Redakcija
Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru nije samo tragedija koja je potresla hrvatsku javnost. Ona je i ozbiljan ispit političke odgovornosti zagrebačke vlasti. Ispit na kojem se više ne može prolaziti pozivanjem na naslijeđene probleme, loš sustav ili propuste pojedinaca. Jer upravo su oni koji danas govore o sustavu bili dužni osigurati da taj sustav funkcionira.
Grad Zagreb osnivač je bolnice, a gradska vlast putem nadležnih tijela sudjeluje u imenovanju njezina vodstva i nadzoru rada ustanove. Upravo zato odgovornost ne može završiti na medicinskim tehničarima i ravnateljici koja je podnijela ostavku. Kaznenu odgovornost pojedinaca utvrdit će pravosuđe, ali politička odgovornost za funkcioniranje ustanove ne može se jednostavno prebaciti na nekakav neodređeni sustav.
Taj sustav nije pao s neba. Njime netko upravlja, netko imenuje odgovorne ljude, netko mora nadzirati njihov rad i netko mora reagirati kada mehanizmi kontrole zakažu.
A u Jankomiru su, sudeći prema dosad poznatim okolnostima, zakazali upravo ti mehanizmi. Pacijent je preminuo, pojavile su se ozbiljne sumnje u nasilno postupanje zaposlenika, a ključna pitanja o reakciji uprave, nadzoru i prijavljivanju događaja otvorena su tek naknadno. Takav slijed događaja upućuje na dubok poremećaj u funkcioniranju upravljanja i kontrole.
I sada bi građani trebali prihvatiti objašnjenje da je kriv sustav?
Pa tko je bio dužan uspostaviti sustav koji štiti pacijente? Tko je bio odgovoran za imenovanje ljudi koji će voditi ustanovu? Tko je trebao osigurati da se nepravilnosti prepoznaju, prijave i spriječe prije nego što završe tragedijom?
Odgovori na ta pitanja vode prema upravljačkoj strukturi bolnice, ali i prema političkoj odgovornosti gradske vlasti koja je nadležna za njezino funkcioniranje.
Tomislav Tomašević nije osobno sudjelovao u događaju i nitko razuman ne može mu pripisivati kaznenu odgovornost za postupke osumnjičenih zaposlenika. No to ne znači da kao gradonačelnik može biti oslobođen političke odgovornosti za ozbiljne propuste u ustanovi čiji je osnivač Grad Zagreb.
Pogotovo zato što su Možemo i njihovi politički partneri godinama inzistirali na odgovornosti najviših dužnosnika kada bi se slični skandali dogodili u ustanovama pod upravljanjem HDZ-a. Tada odgovornost nije završavala na ravnatelju, službeniku ili zaposleniku. Tražile su se ostavke ministara i političke posljedice za one na vrhu.
Zašto bi u Zagrebu vrijedila drukčija pravila?
Ako je ministar politički odgovoran za ozbiljan propust u državnoj bolnici, zbog čega gradonačelnik ne bi snosio političku odgovornost za ozbiljan propust u gradskoj? Ako se od Plenkovića traži da zna što se događa u sustavu kojim upravlja njegova Vlada, zbog čega bi Tomašević imao pravo na drukčiji kriterij?
Ovo nije pitanje stranačke pripadnosti, nego dosljednosti.
Najlakše je preuzeti zasluge za novi tramvaj, obnovljenu školu ili otvoreni vrtić. Znatno je teže preuzeti odgovornost kada institucija pod vlastitim upravljanjem pokaže da nije sposobna zaštititi čovjeka koji joj je povjeren na liječenje.
Posebno je zabrinjavajuće što se sve dogodilo u psihijatrijskoj ustanovi, gdje su pacijenti nerijetko izrazito ranjivi i potpuno ovisni o profesionalnosti osoblja i učinkovitosti unutarnjih kontrola.
Nakon ovakve tragedije povjerenje u ustanovu ne može se obnoviti političkim priopćenjima i međusobnim optužbama. Ono se može obnoviti samo utvrđivanjem potpune odgovornosti, priznavanjem propusta i stvarnim promjenama načina upravljanja.
Zato je pozivanje na sustav kao glavno objašnjenje politički neprihvatljivo. Sustav nije alibi za one koji su bili dužni njime upravljati.
Ako gradska vlast želi zasluge za ono što u Zagrebu funkcionira, mora biti spremna preuzeti i političku odgovornost za ono što ne funkcionira.
Jer u protivnom vrijedi samo jedno pravilo: kada je dobro, zaslužni smo mi; kada je loše, krivi su drugi.
A to nije odgovorno upravljanje gradom. To je političko izbjegavanje odgovornosti.