, dostojanstvo i socijalna osjetljivost za ovu političku opciju stvarna načela ili tek zgodan politički dekor.
Jer jedno je govoriti o ljudskim pravima dok ste u oporbi, a nešto sasvim drugo poštovati ih kada upravljate institucijama, zapošljavate kadrove i odgovarate za njihovo postupanje.
Možemo! je na tom ispitu suočen s vrlo neugodnim pitanjima.
Radnička prava vrijede samo dok radnici ne štrajkaju protiv njih?
Godinama nas predstavnici Možemo! uvjeravaju kako su upravo oni autentični zaštitnici radnika, socijalne pravde i obespravljenih. Radnik je za njih simbol društvene borbe, ali očito samo dok ne počne postavljati neugodna pitanja njihovoj vlasti.
Kada radnici odluče štrajkati protiv gradske uprave, odjednom postaju politički problem. Njihovi zahtjevi više nisu pitanje radničkog dostojanstva, nego se počinje propitivati tko ih je organizirao, tko ih potiče i čijim političkim interesima služe.
Nastavi li se takav odnos prema radničkim zahtjevima, što bi nas čekalo na državnoj razini?
Hoće li radnici koji se usude štrajkati protiv njihove buduće vlade biti proglašavani preplaćenom neradničkom stokom, HDZ-ovim pijunima i neprijateljima narodne antifašističke vlasti?
Hoće li sindikalna prava ovisiti o tome protiv koga se štrajka?
Hoće li radnik koji traži veću plaću od HDZ-ove vlasti biti borac za socijalnu pravdu, a isti taj radnik, kada isti zahtjev postavi Možemo!, postati politički provokator i hadezeov “ćaci”?
Takvo shvaćanje radničkih prava nije nikakva progresivna politika. To je obična politička dvoličnost.
A onda dolazimo do nečega mnogo ozbiljnijeg od političkog odnosa prema štrajkovima.
Dolazimo do Jankomira.
Psihijatrijska bolnica ili ustanova u kojoj pacijent mora strahovati za vlastiti život?
Smrt Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan otvorila je pitanje koje daleko nadilazi odgovornost četvorice medicinskih tehničara osumnjičenih za njegovo ubojstvo.
Otvorila je pitanje kakav je sustav godinama funkcionirao iza zidova ustanove kojoj je osnivač Grad Zagreb.
Jer ono što posljednjih dana slušamo iz svjedočanstava bivših pacijenata nije opis zdravstvene ustanove u kojoj se liječe ljudi kojima je potrebna pomoć.
To su opisi nasilja, ponižavanja, vezivanja, gušenja, fizičkog maltretiranja i postupanja koje više podsjeća na kaznenu ustanovu nego na bolnicu.
Naravno, svako pojedinačno svjedočanstvo tek treba istražiti. Ali zar je doista potrebno čekati još jednu smrt da bismo se zapitali što se događa iza zatvorenih vrata psihijatrijskih odjela?
Ljudi koji dolaze na psihijatrijsko liječenje često su među najranjivijim članovima našeg društva. Neki nisu sposobni sami se zaštititi. Neki se ne mogu suprotstaviti osoblju. Neki nemaju obitelj koja će se zauzeti za njih. A nekima se, upravo zbog njihove dijagnoze, neće vjerovati čak ni kada progovore o onome što su doživjeli.
I upravo zato zdravstveni sustav prema njima mora imati najveću, a ne najmanju odgovornost.
Ako su svjedočanstva o sustavnom ponižavanju i fizičkom maltretiranju točna, tada ne govorimo o nekoliko izdvojenih incidenata. Govorimo o ozbiljnom institucionalnom problemu.
A institucija ne postoji u političkom vakuumu.
Netko njome upravlja. Netko postavlja ravnatelja. Netko imenuje Upravno vijeće. Netko nadzire poslovanje i odgovoran je za funkcioniranje sustava.
U ovom slučaju osnivač bolnice je Grad Zagreb.
I tu počinju pitanja na koja Tomislav Tomašević, njegovi suradnici i politički partneri moraju odgovoriti.
Jesu li znali? Ako nisu, što su uopće nadzirali?
Najlakše je danas reći da nitko ništa nije znao.
Nije znao gradonačelnik. Nije znala gradska uprava. Nije znalo Upravno vijeće. Nije znala ravnateljica. Nitko ništa nije vidio, nitko ništa nije čuo i nitko nije odgovoran.
Pa tko je onda upravljao tom bolnicom?
Ako su pacijenti doista godinama bili izloženi postupcima kakve danas opisuju, tko je primao njihove pritužbe? Tko ih je istraživao? Tko je kontrolirao rad medicinskog osoblja? Tko je provjeravao opravdanost fizičkog sputavanja pacijenata?
Postoje li uopće učinkoviti mehanizmi unutarnjeg nadzora ili su oni postojali samo na papiru?
Jesu li nadležni u bolnici znali za takvu praksu i prešutno je tolerirali? Jesu li upozorenja stizala do Upravnog vijeća? Je li gradski Ured za zdravstvo ikada zatražio ozbiljnu provjeru postupanja prema pacijentima?
Ne tvrdim da su politički dužnosnici osobno znali za svaki navodni slučaj nasilja. Ali odbijam prihvatiti logiku prema kojoj za stanje u gradskoj ustanovi nitko iz gradske vlasti ne mora položiti politički račun.
Jer ako nisu znali za ozbiljne probleme u ustanovi kojom upravljaju njihovi kadrovi, onda je pitanje kakav su sustav kontrole uspostavili.
A ako su upozorenja postojala i netko ih je ignorirao, onda govorimo o nečemu još ozbiljnijem.
U oba slučaja politička vlast mora dati odgovore.
Četrnaest dana šutnje i snimka koju nitko nije pogledao
Posebno je nevjerojatna priča o videosnimci događaja tijekom kojeg je Kristian Josip Periš izgubio život.
Prema objavljenim informacijama, ravnateljica bolnice snimku je pregledala tek dva tjedna nakon njegove smrti.
Četrnaest dana!
U njezinoj ustanovi umro je mladi čovjek tijekom postupanja bolničkog osoblja, a snimka događaja nije odmah pregledana.
Kakva je to odgovornost? Kakav je to sustav upravljanja? Kakvi su to protokoli?
Kada pacijent premine u okolnostima koje zahtijevaju hitno razjašnjenje, zar prvi postupak odgovorne osobe ne bi trebao biti osiguravanje svih dokaza, pregled dostupnih snimki i potpuno utvrđivanje onoga što se dogodilo?
Umjesto toga, javnost je dobila objašnjenja zbog kojih se otvara još više pitanja.
A politički predstavnici gradske vlasti pokušavali su istaknuti činjenicu da je ravnateljica naposljetku pregledala snimku i obavijestila nadležne.
Pa zar je to postalo mjerilo odgovornog upravljanja?
Da netko nakon dva tjedna napravi ono što je, po svakoj razumnoj logici, trebalo učiniti odmah?
Zamislimo samo kakve bi izjave slušali da se ista stvar dogodila u bolnici čijeg je ravnatelja postavila neka druga politička opcija.
Bi li Ivana Kekin tada pokazivala jednako razumijevanje za dvotjedno čekanje? Bi li Sandra Benčić govorila o potrebi da se pričeka rasplet svih postupaka prije postavljanja pitanja političke odgovornosti?
Ili bi konferencije za novinare, zahtjevi za ostavkama i optužbe za institucionalno zataškavanje počeli istoga trenutka?
Ivana Kekin traži odgovornost ministrice. A gdje je odgovornost Grada Zagreba?
Posebno je zanimljivo promatrati političku obranu koju je Možemo! izabrao nakon izbijanja afere.
Umjesto da javnosti najprije objasne što se događalo u ustanovi kojoj je osnivač Grad Zagreb, predstavnici te političke platforme sve snažnije prozivaju ministricu zdravstva Irenu Hrstić.
Zašto Ministarstvo nije reagiralo ranije? Zašto nije pokrenut inspekcijski nadzor? Tko je znao za smrt pacijenta?
Sve su to opravdana pitanja.
Ali postoji još jedno.
Zašto Grad Zagreb, kao osnivač bolnice, nije pravodobno aktivirao sve raspoložive mehanizme nadzora nad ustanovom za koju snosi osnivačku i upravljačku odgovornost?
Zašto politička odgovornost odjednom završava na vratima gradske uprave?
Zašto je ministrica dužna odgovarati za postupanje inspekcijskih službi, a gradonačelnik ne bi trebao odgovarati za način upravljanja ustanovom kojoj njegov Grad imenuje upravljačka tijela?
Može li netko iz Možemo! objasniti zašto se toliko energije ulaže u dokazivanje tuđe odgovornosti, a toliko malo u javno preispitivanje vlastite?
Ovdje ne treba oslobađati odgovornosti Ministarstvo zdravstva. Naprotiv, treba utvrditi je li postupalo pravodobno i zakonito.
Ali odgovornost Ministarstva ne poništava odgovornost Grada.
Te dvije stvari nisu međusobno isključive.
To što bi netko drugi eventualno mogao biti kriv ne znači da ste vi automatski nevini.
Takvu logiku možda je moguće prodavati na stranačkim konferencijama, ali ona nema nikakve veze s ozbiljnim upravljanjem javnim institucijama.
Ljudska prava na plakatima, a što je s ljudima u bolničkim krevetima?
Najveća ironija cijele priče jest politički identitet Možemo!.
To je politička opcija koja se predstavlja kao predvodnik borbe za ljudska prava, jednakost, dostojanstvo i zaštitu ranjivih društvenih skupina.
Gotovo da nema društvenog pitanja o kojem njezini predstavnici neće održati predavanje o ljudskosti, toleranciji i civilizacijskim vrijednostima.
Ali što je s dostojanstvom psihijatrijskog pacijenta?
Što je s čovjekom koji je prisilno zadržan na odjelu i potpuno ovisan o osoblju?
Što je s osobom koja tvrdi da je bila vezana, udarana ili ponižavana, ali nema mogućnosti dokazati što joj se dogodilo?
Vrijede li i za nju ista ljudska prava?
Ili su ljudska prava rezervirana za politički atraktivne teme, dok se o onima manje zahvalnima govori tek kada izbije skandal?
Nije dovoljno mahati zastavama ljudskih prava.
Treba ih štititi ondje gdje su ljudi najbespomoćniji.
U psihijatrijskoj bolnici čovjek ne smije ovisiti o dobroj volji medicinskog tehničara, raspoloženju dežurne smjene ili političkoj pripadnosti ravnatelja.
Njegova sigurnost mora biti zajamčena sustavom.
Ako sustav to ne može osigurati, onda oni koji njime upravljaju nemaju pravo skrivati se iza političkih parola.
Stranačka pripadnost ne smije biti zamjena za odgovornost
Slučaj Jankomir otvorio je i pitanje političkog kadroviranja.
Ravnatelje i upravljačka tijela javnih ustanova ne postavljamo kako bi imali funkcije, naknade ili mjesta u sustavu.
Postavljamo ih kako bi upravljali, nadzirali, sprječavali nepravilnosti i odgovarali kada nešto pođe po zlu.
Upravno vijeće nije ukras bolnice.
Ravnatelj nije samo osoba koja potpisuje dokumente.
Gradski ured nije poštanski sandučić koji prosljeđuje dopise.
Ako se u ustanovi pojave ozbiljne sumnje na sustavno nehumano postupanje prema pacijentima, svi ti ljudi moraju objasniti što su činili.
Ne kada ih novinari pronađu. Ne kada se objavi snimka. Ne kada politička šteta postane prevelika.
Nego onda kada se pojavi prvo ozbiljno upozorenje.
Ostavke koje su uslijedile nakon afere ne mogu biti završetak priče. One su tek povod da se utvrdi kako je ustanova funkcionirala, jesu li nadzorna tijela obavljala svoj posao i je li netko zanemario upozorenja.
Jer pacijent koji je navodno bio zlostavljan nema ništa od toga što će politički postavljen dužnosnik nakon izbijanja skandala ponuditi ostavku.
Njega je trebalo zaštititi dok je bio u bolnici.
Danas Zagreb, sutra cijela država?
I sada dolazimo do pitanja s početka ove kolumne.
Što bi se dogodilo kada bi ovakav politički model upravljanja bio prenesen na državnu razinu?
Hoćemo li dobiti vlast koja će radnike dijeliti na poželjne i nepoželjne, ovisno o tome protiv koga prosvjeduju?
Hoćemo li dobiti institucije u kojima je politička podobnost važnija od stručnosti i odgovornosti?
Hoćemo li nakon svake afere slušati kako je za sve kriv netko drugi, prethodna vlast, ministarstvo, inspekcija, politička oporba ili mediji?
Hoćemo li svjedočiti tome da se svaki ozbiljan institucionalni propust pretvara u politički obračun umjesto u temeljitu provjeru odgovornosti?
Ne tvrdim da bi svaka državna ustanova pod vlašću Možemo! funkcionirala poput bolnice o kojoj danas slušamo zastrašujuća svjedočanstva.
Ali tvrdim da njihovo postupanje u slučaju Jankomir daje dovoljno razloga za sumnju u političku dosljednost i sposobnost preuzimanja odgovornosti.
Jer nije problem samo u tome što se dogodilo u jednoj bolnici.
Problem je i način na koji politička vlast reagira kada se tragedija dogodi u ustanovi za koju je odgovorna.
Umjesto jasne poruke da će se temeljito ispitati i vlastiti propusti, gledamo političku raspravu o tome tko bi drugi trebao odgovarati.
Umjesto da se govori o svim mogućim mehanizmima zaštite pacijenata, najveći dio političke energije troši se na obranu vlastitih pozicija.
To nije model odgovornosti koji bih želio gledati na razini cijele Hrvatske.
Kristian Josip Periš nije politička tema koju ćete zatrpati priopćenjima
Na kraju ove priče postoji činjenica koju nijedno političko nadmudrivanje ne može promijeniti.
Kristian Josip Periš više nije živ.
Njegova obitelj ostala je bez sina i člana obitelji. Čovjek koji je bio pacijent zdravstvene ustanove izgubio je život upravo ondje gdje je trebao dobiti pomoć i zaštitu.
A danas slušamo druge ljude koji tvrde da su u istoj ustanovi prolazili kroz ponižavanja i nasilje.
Njihove tvrdnje zaslužuju ozbiljnu istragu, a ne političku statistiku.
Oni nisu sredstvo za obračun između Možemo! i HDZ-a. Nisu argument za konferenciju za novinare. Nisu materijal za stranački PR.
Oni su ljudi.
I zato bi se Tomašević, Kekin, Benčić i svi ostali koji danas pokušavaju objasniti tko je sve izvan njihove političke strukture morao reagirati trebali suočiti s nekoliko jednostavnih pitanja.
Tko je u gradskoj bolnici bio odgovoran za sigurnost pacijenata?
Tko je nadzirao rad ljudi koji su nad njima imali gotovo potpunu kontrolu?
Tko je znao za pritužbe?
Tko ih je ignorirao, ako ih je bilo?
Zašto je prošlo četrnaest dana do pregleda snimke?
I što je Grad Zagreb poduzeo da utvrdi je li smrt Kristiana Periša posljedica samo postupanja pojedinaca ili i ozbiljnih propusta sustava?
Na ta pitanja ne može odgovoriti Irena Hrstić umjesto gradske vlasti.
Na njih ne može odgovoriti ni HDZ.
Na njih moraju odgovoriti oni koji su upravljali ustanovom i oni koji su bili odgovorni za nadzor njezina rada.
A ako se politička odgovornost za takav slučaj pokušava izbjeći prozivanjem nekoga drugoga, onda je vrijeme da se ozbiljno zapitamo koliko vrijede sva ona predavanja o ljudskim pravima, solidarnosti i dostojanstvu koja godinama slušamo.
Jer ljudska prava nisu ono što piše u programu političke stranke.
Ljudska prava su ono što se događa čovjeku kada ostane sam, nemoćan i potpuno ovisan o instituciji koja bi ga trebala štititi.
A najveći ispit svake vlasti nije način na koji postupa sa svojim političkim protivnicima, nego način na koji štiti ljude koji se sami ne mogu obraniti.
Upravo na tom ispitu Možemo! danas mora ponuditi odgovore.
Ne parole. Ne izgovore. Ne optužbe na račun drugih.
Odgovore.