Koncept svemirskog broda Chrysalis zvuči kao znanstvena fantastika, ali iza njega stoji ozbiljno razrađen projekt koji pokušava odgovoriti na pitanje kako bi izgledalo međuzvjezdano putovanje koje traje stoljećima. Riječ je o letjelici dugoj čak 58 kilometara, zamišljenoj kao trajni dom za tisuće ljudi koji bi Zemlju napustili bez povratka, piše N1.
Projekt nije zamišljen kao brod koji bi se mogao graditi danas, nego kao sveobuhvatna studija tehničkih, bioloških i društvenih problema koje bi trebalo riješiti prije prvog višegeneracijskog putovanja prema drugom zvjezdanom sustavu.
Jedan od najvećih problema je gravitacija. Kako bi ljudi mogli normalno živjeti tijekom stoljeća provedenih u svemiru, brod bi morao rotirati i na taj način stvarati umjetnu gravitaciju. No prebrza rotacija izazivala bi dezorijentaciju, pa je struktura morala biti ogromna kako bi pri sporijem okretanju ipak stvorila silu približnu Zemljinoj gravitaciji.
Zbog toga Chrysalis ima zamišljenu duljinu od 58 kilometara, s više cilindričnih dijelova smještenih jedan unutar drugoga. Dio tih segmenata rotirao bi u suprotnim smjerovima kako bi se smanjila strukturna opterećenja.
Takav brod ne bi bilo moguće lansirati sa Zemlje. Ideja je da se sastavlja u svemiru, vjerojatno u jednoj od Lagrangeovih točaka, gdje bi mogao ostati relativno stabilan uz minimalnu potrošnju energije.
Pogon bi se temeljio na fuziji helija-3 i deuterija. Plan predviđa godinu dana ubrzavanja, zatim oko 400 godina putovanja konstantnom brzinom te završnu godinu usporavanja.
Problem je što takav pogon danas ne postoji u funkcionalnom obliku. Još uvijek ne postoji ni fuzijski reaktor sposoban napajati svemirski brod ovakvih razmjera.
Ogroman izazov predstavlja i zaštita od zračenja. Tijekom višestoljetnog putovanja posada bi bila izložena galaktičkom kozmičkom zračenju i snažnim solarnim česticama, a za učinkovitu zaštitu bile bi potrebne velike količine materijala koje današnji transportni sustavi ne mogu praktično osigurati.
Još veći problem je potpuna samodostatnost.
Chrysalis bi morao imati zatvoren ekosustav u kojem se voda, zrak i hranjive tvari gotovo potpuno recikliraju. Hrana bi se proizvodila unutar broda, voda bi se stalno pročišćavala, a atmosferski sustavi morali bi funkcionirati stoljećima bez pomoći izvana.
Takav sustav čovječanstvo dosad nije uspjelo održati ni u puno jednostavnijim eksperimentima na Zemlji.
Projekt zato ne razmatra samo tehnologiju nego i društvo.
Putovanje bi trajalo približno 16 generacija. To znači da većina ljudi koji krenu na put nikada ne bi stigla na odredište, a oni koji bi na kraju pristigli ondje bi bili potomci prvih putnika.
Predviđena je stroga selekcija posade, dijelom prema iskustvima s antarktičkih istraživačkih postaja, gdje se već proučava ponašanje ljudi u dugotrajnoj izolaciji.
Model predviđa i kontrolirano planiranje broja stanovnika, kolektivniji način odgoja djece te sustav kojim bi se tehničko, znanstveno i kulturno znanje prenosilo s generacije na generaciju.
Umjetna inteligencija imala bi važnu ulogu u upravljanju brodom i očuvanju sustava tijekom stoljeća.
No upravo je društvena stabilnost možda i najveća nepoznanica. Nitko ne zna kako bi se zajednica ponašala nakon nekoliko stoljeća života u potpuno zatvorenom sustavu, bez mogućnosti povratka i bez neposrednog kontakta sa Zemljom.
Chrysalis zato nije plan broda koji će uskoro biti izgrađen. On je prije svega detaljna karta problema koje čovječanstvo još mora riješiti želi li jednog dana krenuti prema drugoj zvijezdi.