Novinar i kolumnist Ivan Hrstić u opširnoj objavi na Facebooku pod naslovom „Zataškavanje u 25 slika“ oštro je kritizirao postupanje zagrebačke gradske vlasti i političke platforme Možemo! nakon smrti Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan na Jankomiru.
Hrstić u 25 točaka iznosi niz pitanja i optužbi vezanih uz postupanje bivše ravnateljice bolnice, odgovornost Upravnog vijeća te reakcije gradonačelnika Tomislava Tomaševića i drugih predstavnika gradske vlasti. Posebno problematizira pokušaje prebacivanja političke odgovornosti na ministricu zdravstva Irenu Hrstić, smatrajući da se pritom zanemaruje odgovornost Grada Zagreba kao osnivača zdravstvene ustanove.
U svojoj objavi Hrstić dovodi u pitanje pravodobnost reakcija bolničkog vodstva, postupanje s videosnimkom događaja te javne istupe predstavnika Možemo! i SDP-a. Riječ je o autorovim tvrdnjama i ocjenama, od kojih dio nije sudski utvrđen.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
ZATAŠKAVANJE U 25 SLIKA
Možemo skandalozno upire sve sile kako bi odgovornost za stanje u gradskoj bolnici prebacili na ministricu zdravstva.
Pri tome im uopće ne smetaju goruće činjenice:
I – ravnateljica koju je izabrala gradska vlast dva tjedna prikriva ubojstvo u bolnici pod vlasništvom grada Zagreba
II – ravnateljica (navodno!) nije smatrala nužnim već sutradan pregledati video zapis nadzorne kamere u sobi strave u njezinoj vlastitoj bolnici, unatoč tome što je tijekom vezivanja umro fizički potpuno zdrav mladić
III – ravnateljica je (navodno!) tek nakon dva tjedna prvi put pregledala video koji je bila moralno i profesionalno dužna pogledati najkasnije sljedeće jutro i koji je njoj u svakom trenutku apsolutno na raspolaganju
IV – ravnateljica (navodno!) nije smatrala nužnim pogledati video čak niti nakon što je nakon dva dana obitelj podignula kaznenu prijavu, što ukazuje na svjesnu namjeru čekanja da afera nestane sama od sebe
V – ravnateljica je time pokazala apsolutno nepoštovanje izgubljenog života pacijenta kojeg je bolnica bila dužna štititi, a ne tretirati kao opasnog terorista
VI – ravnateljica je time iskazala posvemašnje ignoriranje boli i patnje njegove obitelji koja traži brze odgovore i punu istinu
VII – unatoč svemu tome, umjesto da je javno osude ili se od nje ograde, gradonačelnik Tomašević, pročelnica Vidović, Sandra Benčić i Ivana Kekin javno staju u njezinu obranu, hvaleći ravnateljicu zato što je brzo djelovala i “sama obavijestila” sve nadležne službe: “da ravnateljica nije pogledala snimku, možda istina ne bi izišla na vidjelo” – sve to nakon što je (navodno!) prvi put nakon 14 dana pogledala video koji je trebala pogledati već prvi dan
VIII – nakon dva tjedna ravnateljica jest službeno izvijestila upravno vijeće bolnice koje je postavila gradska vlast, nakon što je (navodno!) prvi put pogledala video
IX – gradska vlast i vrh Možemo i SDP i nakon toga uporno tvrde da upravno vijeće bolnice ne može biti odgovorno jer ne prima takve informacije i zaduženo je samo za nabavke, iako je po zakonu zaduženo za nadgledanje upravljanja i svih kriznih situacija
X – Mirando Mrsić, politički postavljen na čelo Upravnog vijeća Jankomira, dan nakon objave zločina paradira pred kamerama i umjesto niza odgovora koje javnost očekuje, on proziva “političko kadroviranje” u Vinogradskoj
XI – Mrsić otvoreno priznaje nepostojanje protokola i adekvatne edukacije za kritične postupke u Jankomiru, za što je zakonski odgovorno i upravno vijeće
XII – dobivamo svjedočenja zaposlenih u Jankomiru koji potvrđuju da je protuzakonita i zdravstvenim protokolima strogo zabranjena upotreba jastuka na ustima pacijenata bio standardni nepisani protokol u Jankomiru, kao i svjedočenja koja govore da iznimno nasilni postupci nisu nipošto iznimka
XIII – pet dana kasnije Možemo i SDP i dalje zajednički tvrde da će upravno vijeće na čelu s Mirandom Mrsićem odmah odstupiti – AKO se dokaže njihova odgovornost
XIV – dan nakon toga upravno vijeće odstupa, odnosno onaj dio upravnog vijeća koji su zajednički po političkom ključu odabrali koalicijski partneri u gradu Zagrebu, dakle, pod pritiskom onih koji jesu iza paravana utvrdili njihovu izravnu ili neizravnu odgovornost, ali to ne žele javno priznati
XV – umjesto osude postupka ravnateljice koja dva tjedna skriva zločin i video zapis koji ga dokazuje, oni i dalje javno problematiziraju objavu tog videa za koji definitivno postoji opravdani javni interes, sigurno veći nego za objavu dijela privatnih SMS-ova u koruptivnim aferama
XVI – umjesto da prvo pitanje bude rasprava onoga što se dogodilo u gradskoj bolnici u Zagrebu, oni pokušavaju organizirati tematsku sjednicu saborskog odbora koji bi se bavio problemima cjelokupnog zdravstva u RH, kako bi se cijela afera utopila u moru drugih
XVII – prozivaju ministricu zdravstva zbog spore reakcije iako je ravnateljica gradske bolnice javno priznala da NIJE obavijestila ministarstvo zdravstva o smrti fizički zdravog mladića u njenoj bolnici
XVIII – traže ostavku ministrice zdravstva iako je ravnateljica gradske bolnice javno ustvrdila da nije ni znala za zakonsku obvezu da mora izvijestiti Ministarstvo zdravstva, što je još jedna potvrda da se to nije ni dogodilo
XIX – tvrde da je ministrica “sve” znala, iako odvjetnik obitelji NIJE izvijestio Ministarstvo zdravstva, on je podnio kaznenu prijavu DORH-u i zdravstvenoj inspekciji
XX – ustraju na odgovornosti ministrice, iako znaju da “zdravstvena inspekcija” jest služba formalno pod kapom Ministarstva, ali djeluje samostalno, kao što puno službeno ime i govori: “Samostalni sektor za inspekcije u zdravstvu”
XXI – prozivaju Ministarstvo iako je jasno da nije zdravstvena inspekcija ta koja izvještava Ministarstvo, dapače, ona podrazumijeva da Ministarstvo već ima osnovnu informaciju koju mu je ravnateljica bila dužna dostaviti
XXII – prozivaju državu iako grad ima i svoju “ministricu zdravstva”, a to je pročelnica za zdravstvo, koja također ima svoju zapovjednu odgovornost u zdravstvenom sustavu, ako postoje problemi u nedostatku kadra, edukacija ili materijalnih sredstava
XXIII – problematiziraju navodno sporu reakciju DORH-a i inspekcije zdravstva, iako je jasno da je jedini razlog zašto te institucije nisu odmah reagirale taj što im ravnateljica gradske bolnice nije dostavila “smoking gun” koji je cijelo vrijeme imala u džepu, odnosno pod tepihom – video zapis nadzorne kamere!
XXIV – i dalje tvrde da je slučaj Jankomir operacija skretanja pažnje s Vinogradske, iako bi se lakše dokazalo suprotno te prosvjeduju zbog politizacije teškog ubojstva, iako se njihova obrana i protunapad svode upravo isključivo na tešku politizaciju i skupljanje političkih bodova na tragedijama
XXV – time ponovno pokazuju nepoštivanje prema ubijenom pacijentu, građaninu i čovjeku Kristianu Josipu Perišu, stavljajući njegovo ubojstvo na istu razinu, ili čak ispod razine kadrovskih prepucavanja u drugoj bolnici.